петак, 2. новембар 2012.

FT1P ...


Ipak priču počinjem lepim stvarima, sitnicama koje gode... Da se malko hvalim, jel' . Kad neće niko drugi.
Nedavno sam od par prijatelja čuo da su čitajući moju novu knjigu imali osećaj kao da sam tu i da im lično pričam. Nije to prvi puta. Bilo je toga poprilično i sa prvom knjigom, no ćuto' sam, nisam se 'falio. Hajde rekoh, nema smisla da pregonim :-)
Vrlo lepo. To i jeste primarni cilj ove igre. Ne mogu se svega lepog i bitnog ni setiti u trenu dok se o nečemu govori, ni biti pored svakoga da mu lično ispričam ali lepo je imati barem opiljke sličnog dara. Da dalekim i bliskim ljudima preneseš emocije i dešavanja nedavna i davna.
I bez obzira što mnogi koji bi ti kao trebali biti bliski, pokušavaju da ti pokažu i kako ne vrediš bog zna šta, jer eto ne zarađuješ dovoljno za razne besmislene pomodarske nazovi potrebe, bude nekako lepo kada ovako nešto čuješ. Znači da nisi bez razloga na ovome dunajluku i da u svemu, postoji skriveni smisao, ma kako čudan bio jer imaš svoju zakrpu neba, busenčić zemlje i zalihu nepotrošenih smejuljaka onih tebi važnih neznanaca...

Dobro dosta sa lepim uvodima daj da vam opričam šta je sam naslov i zašto baš danas ova priča?
Bezmalo dvije hefte, drug pisac je sakupljao papire. Razno razne. Nikakva strmina Kalvarije ne bi bila dovoljna da dočara kroz šta čovek u takvim situacijama može da prođe. A može, eto, prošo' sam...
Najpre insertčić (hehe, kakav deminutiv ...).
Ova savremena sokoćala ipak imaju nekih prednosti, pa što da ih ne koristim. Indexovci i Mićko Ljubičić su u svojoj čuvenoj predstavi Nacionalni park Srbija, odavno napravili antologijski skeč koji ovo baš temeljito opisuje, pa bih molio da najpre odslušate pa ćemo onda o detaljima ... Ajd' razvaljujte.




Eh, pa moj junače.
Nije smešno.
Da je ostalo samo na Nadrealistima i Indexovcima, njihovim šalama sve bi bilo podnošljivo. No sve njihove zeze ma kako neverovatne u startu bile, ili već jesu ili će se uskoro obistiniti pa onda ti baš i ne bude do smejanja.
Nisam ja sakupljao potpise za kandidovanje za predsednika i ako sam negde 2000 godine, propustio antologijsku šansu da to učinim. Za par stotina potpisa kao nezavisni kandidat strpam pomasnu budžetsku  inekciju u džep i šta me briga... Strah me bilo jedino da ne pobedim pa šta onda?  Kad je mogao onaj sa metlama i četkama, Šećerovski, šta meni fali :-) ... ?
Nisam sakupljao ni potpise za bilo kakvu peticiju. Doduše u prolazu sam potpisao jednu za opstanak stare lokalne televizije jer moćnici su odlučili da joj frekvencija više nije neophodna. No duboko sumnjam da će moj potpis i tu nešto vrediti.

Prikupljao sam, nećete verovati, samo papirologiju ćerki za studentski kredit. Koji vrlo je izgedno da neće ni dobiti... No idemo redom.
Najpre na faksu moraš kupiti formulare, koji uzgred budi rečeno nisdu preterano skupi, no ako napraviš bilo kakvu štamparsku grešku u hrpi obrazaca, ništa, drug,  kupuj ponovo. Pa zavisno od toga koliko si pažljiv sa kockicama i brojkama, popunjavanjem istih, čak i to se može zakomplikovati. Značajno...
Zatim kreneš u akciju. Kao nek'danji akviziter Dostojevskog i Krleže zaprtiš torbikče ,,o desno rameee,, i kreneš u avanturu osvajanja birokratskih orkanskih visova...
Pa onda počinje dribling i triatlon između opštine, mesne zajednice, policije, škole... Svuda najmanje po jedan papir, onda kopiranje istih, overa kopija za koju kojekavim snalažljivim izgovorima i osmesima od milion dolara, nastojiš da bude besplatna ( po zakonu jeste no hajde ga znaj, jel Mica već srknula svopju slađu :-) ) zatim dođeš na šalter poreske uprave koja daje svoju konačnu reč. Da li ti je čukundeda platio sve rate Kadiji za onu njivu niže šljivika i slično? Staneš u beskončan red očajnika i sličnih paćenika, po Marfijemvom zakonu koji je baš našao da se dokazuje po ko zna koji puta preko tvoje grbine, stojiš naravno uvek u najsporijem, i stižeš na red minut nakon početka puze koja se poštuje, vidi vraga, k'o red vožnje japanske železnice.
Stičeš prijateljstva raznih profila. Nenadana.
Neće te naravno nikada u predšalterskom mimiohodu, komšijski zapasti mirisna i krupnooka, plavokosa studentkinja šeste godine medicine, no njena oznojena i nadrndana tetka. Ljuta na sve, osim sadržaja svojih bakalučkih cegera, koje te ljubazno zamoli, da joj uz čuvanje mesta u redu, pridržiš samo dok iščuri jednu za vreme pauze, uz nešto nazovi umiljato u pokušaju ,,Vi sigurno ne pušite, a vidite kakvi su sada prema nama pušačima...,, i slično. Ma daj ženo božija, samo idi više i ne smaraj. Cegeri će biti na sigurnom.
Ni MP4 plejer sa najdržaim play listama u džepu ne pomaže previše. Ibrica Jusić, Dino Merlin čak ni Đole, pojačani do izdržljivost baterije, ne mogu amortizovati žamor sve ljućih očajnika, jer Mica kasni dva minuta sa pauze. Normalno, čim stigneš finalno na red pojavi se naslov.
A naslov je iz skeča. Fali ti jedan papir.
Kako god se spremio i koliko god temeljit bio, kakvu god smornu ,,obuku,, slične vrste u sredini prebogatoj i prebujaloj papirologijom kao što je recimo vojska dobio decenijama, za ovako nešto garant nisi spreman.
Konačno si prvi na redu, zadovoljan i sa poluzlim, moćnim osmehom upućenim preko ramena paćenicima koji tek pristižu i onima koji su neposredno iza tebe.
Ali te onda Micika, toreadorski prizemlji recimo rečenicom tipa ,,Eeee,  pa, ovo vam je lična karta sa čipom, znate ona ne treba da bude kopirana, nego treba da uradite ispis ... Nije to ništa, imate kopirnicu preko puta. A to što piše na šalteru,  aaa to, pa to se odnosi na stare obrasce... Hajde, nemojte zadržavati red no dođite kasnije ...,, Mica, jedna od mnogih, jer sve stolice povelike sale sa druge strane šaltera su predizborno popunjene, te gleda trijumfalno likujući sa državnog pijedestala. Štiteći tako sigurnost imperije od subvezivnih elemenata poput tebe.
Sada sa istom, neskrivenom mržnjom i svi ostali iz reda dugačkog kao Amazon zveraju kao Anakonda u okrivljenog ...
Pogneš glavudžu, zaprtiš torbetinu i 'ajmo, Jovo nanovo...

