Počeo sam da radim.
I za sami kraj jedna 'sasvim lična' , da se vidi da nismo samo dangubili tih dana, kraj takvih voda ...
Tačnije, radio sam ja nešto,
ko fol i ranije, ali sada sam se ono 'zaposlio'. I to mi liči na ono kada je
puž sa kućicom, sreo puža golaća. Kaže njemu ovaj 'golać' : „Eee blago tebi,
imaš barem kućicu...“ a 'stambeno zbrinuti' njemu: „Pa zaposli se i ti, radi i
imaćeš...“
Poslije godinu dana, sreću
se oni, ovaj paćenik i dalje tegli kućicu, a ovaj bivši 'goljo' auto, stan,
vikendica, sve tu... Sav začuđen 'skućeni' njemu: „Odakle ti to? „... „Pa
poslušao sam te, zaposlio sam se ...“ „Đe si se bolan ti takav zaposlio...?“ „U
javnom preduzeću...“ „Pa kako, šta radiš tamo?“ „Ništa, jeste da sam spor i
tupav, al' sam zato ljigav...“
E pa, ja se nisam zaposlio, ni
u javnom preduzeću, ni u vojski, odavno su me iz nje isćerali. Ali sam
porilično spor i tupav i još uvek ništa 'ne postizam'. Lepo mi je na poslu. Ko
kaldrma, ne'a fuge, al' se uklapam J No, dok moja ljigavost ne donese 'vidljive' rezultate,
da ja iskoristim današnji dan. Carpe diem, dragi Horacije...
I ako danas, u ovu nedelju
(mislio sam u pečurke, iliti gljive, no sprema se neka kišurina, bljak vreme...)
ne opišem kako smo se predivno proveli tog vikenda u Bihaću, ostadoše uspomene
da same izblijede, a ja to ne dam nipošto. Sutra opet 'na nove radne zadatke',
pa daj ... 'Udri Vojo u tarabe, eeeejjjj...'
Riknula mi i Bembara, pa sam
neurozan ko leptir kupusar, no nastojaću da ne mračim i da ne 'urušavam' sliku
ugođaja J
Daj da testiiram i ovaj
blog.
Do sada me uvek poprilično
nervirao, kako sa tugom i sirotinjom od alata, uređenjem teksta, tako i sa
obradom fotgrafija. 'Alati' mu skromni, ja ko što već naglasih tupson i to je
vazda 'dobitna kombinacija' ...Sada ću izabrati jedan 'ljigaviji' i znatno
'ljeni ' pristup J Ako već vele da je slika kao hiljadu reči, evo turiću
sličke i po neki opis između, kao i snimak ako skontam kako se to radi i
završiću sa jednom pesmom (napisanom samo za tu prigodu) i tri, meni genijalne
šale...
Daklem hajmo.
Ako slike bidnu zezale,
nemojte zamjeriti. Dok dođem do 'kola i kućice', naučiću i ja po nešto, valjda J
Mi smo već 'tradicionalisti'
i ponosimo se činjenicom da se sakupljamo svake godine. Ovaj puta je Samir
zalegao i organizovao sve, više nego savršeno.
Pre polaska na put desilo se
nekoliko tužnih i neprijatnih situacija. Umro je Sudo, čekao se termin sahrane.
Umrla je i mlada žena, supruga našeg kolege, Šaki je morao u 'kontra pravac' u
Niš, na kuminu sahranu. Pindžoniju riknuo 'dihtung glave', no srećom ne njegove,
to još 'dihtuje' no Toyotine. I na kraju smo morali odabrati nesigurniju, znatno
skuplju i 'nepovoljniju' varijantu, no nas nikada i ništa sprečiti ne može, to
ste već mogli videti prethodnih godina...
U četvrtak prije fešte,
Pindžoni, Cigojlo i ja 'krešemo' Bembaru (nek' košta šta košta J jednom godišnje je susret klase ) i krećemo kod Jove
na konak. Đe ću bolan proć' kraj ćaćine kuće da ne svrnemo i da ga ne upoznam
sa još nekim klasićima... ?
Pred polazak iz Niš, be ...
Čuvena Pindžonijeva Titovka sa zastavama država nastalih iz one 'što nije valjala ništa' ... I koja ide svuda sa nama...
Put do tamo ko i inače, osim
što se kišurina zainatila da nam sve pokvari L E nećeš vala, mi smo bivši pitomci, za potpuni ugođaj
nam treba samo još SDO.
Srećom tu su bureci iz Niš i
'deset upola sa lukom' iz Šamca da 'popravu ugođaj' do Čelzija.