I nakon, srećnog, tek drugog prolaska kroz red koga se ni Goljak postidio ne bi dobijem papirić o proseku primanja. Pa kao da ja ne znam podijeliti sve sa četiri?
Dobiješ dokaz da si proleter i da nemaš nigde ništa. A ako nešto i imaš onda si to vešto skrio od presvjetle carevine i još te izgleda nisu gepili.
Pa tako svi koji imaju privatne firme iznenada imaju prosek primanja ravan apsolutnoj nulici i onda tvoje dete kao izvrstan sudent na budžetu, sa oko sto evrića mesečno po članu, u tako,, oštroj,, konkurenciji  nema nikakve šanse za stipendiju ili kredit.
Uzgred taj kredit iznosi neznatno preko 50 evrića mesečno, na godišnjem je nivou (sledeće godine sve ponovo ...), dakle sudent primi nekih desetak rata koje bi kao po zakonu trebao da vraća kada se zaposli. Eto takva je situacija, kad se ljudi toliko muče da dođu čak i do takvog stimulansa za svoju decu onda sve postaje očigledno. Koliko država vodi računa o visokom školstvu i svojim budućim intelektualcima toliko će joj se i vratiti. Nije važno izgleda učiti i raditi. Na privatnom faksu kažu u šali, naveče prelistaš ujutro zablistaš...
Ipak ja u sebi nosim specifično olakšanje koje ne mogu ni opisati kada na faksu konačno prihvate taj galimatijas od papirologije i celi džumbus krene u proceduru.

Već su nas upozorili (jedna ili jedina, dobra osoba u lancu šalterske ishrane...) da bi obavezno trebali da se žalimo, jer tek u drugostepenom postupku neko barem stvarno čita predate dokumente. Nadam se da za tim neće biti potrebe i da će sve proći kako treba, da moj dvonedeljni trud neće biti uzaludan, te da će naš student za svoj rad dobiti barem takvu vrstu džeparca.
A ako i ne bude, pa žalićemo se naravno.
A ako i tada ne bude ništa, sledeće godine u ovakvoj zemlji naravno redovi će biti sve duži, tetke sve oznojenije a Mice još oštrije...
Moj Dante nisi ti sve video... Nisi ti išao u bio kakvu školu u Nacionalnom parkiću ovog tipa...

Odoh za vikend kod jarana zaće u selo.
Treba da iznosimo đubrivo na njivu. Pravo je vreme.
Novembarske hladnoće još nisu ovladale. Ima da uživam. Obujem gumenjake, vile u šake, i uletim rapućinovski u isparenja oblake ... Ne mogu se nikako usmrditi k'o u ovim redovima.
Ponijeću i štap za pecanje pa ćemo valjda onako zagovnani stići jedno popodne i do jezera Ćelije da pustimo koju varalicu za smuđa.
Ma zezam se ovo za osoku i miris.
Zaća ima posebnu prostoriju za kazan pa kad založiš bato i ugriješ 120 litara vode, a crevo sa ladnom na dohvat ruke, napraviš sebi zadovoljavajuću ,,mješavinu,, ... Betoniran prostor svuda ispod i eto valjda tih bezmalo dvije stoje litara je dovoljno da se plakneš.  Nema doduše medicinarke iz reda, da ti opere leđa ( a sa zaćom ipak srećom nisam još tolko' blizak... ) no bude sjajno, eto... Kakav đakuzi ...
Tako opereš i sav ovaj umor, ljutnju i besmisao koje si nakupio čekajući u prethodnim redovima. Vidite, valjda sam adekvatno opričao kao da ste i vi bili u nekom redu ovih dana. Nadam se samo u ovoj priči :-)

Ipak je ono đubrivo na njivi mnogo korisnije, a i mirisnije od bilo koje FT1P opcije...

Zdravi bili,

                                                                       Cvele, đubre jedno, redno :-)

среда, 17. октобар 2012.

Papazjanija ...


Nahebavanje, čovjekovo, može se zgoditi na razne načine. 
O kojima čak ni sanjao nisi. Ili si ih barem od prošle sezone djelimice skrajnuo sa pameti. A najčešće, more bit' bidne ko fol sasvim, sasvim dobronamjerno, nehotično i isplativo.
Trebo sam, sada vidim, ko ona baba kad su je pitali ,,Hoćeš li ti baba danas čuvati koze?,, a ona ko iz topa ,,Neću,,. ,,Pa kako to odmah tako, bako ?,, baba munjevito ,,Pa bolje mi je jednom reći ,,Neću,, nego čitav dan ,,Kec, kec...,, ,,
Da sam odmah rekao, neću, uštedio bih sebi materijala za ovo referisanje ... Ovako zimnica je u podrumu, moralno sam se proprao za sledeću heftu koju ću provesti, nadam se, na plavo Dunavo, u borbi sa smuđovskim i somovskim nehmanima, a evo i štofa da se napiše pričica, tačnije, više specifičan pogled neradnika i kampanjca na pripreme za zimčugu pred nama.

Tako je to sve trebalo biti...
No život nekako uredi drugačije, vazda...
Dok sam pisao početak priče o ajvaru i pripremi zimnice, saznao sam za nesreću aviona Laste u kojoj je poginuo Savke, a Bećaga jedva izvukao živu glavu. Logično je za pretpostaviti da sam iskreno i duboko potrešen, pisanje odmah prekinuo i nošen nekim mikro vihorovima ,,kano slamka,, odgodio bilo kakvu pisaniju sve do sada.

Ajvar jako, baš ono jako volim.
Dok nisam došao na jug Srbije nisam se susretao sa specifičnim načinima pripreme istog. No za mene bi moglo da važi ono novokomponovano, da mnogo više od bilo kakvog Aj fona i Aj poda, ipak najviše volim Aj var.
Kod mene u zavičaju ako ima kiselog kupusa, krastavaca, suvine i ikakve radže, zimnica se smatra kompletiranom. Tol'ka patnja za par tegli nečega što teško možeš samo i pojedinačno konzumirat', decenijama mi je bila sasvim besmislena.
No primio sam se ovde, naučio pomoći u izradi i vidim da vredi. Jes' teško, ali valja pravo. Kako ono kažu ,,Šta se dobije kada se spare Leskovčanin i hobotnica? Pa nemam pojma ali bere papriku u pm...,, E tako i ja, oguljačio sam sve jagodice guleći papriku no i to je odavno gotovo. Jedino me sada pati što se u mojoj familiji to ne bi trebalo zvati zimnica. Mi to sve smažemo pre dolaska zime pa bi onda recimo jesenica bio pravilniji naziv. Neuporedivo.
A zašto ovakav naslov ?
Za to što ovo nikako nije priča o ajvaru. Možda je i trebala biti no u međuvremenu su se desile mnoge druge stvari, život ne čeka, pa sa ovim i zaključujem priču o istom. Do sledeće sezone...

Tema drugog dela ovog  ,,mešovitog ,, performansa jeste usko vezana za tragični događaj koji se desio na Batajnici, nebuloze, neprofesionalnost, ljigavost i budalaštine kako novinara, tako i visokih zvaničnika ove tuge od države u odnosu prema svojim borbenim  pilotima, pijetetu prema junacima  i poštovanju prema onima koji su preživeli. Nemojte dešavanja posmatrati previše izolovano, isto je to po srodnim temama i u drugim balkanskim patuljčićima, ne brigajte. Ista smo mi ...
Ne bih da detaljišem i uvlačim se u celu tematiku barem iz poštovanja prema mom drugu, izuzetnom mladom čoveku Goranu, uspomeni na njega, vrhunskom pilotu i dobrici, stručnjaku kako svog posla, tako i mnogih drugih hobija i životnih delatnosti i iz poštovanja prema njegovoj porodici. Biće prilike za razne analize no one na žalost, neće vratiti  našeg dobrog i dragog Savketa.
Ovo obično ne radim, no zamoliću Vas da pročitate deo bloga, takođe izuzetnog mladog čoveka, Petra Vojinovića, novinara, mog poznanika, koji je po meni majstroski elaborirao zadatu temu sa jednog drugačijeg aspekta.  Izveštavanja medija ...
Evo linka pa kad privršite nastavićemo.