Normalno, šta se čudite, vazda
je tako.
Urnisao sam ih pričom o 'detaljima' puta i opisima zavičaja. Ko im je
kriv, kada su pristali da rizikuju J ?
Stigli smo na kratko i kod klase Zlaje na kafu.
Kod Jovajše, bi kako bi.
Lijepo
brate, prelijepo. Ko u roditeljskom domu. I ovoga puta su se opoštenili moj
burazer Dragan, kumašin Cibo, naš Karanfil i moj brat Veselin. Logistike
falilo nije, a ni priče i šege. Kao što ja volim reći, baš tako počinju slavlja.
U petak ujutro, novo potpuno
iznenađenje.
Cigojlo, babo Jovo i ja pijemo kafu, kad neko 'leg'o na zvono'
rano ujutro. Mislio sam da je buraz, otvorim vrata, skoro galameći: „Daj ne zvoni,
čovjek još spava (Pindžavi udario u dremku... valjda mu pasovao mrak i 'francuz' u sobi...), kad ono, na vratima Dinko i Ramiz, došli da pozdrave Jovu. Joj
sreće i zahebancije, tek tada. Kaže Dinko :“Ko spava? Daj otvaraj, budi ga odmah
...“ Bez milosti, pitomački
'Inicijacija' tipa docrtavanje
visine 'novpridošlih' na Jovin 'zrakoplovni' štok od vrata i slično. Bureci, pituljice i na
put dalje ka Bihaću. Komšiluk došao da nas isprati i poželi dobar provod, a
Jovi ružičnjak u ušima, sav procvjetao od nekog ponosa i roditeljske ljepote.
Stigao sam toga jutra, dok
su gosti pili kafu, da odem do mame na groblje, spakujem štap za varalicu (da
me onaj Aresnić ne handri dodatno na Uni i okolici...) i nastavili smo ka Novom
i dalje ka odredištu.
Plan je bio da svratimo na
kafu kod Zoke, na ušću Sane u Unu i tu dobijemo dodatne informacije o kamerama
od Otoke uz Unu, da ne 'tanjimo sopstveni i punimo budžet MUP - a'.
Reke su bile jako mutne i ni
blizu svoj svojoj ljepoti, no terali smo dalje, uz šegu i Dinkove Šale da bih
mogao 'prebaciti i u drugu povremeno' J Lako je njemu, vozio je tuđi (Ramizov ) auto, pa kada
prođe pored kamere samo se nasmješi i pokaže na suvozača J
Osim par 'močanja' pored
puta, jer je sinošnji 'Nektar' htio napolje, do Bihaća stigosmo za tren. Uz
predivni kanjon Une. Doduše bilo je puno radova na putu, pa smo putovali za
nijansu sporije ali potpuno bezbedno i sa uživanjem. I vreme se razvedrilo, dan
je bio prelep.
I da razjasnimo nedoumicu.
Naime, zašto neđe BiJać, a negde Bihać?
Pa lako je. 'Književni' deo
je poznat, no Bišćani nekako gutaju taj suglasnik u svakodnevnom izgovoru, pa
to više sa strane zvuči 'Bi'aća', a eto ja sam kao ukras dodao J, kako meni
nekako zvuči J
O samoj fešti ili danima
tamo, šta reći?
Da su nas ljudi dočekali
kao rod rođeni.
Da smo, slučajno, dok se
igralo kolo, razbili samo jednu ukrasnu saksiju (neko zapeo u 'prolazu' pa se
gazda poslije šalio sa svojom ženom : “Jel' kol'ko bi ona saksija 160 ili 180
eura, u nabavci...? „
Da za tri dana nije bilo ni
jedne tužne i teške teme. Osim što nam je kolega, dok smo jeli izvrsnu čorbu na
jezeru, pokazao kuću Iftarinog strica, gde je on tragično završio...
Da sam ja ( a i svi
ostali...) plakao kada je Fićo otpjevao onu o Višegradu za našeg kumaru
Šuleta...
Da nam svake godine bude sve bolje i ljepše.
Da smo upoznali parkić u
BiJaću iz svih 'uglova'.
Naime, dok smo išli kod
Samira na vikendicu i dalje ka izletištu na Uni i jezeru ( mi manje hrabri,
koji nismo ćeli na rafting...), naše drage kolege nas 'zaborave' na semaforu (od
'utešnog' : „Ma znaju oni put...“ do paničnog „Ma đe su do sada...“ J ) I ondak mi, bezmalo sat vremena rajzuj po gradu. Koga
god pitamo za pravac, ne gine nam krug oko parka ... J Lep grad, baš. Mislim, tada smo ga jedino i videli.