Zašto je ovo bitan tekst?
Iz niza razloga, a jedan od najvažnijih jeste utvrđivanje istine kao takve. Do najsitnijih detalja. Koliko se to u letačkom poslu u opšte može. Jer na ovim prostorima izgleda poštujemo samo mrtve heroje.
Ša je sa Bećagom, takvom ljudinom i takvom karijerom? Ispade, doduše ispod žita i prikriveno, da je kriv zato što je preživeo. Da li je imao samo zeru više iskustva i kamaru više sreće, da njegova kupola bude za nijansu punija toga jutra... Novinarima i političarima bi bilo mnogo zgodnije da je i on zglajzao pa bi mogli prazne hvalospeve proširiti i na njega. Ovako, stvaraju mustru daleko od istine, da je eto ppuk kukavica iskočio a ... Nije nego. I to pre kraja bilo kakve istrage.
I kao što navedoh u komentaru teksta bloga, baš me interesuje kako se to sa, novinarskog stanovišta, katapultira iz aviona koji nema katapult, kako se avionom koji ima otkaz komandi izbegavaju žrtve na zemlji i još par pitanja. No o tome će nadam se mnogo stručniji od mene, kada za to jednom dođe vreme.

I dođosmo do najvažnijeg pitanja.
Koliko košta život pilota u ovoj (i sličnima...) tužnoj vukohebini? Da li manje od jeftinog izbacivog sedišta ? Da li pilot treba da pogine da bi njegova supruga dobila posao, a deca stan ? Izgleda da treba. Što je najtužnije, mogao bih vam i nabrojati nekolicinu, koji bi pod adekvatnim uslovima slično rado i učinili... ovako živi izgleda familiji i ne vredimo bog zna koliko.
A tek zemlji, alal joj vera.
Navešću živopisan i životoopisan, primer mog klasića, pilota lovca, koji je tokom bombardovanja '99. te lično pitao k-danta v.plovstva, tadašnjeg, kada će ih prebaciti na neko mesto sa koga se mogu borbeno angažovati, a ovaj mu bahato i oholo odgovorio otprilike ,,Sedite kapetane, znate da vas ja mogu sve za jedno veče potrošiti...,,
E moj generale, pa lako je potrošiti svoje najbolje ljude... Najbolje što jedna zemlja ima. Svaka zemlja. I to bez rasprave.
Pa eto, potrošili ste nas braćo lopurde. Na razne načine. Potrošili kao i uvek, ono najbolje  jedne, jadne zemlje. Sada krckate poslednje ostatke.
U jednom selu pod Kozarom, seljaci su prodali, posle onoga rata, zvono sa crkve. A tada im je jedna časna starina rekla nadaleko čuvenu repliku koju moj babo često koristi. Glasi otprilike ovako ; ,,Staro ste zvono prodali, novo niste kupili ... E pa kurcem ćete zvoniti.,,
E tako, poštovana gospodo, teško će se posle ovakvih blentavluka začuti zvonjava na našem nebu ili našim nebima. Žao mi ove mlade raje, sjajnih, izuzetnih momaka, pametnih i dobrih, vrednijih od nas, sto puta, koji nisu dobili i neće u ovakvim nazovi državama ni dobiti ikakvu šansu. Ili će dobiti šansu u Lasti, a tada tek u takvoj kakva je sada i nemaju nikakvu šansu.

Bio ja nedavno kod klasića, na rođendanu, drugom. Moj vršnjak, no prezubila nedavno prije jedno jahre, čuka, i ugradili mu stent. I sada slavi to kao drugi rođos. Rekli mu doktori.
Bilo lepo, dobro društvo, pilota i padosa, savršen domaći roze i meze mašala (ono u inat njemu morali smo i zamezit' i popit' ) dok uskoro i nas ne ošajdari slično.
I u neko doba smo stigli i do srodnih tema.
Moj drug  ima zlatni letački znak. Znate li šta je to?
Onima koji ne znaju, da kažem. U stručnom smislu najviše što se u ratnom vazduhoplovstvu može postići. Najviše, eeej... Moj drugar ima i ordenje, neko, no nema dečiju ili ikakvu drugu sobu ... No...
Moj drugar ima i dvoje dece, školaraca, nezaposlenu suprugu i neotkupljen stan od 38 kvadrata. Hoćete da ponovim, možda mislite da fali jedinica ispred. Ne ne, čak i to se zove stan. Mojih 45 (takođe neotkupljenih) kvadrata deluju prema tome k'o neka palata.  I moj drugar sada ima i stent. I nije na žalost jedini od pilota sa sličnim opisom ličnim. Blagoč nama, od sada pa do vijeka...
Evo i slika, čisto da vidite da se ne zajebavam ozbiljnim stvarima. A u mom komšiluku sastavljenom od ljudina i heroja svih balkanskih sranja, nema pilota koji ima bilo kakav, tačnije ikakav pristojan stan.
I ni jednog kome žena radi.

Zlatan, provereno...


Odoh ja dalje.
Neće se to promeniti mojom pričom. No dobri ljudi, moji čitaoci, treba da znaju.
 Ipak treba da znaju da piloti koji su pored njih, koji žive tu u komšiluku, koji su pažljive, dobre komšije i uzorni građani, koji svakoga dana odlaze na posao sa velikim šansama da se živi i ne vrate,  žive sa manje novaca nego što zarađuje ,,politički podobna,, šalterska službenica bilo kog javnog preduzeća ili recimo radnik Parking Sevisa u prestonici, a o ovima iz raznih Žardinjerija   :-) ( ,,komunalne policije,, )  da i ne govorimo...
Žive tako pilotčine u nekim rupama kao podstanari ili skučenim golubarnicima koje ne mogu da otkupe.
Stidiš li se državo i malo (odnosi se na ovu u kojoj sam trenutno no nisu ni te druge, komšijske ništa bolje, nemojte misliti...)  ili ćeš nakratko sličnu temu ponovo otvoriti tek kada još neko od kolega ne dođe kući, svojoj deci, sa eto, jednog ,,običnog  radnog dana,, ...
Skidam kapu i svaka čast našim kolegama koji su Savketovoj gospođi ponudili posao u Direktoratu civilne avijacije. Vrlo lep i ljudski gest. No, verujem da bi mnogo bolje i lepše bilo svima nama da je Savke sada tu, nasmejan , dobar i vedar kakvog ga pamtimo. Zadovoljan svojim poslom, primanjima i stanom i živ svojoj porodici i svojim izuzetnim sinovima.
I šta ćete preduzeti gospodo koja odlučuje o sudbinama svojih najboljih ljudi?
Za početak, ne bi bilo loše da ovima koji su još živi zaposlite supruge i date ljudske uslove za svakodnevni život. Dok ne bude kasno.
A zatim i da sklonite to govno od aviona u kome ginu probni piloti. Možda raja iz civilstva ne zna ali Savke nije prva žrtva te krntije. Šta li će tek biti sa đacima, mogu samo da pomislim? I onako ga posle ovoga niko više ni kupiti neće. Možda će i Iračani vratiti onih par, što naivno uzeše...
Sedite, konačno odlučite i kupite barem jednu eskadrilu nečega u šta se može sesti, pošaljite mlađu raju, najbolje od njih, negde vani da završe preobuku i rešite za ime Boga, već jednom, ono što dugujete starijima (dugove za penzije, stanove i slično...) jer dok to ne uradite, sve promocije, sablje i strojevi sa sjajem novoiskovanih sablji budućih, friških, podstanara, plavetnilom gardijskih mundira, tandrkanjem gardijskih kundaka o kaldrmu ispred skupštine će biti samo obična farsa ... Tužna farsa.
Uh šta sam gorčine istreso' ovde a kao neću teške teme. Takav sam, šta ću? Don Kihot ili običan namćor ko će ga znati, hbg. ? Sada vidite da se i naslov nekako uklapa.


A kako ono veli lepo Meša Selimović jedan od njegovih a mojih najdražih,  ,,...pecaj ribu Ahmete Šabo...,,
Možda i ne mogu promijeniti druge, možda čak uopšte ništa ne mogu ni promijeniti osim sebe. Jeste teško ali ... Još pokušavam ...

Uspijem i uteći ponekad' ...
U nešto što nikome ne dam, što je samo moje i što čuvam da okrpim sjećanja budućih dana starosti. U nešto na čemu mi mnogi neracionalno zavide.
 Eto imam te ribolove. Ta moja nazovi pecanja.
Količinu, zamašnu, poraza i neuspjeha, u nekom materijalističkom pogledu broja i veličine ulova, no divnu potku sjećanja i uspomena koje su punjač baterija života. Dobar i vazda ispravan. Imam taj moj Dunav i druge drage reke i rečice ... Imam ventil...
Hajde da ne davim pričom , turio sam da se postavljaju snimci na ovaj Tube pa kad budu gotovi (neđe do večeri sa mojom brzinom neta...) idu u ovu priču da vidite o čemu se tu radi.
Stavim i par snimaka i slika i eto... 