Našao nas Samir konačno, tu u
komšiluku, kada smo već bili 'ublizu' oko aerodroma Golubić (toliko smo već
znali...) i 'priveo' nas u društvo.
Srećom, mojom, Arsenić nije
ništa ufatio, a mi proveli predivno prepodne, kao uvod u savršene večeri...
Eto, jedino smo od Željave
odustali.
Nudio nas Samir, sve čovek pripremio. No meni Stipan i Živko nisu
mogli doć' iz Zadra, pa mi se nije ni dalo da idem. A ne bi ni sve stigli. Hbg,
moraš proći par granica da bi video nešto što će izazvati samo tugu. Mi smo
imali tu sreću da smo ga videli u punom sjaju, još kao đaci... 'Pokojnika' je
ipak možda bolje pamtiti dok je bio mlad i zdrav. No, ne vidim to baš kao neki
nedostatak celog ovog boravka. Naprotiv.
I sada, šta da ja dalje radim?
Da opisujem detalje?
Koliko smo se smejali?
Kako mene svake godine
zaboli dijafragma i promuknem na par narednih dana?
Kako jedva stignemo da se
istuširamo i presvučemo pre naredne šege i zahebancije?
Kako smo Varnica i ja molili
(skoro preklinjali...) da nam daju mikrofon samo na pet minuta da zapevamo onu „Kad
me put nanese...“ pa nam Alma, pevačica, Samir, Bešo, Šarac, Fićo ... i ostali
tu ideju odbili 'sas indignaciju' i zajebanciju... (no otpevali smo nas dvojica
to ipak, u nedelju, oko pola pet ujutro, oko fajronta, kada se pevačica umorila,
a ovi naši Tarabići, zaboravili mikrofon... J )
Kako smo, ovih par dana u
godini, oni dečaci sa Rodoča, braća za celi život... Kako je od tog Rodoča
prošlo 38 godina, a mi baš 38. klasa...
Kako... ?
Pa ne mogu to sve opisati.
Zakasniću sutra na posao J
Od pečurki sam danas već
odustao, evo sprema se kiša, a ne mogu sam u šumu. Mislim mogu, neće me niko ni
tražiti, al' daj prvo da završim ovo sećanje...
Nosim se mišlju da ugasim
potpuno onaj FB. Žao mi slika nekako. Pa će mi blog ostati jedina veza sa
svetom... J
Evo, pripremam za jesen i knjigu
pesama, koja će se zvati 'PaŠteta'
(ko fol' pa eto, šteta baciti... J ) a ova pesma će (sasvim sigurno) biti deo te, nadajmo se skorašnje, knjižice...
Htio sam za ovo divno veče, napraviti
šalu (bolje i to nego da supijan držim govore J ) , tačnije prepevati pesmu 'Mala moja iz Bosanske
Krupe' (prošli smo dva puta, kroz Krupu, predivna je kao i uvek...), pesma se
zove kao i naslov ovog posta (tačnije naslov se zove po njoj...) 'Braća od Bi(J)aća' meni je jako draga,
a Vama po volji J
Braća od Bi(j)aća
Imao
sam četrnaest godina,
prvi
puta stigoh do Mostara,
onim
'brzim' Štutgart - Kardeljevo,
pratili
me moj Jovo i stara...
o
dječačke uspomene glupe,
'eej
drugari Vi iz školske klupe...
Tad
sam znao samo za Neretvu,
Velež,
Most i skokove sa njega,
Presreo
me kamen i vrućina,
postaj'o
sam brzo svestan svega.
U
sjećanju sad me brinu rupe,
'eej
drugari Vi iz školske klupe...
Dočeka
nas plakat na kapiji,
'Dobro
došli najmlađi drugovi'
čim
ga prođoh, shvatih, istina je,
na
Rodoču se legu sokolovi...
Pred
nama su decenije trupe,
'eej
drugari Vi iz školske klupe...
A
vi ste me gledali ko svoga,
zbunjenoga, seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u ‘oklopu’ vojničkih oznaka,
kako zija u izloge skupe?
‘eej, drugari Vi iz školske klupe!
zbunjenoga, seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u ‘oklopu’ vojničkih oznaka,
kako zija u izloge skupe?
‘eej, drugari Vi iz školske klupe!
Lakše
beše, sa ljudima dobrim,
za
sav život upoznah jarane,
a on surov, kako već zna biti,
razveja
nas na sve čet'ri strane...
Izdaše
nas, poput sablje tupe,
'eej
drugari Vi iz školskle klupe.