I sličice ...
Anfas i profil :-)

Mesto gde sve brige magično nestaju ...

Prođe bez stajanja ... Izgleda nema niko za izlaz :-)

Ostareli kap. uvek na pogrešnoj lađi :-) Ili pravoj, ko zna ?

I smuđeva par ...

I datum naopačke :-)

Ni smuđarki, ovih po mostovima, na vidiku :-) Džabe čeka ...


Bilo i za pečenja ...

I repete čorbice :-)

I za sve ostale ,,učesnike u programu,, :-)
Oproštajna fotka sa domaćima :-)



To je to.
A kasnije ćemo o svemu, po istilahu jer...

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Ahmet Šabo s. r. (sportski ribolovac - prim. aut. :-) )




среда, 26. септембар 2012.

Najbolji...

Umesto bilo kakvih reči, jer ni jedna danas nije prikladna, neka posluži ovaj predivan snimak ...



Suviše sam danas tužan za bilo kakvo pisanje pa ću samo reći ono poznato :
Kažu da piloti nikada ne umiru, oni samo odu i ne vrate se ...
Danas je, junački kao što je i živeo, otišao jedan od nas.... Jedan od najboljih.

Savke, Večna ti slava, laka zemlja i plavo nebo kao na ovom snimku, bila je čast poznavati te ... 

Tvojoj porodici iskreno saučešće i ponos za budućnost, jer nama svima bilo je nekako lako i jednostavno biti ponosan na tebe ...

Tvoj drug...

среда, 12. септембар 2012.

Kubičak...

Sinoć sam se toliko prejeo buredžika da noćas s'mal nisam pandrknuo. Šest puta, najmanje, sam ustajo' da pijem vode, a da mi nije bilo žao onog predivnog tijesta i mesišta, bogami bi razmislio i da, po oprobanoj, doduše veoma dugo ne korištenoj, kronersko - anoreksičarskoj praksi,  turim i dva prsta i poškakljam glasnice... Džaba jutros perem zube, srećom mirisi se pričama ne pronose, a teško se, baš ono i opisuju. Kakav sam, ko podgrijan mrtvac, ko da sam gajbu mlake pive stuko sam. A buredžike bile sa saransakom i jogurtom. Mlačkaste takođe, baš onako kako treba...
 I to me snašlo baš jutros, kada me čeka toliko važnog posla. Zabranio sam ženi da ubuduće pravi išta od tijesta uveče, a posebno buredžike i kiflice. Kad se već brav suzdržati ne zna, onda neću ni da budem blizu sličnih izazova. Toliko o umerenosti druga ,,pisca,,.
A kakav me to posao čeka?
Pa književni, ostale sam za ovaj vikend sve odgodio. Ili to ili pozavršavo'.
 Čak sam i podrum očistio, nećete vjerovati. I to u uslovima kada sam saznao da cijev koja je pukla i poplavila isti, nije bila vodovodna no kanalizaciona, ljepota jedna. A da užitak bude potpun, rozikave gomilice otrova koje ovi kobajagi ,,deratizatori,, sezonski ostavljaju u svakom ćošku, da bi od države naplatili neku crkavicu, a poslije se čude što su pacovi po tri kile, ko zec, su se poput milk šejka rastopile u crevnim i inim produktima komšijske vertikale i prije više od par sedmica nehotično umirisale niže levele onih dva i po kvadrata koje građevinski prevaranti zovu podrumom. I logično sve ono što je u njemu.
Trebalo je u to ući moj brale.
Izbjegavo' kolko sam mog'o no i to kao i sve u životu došlo na naplatu... Čizme, gumene rukavice i maska, ko da sam na ABHO kursu u Kruševcu. I sada bih mogao o minutama pakla, maštovito i nadugačko, no neću. Ostavljam ti moj jadni i zbunjeni čitaoče da aktiviraš maštu, dodaš na to još najmanje četres' posto smrada i užasa i to je to. Srećom letački i ribolovački pribor bio relativno izdignut od podloge pa nastradale samo knjige za peti razred (koji smo uspešno privršili) i po neki primerak dugo neobuvene zimske obuće kome je bilo vrijeme za bacanje a koje smo južnostipsaroški još uvek držali u podrumu ,,možda nekada i zatreba,, . E sad je sve letilo pravo u kontejner a čak i sugrađani ,,indusi,, kolektori, su sa gađenjem prolazili pored takve DHL isporuke... (mislim, žuta, pa ... :-) )
I sada dođosmo nekako da suštine ove priče. Ma nije suština štroka i smrad, šta Vam je? Jesu moje priče po nekada svakojake, no nisu takve. Ni blizu. Suština je u tome da ova priča ima određene elemente exkluzive kao što će ga imati i sve naredne na mojim elektronskim odmorištima. Zašto?
Vrlo prosto.
Početkom ljeta sam uspio štampati moju, tj. našu novu knjigu.

Lepa moja ... tj, naša

,,Treća dimenzija,, je magičnom smesom kompromisa, dogovora, truda, napora, sreće i dobrote pojedinih ljudi započela svoj ,,papirnati,, život. Njome sam nekako odužio svoj dug za drugarstvo, pažnju i gostoprimstvo izuzetnim ljudima na forumima. Ali njome sam sebi i kupio vreme.
Jel' to može? Može, može. Sada imam narednih par godina pred sobom da ideju o započetom romanu bez žurbe prenesem na papir i da komotno pišem po neku priču na net-u bez bojazni da ostanem ličan i subjektivan.
Dakle, naredne priče se neće naći u bilo kojoj budućoj knjizi, barem dok sam ja živ, pa je jedina prilika da ih pročitate ovde, tačnije na ovakvim oblicima komunikacije. Eto to je ta vrsta unikatnosti. I slobode izražajnog tipa.
Dobio sam sada u Beogradu primedbu od jednog od mojih vernih čitalaca da spadam u grupu ,,japajaca,, pisaca... Ćuti, dobro je. Barem konačno spadam u grupu pisaca, kakvih god, no meni se čini da više nekako spadam u kategoriju pajaca ali to mu danas dođe na isto. Kako ,,japajaca,,? Lepo, pišem uglavnom u prvom licu i uglavnom o sopstvenim doživljajima. Ja pa ja.
U romanu ću to naravno popraviti, tačnije, promeniti.
Biće u trećem licu a to će mi dati priliku da ,,mrsim,, petljam i ,,ukrašavam,, fabulu radnje do besvesti. Ovako to nisam mogao ili barem ne direktno i očigledno :-). Neki moji, meni vrlo dragi prijatelji su mi takođe savetovali da se u narednim pothvatima literarne vrste odmaknem malko od sebe. U pravu su. ,,Treća dimenzija,, je mnogo ličnija i samim time meni bitnija od ,,... Janjičara,,. Jer u mome kraju lepo kažu ,,Mnogo je lepih, malo je dragih,,. Najčešće se odnosi na suprotni pol, jedan jedini, ali i knjiga mu dođe ženskoga roda pa poslovicu adekvatno možemo primeniti i ovde. A eto, ostao je i neki trag iza nas. Sebično, no to je privilegija začetaka kakve takve slave.
Ali ljudi su stvarno u pravu, dosta je bilo.
Zato lične priče ubuduće ostavljamo za net (ili amanet...) , a paralelno u osami čukamo osnovicu budućeg ,,Apatrida,, (ovo javno samo da mi neko ne ,,mazne,, naslov ...) pa šta ispadne.

A o ovom ljetu, šta bih mogao?
Cijelu knjigu ladno, bez i trunke snebivanja.
Jer kada za nepuna dva mjeseca ovoga predivnog ljeta, uz puno sreće i muke, stigneš da štampaš novu knjigu, posle dvadeset jedne godine ponovo stigneš u Zadar na more, tamo sretneš prijatelja, brata i njegovu porodicu, provedeš nezaboravne dane, zatim se vratiš u Čelinac, takođe ispuniš dane druženjem, pecanjem i kupanjcem u, do ivce prihvatljivosti, toploj Vrbanji, i nekim novim, starim, susretima koje je skoro nemoguće dočarati, uradiš promociju knjige, na kojoj te drugari iz sveta totalno i uspešno, iznenade svojim dolaskom a sama promocija bude najposjećenija ikada u tom, mom mestu, zatim stigneš i do Novog Sada i Beograda, vidiš kumove i drugare sa pilotskog broda 252. lbae (Kurjaka sa ušća... ), te nakon samo par dana odmora stigneš dalje u Trebinje na svadbu, upoznaš sveštenika, pilota, pa onda u Mostar na susret sa starim drugarima i kupanje u Neretvi nakon četvrt vijeka, a zatim po povratku kući i na ,,Šljivijadu,, u Blace, te kao vrh svega aeromiting na Batajnicu i u tom periodu, kao što rekoh, nepuna dva meseca pređeš ugrubo oko 7000 kilometara, onda  je i ovo najgrublje nabrojano dovoljno za celu knjigu. Možda i hoću jednom, ko to zna?
Sada neću stići. Definitivno.
Slike iz Zadra, Čelinca i promocije su mi ostale kod roditelja. Trebalo je isprazniti i formatirati karticu foto aparata, jer bez obzira na njen kapacitet kao nekadašnjih hard diskova, od puno nekih Gb, nekoliko hiljada slika je moralo na dvd disk, koji sam ja u frci pakovanja ostavio u Čelziju pa je to eto dug koji ću kasnije otplatiti, poput kredita sa fiksnom ratom i kamatom.
Sada ću o nekim letačkim elementima cele letnje priče. A slike ću malko posuditi od jarana, a oni mi neće zamjeriti.
Nekoliko stvarčica mi ostalo u sjećanju.
Najprije, mušule u Sukošanu.
Nekoliko desetina kilometara  prešle to popodne da bi bile spravljene sveže i mirisne u čast gostiju kontinentalaca. Eto, tako to rade moji prijatelji. Ja samo pripremim vino, oni sve ostalo, za nezaboravno veče. Ili nekoliko njih...
Morske orgulje, Pozdrav suncu, Donat i neke druge lepe lokacije su ipak samo paravan i scenografija uspomenama i savršenom provodu tih dana i trudu mojih dragih.
Ovde dolazimo i do druge ozbiljne primedbe koju čitaoci već imaju na moju drugu knjigu. Naime, ispada da pojedine ljude u knjizi previše hvalim.
Ma nemoj? I baš me briga. Eto, vala baš...
Ko kad je ono otac moga kuma stigao poslije Dejtona, neđe '96. te iz Danske u Sarajevo, otišao na Ćaršiju i kupio najskuplje Rejbanke koje je tada tamo našo'... Kad ga je njegova sestra upitala ,,Što si bolan, crni Nisko (Nijaz od milja ...), kupio tako skupe 'očale u ovaj vakat?,,  on je odgovorio ,, E moja sestro, jesam li ja vama svima dao i donio. Jesam. E vidi sada, hoće mi se, može mi se. Neeeće više Nisko nosit' 'očale vezane lastikom od gaća, ko '92. ge...,,
E tako i ja.  Hoće mi se, može mi se.
Ima da hvalim koga i koliko ja hoću. I ne može mi niko ništa. Moj dobar drugar me zove Balansero. Ko biva, spreman sam na kompromise, povlađivanje i diplomatiju kao i sva druga rešenja, do ivice hipokrizije, samo da se do nekog džentlmenskog dogovora dođe. Možda u surovom  životu vrlo često i jesam, ali ovde bogme nisam. Ovo treba da ostane za pokolenja i ima da hvalim koga i kad, kako i koliko ja hoću. I tu mi niko ne može ništa. I tako će se to nastaviti. Do daljnjeg, tačnije dok ja trajem.  Moje priče dakle, može mi se... A i hoće mi se... Vaše je samo da zaslužite :-) Toliko o moru.
Idemo dalje...
Trud i muku oko štampanja knjige neću opisivati. Toliko knjižarskih i štamparskih lažnih obećanja, prekršenih dogovora i srećom uhvaćenih poslednjih vagona niti mogu niti hoću, da ovde elaboriram. Negde polovinom jula je bila gotova (tačno 18.07. 2012. je bila u mojim rukama, odštampana, lepa i životna, sa svežim mirisima ljepila i farbe...). Jedva smo uspeli, opet zahvaljujući trudu i uticaju profesora Spasojevića, uđenuti nekako promociju u natrpani raspored opštinskog, slavskog vikenda i prethodne nedelje.
I stigao je taj ponedeljak kao kruna poslednjeg, jednoipomesečnog boravka u zavičaju.
Na dan promocije knjige sam legao da malko dremnem popodne, da budem svjež i odmoran, a onda je zazvonilo zvono i ja negližiran, tačnije samo u šortsu, na vratima pozitivno šokiran i oduševljen, vidio svoju braću po mišljenju, viđenju ljudskosti i mnogočemu drugom, koji su prevalili neki kraći, a neki ogroman put i sa dalekih destinacija stigli nenadano, da mi uveličaju slavlje.
Dragička ...
Iznenađenje bilo potpuno i veliko je pitanje kako sam se snašao u ulozi domaćina. Valjda prihvatljivo, obzirom na količinu dešavanja te večeri. Naime, nikada u Čelincu i okolini nije bilo toliko pilota i kontrolora letenja na jednom mestu. U prepunoj sali oni su bili biseri moje večeri, a eto prepoznaće se i sami, moji forumski drugari i klasići i oni zeru mlađi.
Moderatori, diverzanti ...
Večernje slavlje je skraćeno hitnim pozivom iz Češke za dolazak na simulator, ali ništa ne brinite, već smo mi napravili okvirne planove za buduća dešavanja. A da će ih biti, biće. Dok sam ja živ i zdrav, mogao bih da se zakunem u čelu, ticu i šenicu da ovakvo iznenađenje neću nikada zaboraviti i na njega ću uzvratiti kada, kako i koliko budem mogao.... 
Eh, moram samo jednu rečenicu o samoj toj večeri. Za promociju kažu da je bila najposećenija i najlepša ikada. Meni sigurno. I najposećenija i najlepša...
Prve analize ... Šaljive naravski ...

Ozbiljan pisac ...


Trojka veličanstvenih ...
Jel' ovo taj Stokholm o kome svi pričaju :-) Garant :-)
Klasići

Posvete, drage posvete...
Gigo merka Gašu ...
Tip tenkovi ,,škripe,, al' je zato trobojka za sve pare :-)