Tekli
tako ‘Šuškavcima’ dani,
uspomena na Vas ne ocvala,
A Neretva u proljetnje noći
Naše nam je snove šaputala.
sada vidim matore mangupe,
‘eej drugari Vi iz školske klupe!
uspomena na Vas ne ocvala,
A Neretva u proljetnje noći
Naše nam je snove šaputala.
sada vidim matore mangupe,
‘eej drugari Vi iz školske klupe!
Brzo
minu naše đakovanje,
završismo, sa ‘krilima zlatnim’,
Sve Vas rado u srcu sačuvah
ja kroz bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
‘eej drugari, Vi iz školske klupe!
završismo, sa ‘krilima zlatnim’,
Sve Vas rado u srcu sačuvah
ja kroz bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
‘eej drugari, Vi iz školske klupe!
Sad
je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
ostarismo, braćo, a ostasmo mladi
gledam Unu, ćuti kao nijema,
ostarismo, braćo, a ostasmo mladi
tih
dečaka eto, sada više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Srećno, moji, Vi iz školske klupe!
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Srećno, moji, Vi iz školske klupe!
Vojkan
'Brančilo' Eskić,
Niš, maj; 2019. godine
A dalje, pa za kraj su mi
ostale tri šale.
One koje sam ja upamtio tih
dana.
Najprije, supruga našeg
klasića, koja većinu nas ne poznaje, prvi puta nas je srela, a bila je u subotu
na ovoj našoj sjajnoj fešti, kasnije je rekla mužu, u poverenju J :
“Znaš, dok
nisam upoznala ove tvoje kolege, pilote, plašila sam se letenja... Sada, kada
sam ih upoznala, plašim se još više...“ J
Druga šala:
U neko doba, kada smo već
bili debelo u 'elementu' pjevačica Alma pravila sjajnu atmosferu ( Mlada brate, lijepa,
ima je taman svuda đe 'treba', visoka i baš onako lafica.) kaže Milčo Fići : "A
bre Fićo, ustaj odmah, da se vidi da imamo barem jednog koji je viši od
pjevačice...“ J I ona to čula smeje se i kaže nama pemzošima (ofirali nas ovi
'kompanijci' J ) :“Šta je jarani, nije bila
pemzija...?“ a Varnica vadi 'Senior karticu' i ide do orkestra, da je 'provuče'
J
Treće:
Pred rastanak, u nedelju, kaže Zolotić, onim svojim finim smislom za šegu: „Moja baba bi neg'da reka „Mogle su
još oči, da je bilo noći...“
Upravo tako Zoćo, mi smo
pravi ljudi, braća za ovoga zemana, i tu nema pomoći.
Jako mi je drago, što neke
druge klase ( i starije i mlađe) organizuju svoje susrete po uzoru na nas. Znači,
postavili smo ljestvicu ko ' za Bubku'. Mi se bolan ne takmičimo, nama je ovo 'urođeno'.
Od Niša do Bihaća ima oko 720 kilometara. Drugarima 'iz vana' ili Dragom i njegovoj
porodici iz Makedonije, ima još više, no nama nije bitno rastojanje. Mi znamo
decenijama i đe, i kada, i kuda idemo. U našu luku, ljubavi i prijateljstava,
kumstava i dečijih uspomena. U zemlju Dođiju (ovo sam samo da zahebem onog Petra
Pana i Ne Dođiju J ) i stizaćemo do tamo, makar puzajući sve dok možemo
da 'mrdamo'.
Sledeće godine nam je 'Dođija'
neđe na Tari ili oko Kraljeva.
Daklem Šaki sada 'priJoni' (i nemoj baš ono što si nam davno obećao 'Eminentni restorančić na ibarskoj...' J Lolo ne daj mu da nas tamo strpa i ako će realno, nama biti svejedno J ) .
Ove Bišćane je teško
'nadmašiti', no moremo im se barem na ovaj način, ono ljudski zahvaliti...
Samire, Besime, Emire ... i svi
Vi dragi ostali domaći, hvala Vam beskrajno, što sam ova tri dana ponovo bio
onaj bezbrižni, plavokosi, seoski dečak, kome je jedina briga bila kako će se
spremiti za kontrolni kod Boleta ili ispitivanje kod Čvore...
I za kraj šta?
Pa najbolje. Muzika brate...
Haj' ovih nekoliko kratkih snimaka neka potvrde onaj moj stih, još sa Fruške gore:
"Iscure nam
nekako kroz brige životi,
Živce nam skroz
istanje razni idioti,
Bude srećom ovih
dana kad se kupam u lepoti,
Nek' svi vide
kako slave klasići, piloti…"