No čekao me put, ponovo, dalek put sa detetom. Doduše, sada već dečakom, ali samo dobrotom hrvatskog policajca na granici sačuvao sam 500 kuna u džepu (koje uzgred nisam ni imao...) jer će mališa tek u decembru moći sediti napred u automobilu. Prošlo je samo uz opomenu, ovaj puta.
U Novom Sadu ej... sreo još jednog od junaka knjige, dao mu istu, i proveo veče sa kumovima. U daljem putu, došao na brod 252. lbae u Beogradu, ostavio jedan paket knjiga za prodaju i sreo moje kolege, zemljaka Tešu, Bricu i klasića Fiću i naravno mog Radoša, ljudinu i dobricu.
No da ne gubim nit priče, put se nastavio dalje. Nesmanjenim tempom. Boravak u Nišu je bio dovoljan samo da sačekam Voštu i familiju na njihovom putu iz Grčke i prepakujem deo stvari u druge torbe. Još jedno veče za priču i uspomene, no i to neki drugi put...
Davno obećani odlazak u Trebinje, na svadbu ćerke, ženinog daljeg rođaka, a mog prijatelja, je bio pred nama. Jedino je tempo bio isti. A put do tamo bio ukrašen rizikom od sna za volanom i bezbrojnim umivanjima i kafama niz Drinu, oko Goražda, Ustikoline i Tjentišta ... Ali stiglo se sigurno i bezbedno. Nekako.
U Trebinju je, po običaju, bilo savršeno. Osim paklene vrućine koja topi krečnjak okolnih brda ... Svadba je bila organizovana na svetskom nivou. Uz prostor i ketering kakav ja u životu vidio nisam. Vozio sam celi dan pa je samo kisela bila u opticaju. Dobro 'ajde, može i mineralna, šta odmah napinjete. Ima onaj vic kad tip uđe u restoran i kaže konobaru : ,,Daj mi jednu kiselu vodu.,, a ovaj kaže : ,,Nemamo mi ovde kiselu, imamo samo mineralnu...,,  frajer opet : ,, Dobro, daj mi jednu mineralnu vodu, mineralne krastavce i nemoj više tako mineralno da me gledaš...,, Ali su popravljanju mog raspoloženja doprineli, definitvno, hektari pršuta, najveći, najtanji i najbolji koje sam ikada video, sir iz mijeha i sir iz ulja, kao i teletina ispod sača... I samo jedna čaša vrhunskog ,,bijelog,, u neke sitne sate.
Zezno' me blic, ne vidi se dobro sir... A ovo je inače veeliki tanjir :-)
Joj majka mi rekla da ne bih trebao toliko opisivati hranu u pričama no evo, curi mi na usta čim se sjetim, balavim po qwerty - u ovde. Moram malo majko, izvini.
Oj, Trebinje, Trebinje ...
Familija sa pjesnikom...
Pelcer ...
No light motiv ovog boravka u Trebinju, pored prekrasnih mladenaca i sjajnih gostiju je nekako bio sveštenik. Na lepoj Crkvini, crkvi u kojoj je sahranjen Dučić i koja dominira prelepim gradom, održana je ceremonija venčanja negde u 14 h po lokalu. Huuuuh, malo je stepeni na skali onoga Celzijusa za tu vrućinu. Sunce ti ...
Ali kuriozitet koji sam čuo neposredno pred venčanje ipak sam morao lično  proveriti. Po običajima, svatovska kolona mora posle do mladoženjine kuće a ja sam zbog toga imao malko vremena pre polaska, da proverim priču. Naime, rekoše mi da je pop moj kolega, pilot.
Mogu da persiram koga hoćeš ali ocem zovem samo moga ćaću. Te nakon ceremonije ja upitah sveštenika ,,Čuo sam da smo kolege? Ja sam naime 21. klasa gimanzije i 38. klasa akademije...,, a on na to sa prijatnim osmijehom ,, Jeste, jesmo. Vi ste doduše, što no bi se reklo ,,stara kuka,,. Ja sam nekako regrut , reklo bi se... Ja sam bio 27. klasa u gimanziji i 44. klasa akademije...,,
Kandilo umesto kacige :-)
O. Dragiša na zadatku ...
U tih par minuta nismo stigli više, te osim imena i prezimena, kao i mesta odakle smo, nismo stigli dalje. Dogovor je bio da se sretnemo sutradan na kafi ali on je morao na Ostrog, a ja morao dalje... Nisam se mogao nekako oteti prvom utisku da je ,,očevo,, nebo poslednjih godina sa zeru manje oblaka od moga. ali... Idemo dalje. Da komunjara ne huli jopet :-)

Stigao sam tih dana i u Mostar. Uspio da se vidim i sa mojim drugarom Marijom, popijemo pićence i analiziramo novu knjigu. Bilo je stvarno savršeno.
Super Marijo i super deka :-)
Dan u ,,rođenom,, gradu, sve skupa sa buredžikama na Musali i kupanju podno Starog, sa hunjavicom i prehladom koju mi je hladna, draga voda, donijela i ostavila narednih dana...
Nisam ovaj puta sreo legendu Suada ( Hamzić Suad, pukovnik pilot, legenda JRV),  no biće i to jednom... Ostavio knjige za njega na dogovorenom mjestu i nastavio dalje.

Ma, na glavu ću... Ne brinite :-)

Upaši pupak... Sad.

Nemoj sine daleko, ima grčeva :-)

Na našem Zidku ...
Tabla, Stari i Čekrk ...


  Mašala, za svakog po nešto :-) JNA malo fali, al' eto ...
Srećom, samo suveniri :-)
Jah' na žalos' ...
Prije ...
Tokom operacije ,,Musala 2012,, ...
Poslije ...

Nakon petnaestak dana Hercegovine i usputnog odmora na Zlatiboru, stigli smo u Niš ali samo na predah do fešte u Blacu.

Svake godine ,,Šljivijada,, praznik šljive u tom gradiću, bude sve bolja i bolja, a ove godine je i pored suše, šljiva u tom kraju jako, jako dobro rodila i cena na tržištu je bila povoljna, pa je i naša griža savesti zbog izedenog pragnjeta (praseta i jagnjeta...) bila neznatno manja.
Nanooo, Hamo, ćopa janjca :-)
No sve ovo kao da je bilo lepa priprema i uvod savršenom mitingu na Bataji. Da se razumemo, o mitngu bih takođe mogao najmanje celu predstojeću zimu no, ko će to sve čitati, ide zimnica, krenuli klinci u školu, pa da ne dangubite sa mojim pričama... Ali hajde samo par mojih impresija o nezaboravnom vikendu...
Bilo je prilično neizvesno i nesigurno. Toliko mnogo toga je u organizacionom smislu moglo krenuti po zlu. Sate i dane sam potrošio pokušavajući obezbediti mesto pod batajničkim suncem tih neponovljivih dana. Relativno bezuspešno, bez obzira na položaj, uticaj i moć u trenutnoj konstelaciji snaga RV Srbije, koji moji prijatelji i klasići trenutno zauzimaju... Najblaže rečeno logistički haos, koji je prethodio samom događaju, nije piscu, biznismenu, išao na ruku, niti davao bilo kakvu nadu u pozitivno rešenje... Kako ono Gile, lepo, a šaljivo veli ,,Šta je gore od toga da nađeš crva u jabuci? Pa gore je to da nađeš pola crva u jabuci :-),, Crv vezan za organizaciju je non stop bio nekako polovičan pod mojim nepcima...
A onda se, kako to u životu najčešće biva, u sve nenadano umešala sreća...  Sjajni momci, kojima odajem neponovljivu i najiskreniju zahvalnost iz udruženja pilota ,,Kurjaci sa ušća,, 252. lbae., su mi negde polovinom avgusta ponudili, da kao gost boravim na njihom, već rezervisanom štandu na Batajnici. Na udarnom mestu...
Pala mi kamenčina sa srca i mogao sam, relativno opušten, sačekati vikend o kome će se još dugo pričati.
Smeštaj za familiju i sebe sam već obezbedio kod mog drugara, klasića i ljudine. Opet alarm, ne smijem nanovo pretjerivati sa 'faljenjem, no već ga znate iz mojih priča a videćete ga i ovde na nekim slikama pa mome Vošti i njegovoj izuzetnoj porodici jedno malecko 'fala (mislim svako hvala bi bilo malecko u odnosu na to što ta sjajna porodica čini za nas decenijama... no znaju oni već sve :-) ...) 
Četvrtak naveče, razguli Vojkane jopet na put. Doduše ovaj puta samo do BGD u predivno ljetnje popodne. Knjige su stigle iz Banja Luke, veći deo, busom, a uspio sam otkupiti i od mog bivšeg izdavača i bivšeg poznanika, doduše pod relativno nepovoljnim uslovima, stotinjak primeraka prve knjige. Bio sam tako relativno logistički spreman za manifestaciju. Ali nisam za povratak Turaka sa godišnjeg u poslednjem talasu, pa me na auto putu sačekala gužva sudnjega tipa... Čak i da ne računamo gužvu pred Beogradom zbog fudbalskih utakmica, euro formata, bilo je dovoljno da se naježih i da voziš sa svim čulima na max. , i to kao da je bio specifičan uvod tempa koji će me pratiti do ponedeljka ujutro.
Čim sam ostavio familiju kod prijatelja, javio sam se mom Coletu koji je već prethodnog dana stigao u grad, a onda sam i ja stigao časkom do restorana na Novom Beogradu i tu ostao sa Sekulom, njime a kasnije nam se priključio i naš ZC i ponoć stiže za tren. Bilo je toliko lepo da smo zaboravili čak i da se slikamo. Po prvi puta srećem drugare Sekulu i ZC - a, a on umalo da zbog nas, okasni na avion za Kanadu...
Petak sačekao sa tremom oko predaje knjiga u udruženje (njihov kombi...) odlazak na brod 252. upoznavanje sa većinom ,,Kurjaka...,, koji će mi praviti društvo celog tog vikenda i još malo druženja sa Coletom jer je legenda pored godišnjice klase to veče, imao pred sobom puno obaveza a vreme je teklo neobičnom, ogromnom brzinom.
Kapetani na ,,Belu lađu,, ...
Umal' incest :-)
Sada po nešto malo o samom mitingu iz ugla insajdera. Ponosan sam na činjenicu da je desetak mojih klasića učestvovalo u samoj organizaciji samog hepeninga. Momci (hajde da malo i sebe tako zovemo...) su uradili neopisivo veliki, ogroman, gigantski posao, sa stvarno mizernim resursima. I uz uobičajeno površnu, minimalnu podršku ostalih struktura, van vojske. Što bi rekao moj klasić ,,Hoće od nas svetski događaj po svim svetskim standardima, a novaca nemamo ni za afričku svadbu...,,
Ali prošlo je, sve bezbedno i uspešno. Uz minimalne zamerke, ali ne moje :-).
A kako sam se ja proveo? Sjajno. Bio sam sa izuzetnim ljudima, zato se opet zahvaljujem ... Naravno, moram. Zahvaljujem se mojim dragim ,,Kurjacima...,, Raši, Radošu, Mrči, Ranku, Staji, Niškom i Pišći i njihovim sjajnim sinovima na pomoći, društvu i šali ta dva nezaboravna dana.
,,Kurjaci...,, pripravnici :-)
Ima tu stvarno puno posla. Treba utovariti celokupnu opremu, raspakovati je na licu mesta, čitav vikend biti na suncu i nogama i na kraju sve to u što kraće vreme dovesti u red. Sve liči na nastup na nekom vrlo prometnom sajmu pa čak i umor kao takav. Jer ako provedeš na nogama od sedam ujutro do sedam uveče, ispod sunčanog svoda, neće ti pomoći ni kačket ni voda, a uveče je junak ko još uvijek uspije da hoda...
Bilo je stvarno predivno i neću moći sve, po nešto ćete videti već iz fotki ali ću samo najvažnije impresije. Po stavkama, nekako, vojnik, šta ćeš ?

KURJACI :
Kurjaci su kao što već rekoh sjajni, izuzetni momci. U svemu, a najviše u drugarstvu i unutarnjoj organizaciji. Da je mitng, cjelokupni, bio i njima povjeren bio bi sasvim izvesno, ne manje uspešno uzveden. Nisam baš raspoložen poslednjih ljeta da budem član bilo kakvih organizacija i udruženja (nudili su mi ulazak u lokalu i u neke političke stranke ali sam to sa indignacijom odbio... i ubuduće ću to činiti, naravski) ali koliko je sutra poslaću molbu da me prime u svoje udruženje... Pilot valjda još uvek jesam ( i ako mi Vošta nehotice reče prilikom potrage za štandom na Bataji ,,Biće tamo jedan pilot, pa možeš sa njim zajedno...,, Pa ,,Dobro...,, rekoh ,,Klaso, pa šta sam ja ...? :-) ), barem u sjećanju, te dok imam još koji zub mogu barem biti ker, ako ne mogu baš kurjak :-)  Ne mogu im nešto valjati, no podnosim hitno ćage da me prime, ako budu hteli, i svaki svoj prolazak kroz Beograd iskoristiću da se barem vidimo i popijemo piće na njihovom lepom brodiću i u tako sjajnom društvu. Hvala Vam momci, dovijeka. Ko što rekoh, hoće mi se, može mi se ... :-)
Književnik u pokušaju... :-)
Opet posvete, lepe i drage ...
Kakav otac ...

Zatim SUSRETI :
Ako je ovaj vikend meni i u čemu posebno ostao u sjećanju to nisu tutnjanje mlaznjaka i figure od kojih zastaje dah. Od posla oko knjiga većinu sam vidio tek na TV snimku i nešto malo na generalnoj probi. Ostaće mi doživotno bitan zbog susreta sa divnim ljudima oko mene. Kojih je bilo baš, baš ono puno. Mojim kolegama i klasićima koje ono baš dugo nisam video. Mojim prijateljima sa foruma i net-a. Od kojih sam većinu tek tu upoznao. Mojim drugarima iz Beograda i okoline. Ljudima koji su prešli i po par hiljada kilomentara da se vidimo i da kupe novu knjigu. Ne bih da sebi pridajem preveliku važnost, ne valja to baš, oni su bili tu zbog mitinga ali sam uživao u onim kratkim trenucima razgovora i slikanja sa svima. Vremena je bilo jako, jako malo. Posebno u nedelju. Ni po par rečenica sa svakim, ali svi su razumeli specifičnost situacije i nije bilo lično tužnih i teških momenata, ni jedan. Jedini bi možda bio što u subotu uveče sa klasićima nisam mogao na piće od umora. Ali znam ih dobro, neće mi zamjeriti sigurno. Nadoknadićemo pri sledećem susretu.

Sa prvim nastavnikom letenja ...
Tri cimera i pola sendviča :-)
,,Veseli,, Klark i neki mali, ružnjikavi, debeljuškasti ,,stranac,, :-)
Klasići sa raznih strana Sveta ...
Legende ...
Familija ... Rođeni naši...
LETAČKI PROGRAM:
Neka priča ko šta hoće, mene su najviše oduševili naši momci. Iz same organizacije mitinga, spoljnje i unutarnje Paja, Bili, Aca, Darko, Vošta, Đenka, Skale...
Moj cimer, Proda i njegova raja iz Kraljeva, naši ,,Elovci,, Đurica i Geza, Sale, Goran, Grubi i Rica po običaju... helikopteri i svi ostali koji su učestvovali na mitingu. Zašto? 
Pilot, trebal' maraka :-) ?
Šmeker ... sas' kapče :-)
Samo zbog zavisti jednog mod-a :-)
Pa zato što, na moju žalost, vrlo dobro znam sa kakvim resursima raspolažu (Dejo je čak morao raditi i tehničku probu u petak da bi proverili još jednog, poslednjeg Orla, koji se bio pokvario a koji je morao biti u programu...). Svaka čast legende i majstori svog posla. Izvrsno. Gledam ovih dana na raznim lokacijama snimke i slike nastupa i tek sada mogu da uočim koliko je bilo dobro. Šta dobro, izvrsno.
Stranci, ha šta tu reći, ne tražim da se bilo ko složi sa mnom ali recimo sledeće, bez bilo kakvih simpatija i inih političkih i sličnih implikacija. Ne interesuje me po ovom pitanju, mišljenje Lazanskog ili bilo kog drugog komentatora.
Spartan i Italijani inače, bez premca. Ubedljivo.
Nisam očima verovao kada sam video da major Luka de Severino (možda sam mu upamtio prezime ili ime, zbog sličnosti sa prezimenjakinjom il' imenjakinjom... koja je uzgred budi rečeno, takođe upamćena po ,,impresivnom akrobatskom  nastupu,, :-)  u subotu čovek 'ladno odradi valjak sa takvom makinom (prvi puta to vidim u živo u ovom svom skromnom živlenju...) ili po onom Džon Dery (valjda se ovako piše...) manevru neposredno nakon toga. Ispade ipak, na sugestiju mog jarana da mu je Severino ime, a Di ili De Luka prezime, eto ni ,,medijama,, više vjerovat' ne moreš :-) U svakom slučaju, Svaka čast DiDe Luka :-), neverovatno.
I Eurofajter me oduševio, stvarno je imao izvrstan program koji je radio moćno, blizu, bučno, jako i efektno. Šteta što je tako skup i patuljčićima sa Balkana nedostižan. No možda to uopšte i nije tako loše, mi se za čas zaigramo sa džebanom, pa bruka. Lep je vala za gledanje i slušanje, doduše samo na mitinzima. 
Danac sa F-16, je vešto manipulisao masom izbacujući kontinuirano mamce a ni sam program mu nije bio loš. 
M2 je bio odličan ali ne i neverovatan, a meni lično ,,Stršljenovi,, su najveće razočarenje. Davili su u smaknutom celo vreme, na nivou odlaska na poligon pitomaca, recimo četvrte godine i to veći deo svog programa. Vidi se da su došli okrnjeni, a da im bivšeg šefa glođe memla prestoničke apsane. Tanko brate ili barem tanje od glasa koji ih tako dugo prati.
Sokolovi ...
Trošil' ovaj majstore :-) ?
Šta velite, gorivo poskupilo jopet :-) Ajde ?


Veliki i veći :-)
Ostalo nisam ni vidio dobro, samo sam sa obližnje bine čuo komentatore i komentare, a neki su bili takvi da povratiš. Ali nije mi to bio prioritet... Sve u svemu, ukupna ocena vrlo visoka.

KNJIGA:
Do sada puno rečeno, a evo u ovom ,,izveštaju,, omače mi se već desetak strana u Wordu, bez slika... Ne zna pisac kratko, pa to je...
Nisam stigao ni popričati sa nekim u vezi knjiga. Oni koji znaju za knjigu, kupili su je odmah, jer su ciljno i došli zbog nje. Slučajnim prolaznicima je teško objasniti o čemu se tu radi i kakve su to knjige uopšte. I šta same po sebi znače. Meni i drugima... Meni važnima.
Zadovoljan sam postignutim. Pokrio sam sve troškove i račune koji su me sačekali. Dobro, ne baš sve, uplata ćerkinog vozačkog će ipak morati na rate, ali dobro je bilo. Vrlo dobro kad služimo narodu, jel'... Pozitivna nula no ja drugačije nisam ni naučio, :-)
Teška vremena brate. Za sve, a knjigu posebno... 
Bilo mi tuga kada vidim kako roditelji klince odvlače dalje od predivnih amblema na štandu, koji koštaju 300 dindži (manje od tri evrića...) onda o kupovini izuzetnih, više no povoljnih majica i ovako lepim knjigama šta da se priča... Ko još danas kupuje knjige, ako ti nije drug ili klasić ? Ali oni koji mi još nisu drugari, postaće to posle ove knjige, garant. I još jednom, hoće mi se, može mi se... Hvala svima koji su kupili knjige, na mitingu a i inače. Puno hvala. Poučen iskustvima prethodne knjige ove nove neće biti u slobodnoj prodaji, moći ćete samo da je naručite kod mene lično, pa ako ste propustili da budete ponosni vlasnik štiva, sas' posvetu, požurite. Tiraž je otanak a dosta toga je do sada i o'šlo :-) 
Na radnom zadatku, dok babo odmori ... Gile u bizmisu :-)
Da ne bude ona morbidna, militari zavidna, pilotska ,,Letite avionima JAT- a, dok ih još ima :-),, Nemo' da bude posle da nisam napomeno'...

U nedelju uveče zaspo' u pola deset , kod klasića u fotelji, ispred TV-a, nije pomoglo ni ladno pivo i topla kafa. Ni Rašin poziv (Rašo tebi posebna zahvalnost na svemu...) na brod ,,Kurjaka...,, na kome je Staja spremao svoj čuveni pasulj. Nisam mogao ni mrdnuti, niđe... Mrtvac ,,pisac,, ... Jednom rečenicom (heh, ako je ovo do sada bilo jedna rečenica, onda...) miting je bio nezaboravan i vredan svakog sekunda sećanja.
Dobar sa istokom...
Ali i zapadom :-)
Šteta što na kraju dana izgleda kao da neće dugo :-)

Stvarno nema smisla, udavi' ga više.
Pisao bih ja još, nego valja ovo i pročitati nekoliko puta, da nema nekih greškica, dodati slike, brdo jedno i slično, a pravo da Vam velim nisam baš nešto ni raspoložen za dalje. Popodne sam se definitvno popi...o sa bivšim izdavačem i nadam se završio saradnju za navek, te me još drže pramenovi ljutnje, a to nije dobro za kraj jedne ovako divne priče.
Pa evo i tužnih elemenata toga vikenda. Najpre su tokom prethodne nedelje dvojica rumunskih pilota stradali u pripremi za miting. Nije to baš objavljivano radi rejtinga same manifestacije, ali stvarno tužna vest. Valjak posle poletanja je izgleda bio koban. Rumuni su ipak došli u izložbeni deo, i kao delegacija i svaka im čast na tome. Jedan se katapultirao i nadajmo se da će barem on preživeti...
I ubedljivo najtužnije, ako se tako može reći. Malenog sina našeg kolege Bate, neka gospođa je u petak udarila autom ispred njegove zgrade. Svi smo se nadali najboljem ali dečak je tokom vikenda, od posledica nesreće, preminuo. Joooj, da li postoji veća bol od roditeljske? Ne postoji sigurno. Sve nas je to, nakon takvog vikenda, strašno pogodilo, a kada matori i odrasli ljudi nemaju šta da kažu kao reč utehe ili saučešća kolegi, e to onda pokazuje svu dubinu boli i tragiku nesreće. Bato primi moje najiskrenije saučešće, i ako to može barem u promilu da ublaži Vašu bol znaj da smo u mislima svi bili sa Vama.

Tako, eto to je bio nekakav moj osvrt, jedan od poslednjih ličnih, na ovim stranicama. Kao što rekoh, pročitajte ovde, jer nećete naći nigde drugo. Ubuduće priče, osim možda još jedne tanke zbirčice o legendama RV - a, neće ići u štampu.
Hvalio koga sam hvalio, kudio koga sam kudio, moje pravo, kritike primam al' ako ih bude puno, onda oguglam ko kornjača, pa me ič ne brinu...
Daklem, što bi rekli 'Ercegovci, nemojte pregoniti :-)
Do sada sam od poznanika čuo nekoliko primedbi da mi je prva knjiga ,,bolja,,. Aman ljudi, pa ne čitate sam uvod. Meni je ova draža, kao što će verovatno biti i sve naredne. Ličnija je i nekako intimnija... A i poslednja te vrste pa neka stoji. Valjaće jednog dana. Dok joj vreme da patinu... A čitaoci dodatnu vrednost.

Eto, bili ste strpljivi i stigli do kraja. Zaslužili i kobajagi nagradu.
Pa kada je već tako, haj'mo onda i pojašnjenje naslova za najupornije. 
Jedno veče u Trebinju, dok smo pod prebogatom lozom sedili i meračili odmarajući konačno od teških slavljeničkih obaveza i paklenski vrelog dana, povela se priča o kvalitetu grožđa ove sušne godine i samom rodu...
Rođak šaljivo ispriča za starog deku iz komšiluka koji jako voli vino, bevandu i sve ostale produkte koje donose veritas... Pitali deku, koliko je vina planirao za ovu godinu, a deka nekako tužno : ,,Eto, nisam baš puno, možda jedan kubičak ... Valjda će izgurat' i ja izdurat...,, 
Eto tako.
Ostavio sam ovde jedan kubičak uspomena, sasvim nedovoljno za ovo ljeto. Premalo za ovu sliku na vratima pre promocije, kupanje u Neretvi, piće sa Coletom na brodu, sedenje u brzaku Kolovrata sa limenkom u ruci, silazak do reke i još puno krupnih sitnica...
No rekoh, miran pisac, dosta si bio ličan, hajd' sad u budućnos' budi malko dvoličan :-)  Jes' ali kada bi se zezali ...

Pozdrav raja i hvala svima...

Vaš ,,Mitingaš,, Cvele.