недеља, 17. децембар 2017.

Prave face, u stvari...

Logični nastavak rečenice bi bio... maketari.
Mislio sam da smo mi, ribolovci ili možda ipak lovci, najveći zaluđenici u sopstvene hobby - ije, na celom svetu.
Ma mi smo, ono što se veli, 'male mace' u odnosu na ovu 'grupaciju' entuzijasta i znalaca. Juče sam imao priliku, mojom srećom, ne po prvi puta, da provedem prekrasan dan, sa mojim drugarima 'zaraženim' ovim moćnim virusom.
Na Maketarskom kupu u Muzeju Vazduhoplovsta na Surčinu, družili smo se, ovog hladnog, snegovito - kišovitog, decembarskog dana.
Od drugara iz Muzeja, bili smo sjajno dočekani. Ej, specijalno sto za mene, neposredno do samih vrata (udarno mesto J hvala ti puno Darkane) i onaj papirić sa imenom i prezimenom, kao na velikim konferncijama, što ovo, na neki način i jeste.
Ponovo sam 'plivao' i u 'bizmisu'.
Gigi je juče bio rođendan, pa je kompletan 'pazar' od prodatih knjiga, bio namenjen njemu kao poklon. Hajde, nemojte odmah paljbu na škrabala, pa dao sam par knjiga i u nagradni fond za samo takmičenje. Jes' da će oni koji dobiju moju knjigu kao nagradu, smatrati da su neviđeni baksuzi, no ne smijem otvoreno da to (logičkim slijedom) tek ne pomisle oni koji su za tako nešto dali kintu J
Na poziv mog dragog drugara, Ljubomira Tešića, bio sam juče član 'ekspedicije' Maketarskog kluba Niš. Kakvi su to sjajni momci, samo da znate. Put, boravak i povratak, bez obzira na vremenske (ne)prilike, je prošao bez ikakvih problema i uz 'okean' vazduhoplovnih priča iz bliže i dalje prošlosti. Baš smo se lepo proveli i nadam se da sam 'položio prijemni' za neke buduće 'sobete'...


Hajdemo za tren, u prošlost, dalju...
Negde u proleće ili rano leto '87. odveli su nas, sa akademije, na izložbu i takmičenje maketara grada Zadra. Sama izložba se održavala u Domu JNA, na kraju poluotoka. I dok smo se mi zevzečili, žaleći što nakon izložbe, ne možemo tako u uniformama u grad ( he, he u Zadru je tih godina tako nešto bilo relativno 'tupavo' učiniti J ) i takođe negodujući što neće biti 'zanimljivih' razmena mišljenja, kao na izložbi 'Zlato i srebro grada Zadra' od pre par meseci, kada su pojedini klasići, sa prelijepim opaticama nastojali započeti neke 'uvijeno pristojne' ali lascivne dijaloge J, pored mene se stvorio dečak negde pred pubertet recimo. Čim je počeo zaneseno da govori o izloženim modelima i avijaciji u celini, nehotično nas je posramio. Bili smo druga godina, aktivno leteli, mislim razdeo navigacije, ali nam je čak i VTN (sveta knjiga svakog pilota...) za našeg Gašu, još uvek sadržavao 'skrivene delove' i bio izbor treme pred buduću 'Izvršnu pripremu'. A ovaj mališa je 'rasturao'. Bukvalno znao sve o svakoj maketi i njegovoj izvornoj verziji... Naše bruke. Malo smo ga 'isproveravali' i kada smo videli da bi nam lakše bilo da smo sreli Mirka Miočića, junački smo se 'povukli'.
E pa juče sam ponovo sreo mog dobrog druga koji je u međuvremenu porastao, sada zna neuporedivo više nego što je tada znao, a ja o svim VTN - ovima znam mnogo manje. On odrastao, ja ostario, ali obojica se radujemo nekim novim susretima...



Od lepih sitnica izdvojio bi i sjajne razgovore sa grčkom delegacijom i dogovor da za naredni susret ili oni nauče 'naše' jezike ili da ja prevedem knjige na grčki. Moram početi učiti, nema treće...
Bio je tu i čika Minja Subota (zaboravio sam da se slikujemo L ) a sreo sam i cenjene i drage kolege Borišu Mandića, kao i pred sami polazak, Miljka Stefanovića (eto dragi Miljko u žurbi da krenemo nazad pre mraka, ni sa tobom se ne slikah, ali vidimo se, veseli i zdravi, nadam se uskoro pa ćemo to ispraviti).


Ukratko, jedan predivan dan, sa ljudima koji toliko znaju o avijaciji da je svakome od nas 'običnih smrtnika' mnogo bolje da, u njihovom društvu, samo zatvorimo usta i otvorimo uši, jer ćemo, bez obzira na godine, uvek imati priliku šta da naučimo...
Bilo je još puno lepih stvari. 
Kako se Ljubo sa mnom šali: „Eto, ideš sa nama, družimo se, upoznaš pun dobrih ljudi, popijemo po kafu, zapalimo po neku, vidiš puno sjajnih maketa, zaradiš 'majstorsku dnevnicu' , malo li je...? „
Kakvi malo. Super je. Hvala puno.

Što se tiče drugara iz muzeja, njima se moram posebno zahvaliti.
Kakav kontrast u priči  Kako sjajnih ljudi rade u kakvim teškim uslovima, majko mila. Još '96. kada smo prebacivali one avione u dvorište Muzeja, smatrao sam da je to zločin, kako prema avijaciji tako i prema odnosu ka prošlosti uopšte. Stvari se nisu promenile. Ni u mojim stavovima. I danas 'opštim sa celom familijom' državnim i vojnim 'mudracima' koji su doneli 'genijalnu odluku' da takve avione ostave tu da istrule... No stanje u samom muzeju je tek užasno teško. Ne bih o detaljima, već mi je muka i dok ovo kucam ali se nadam da će se vrlo brzo nešto pozitivno učiniti na zaštiti tog prelepog i nadasve važnog mesta. Jer „ko ne poznaje svoju istoriju...“ ponavljaju mu se, al' samo ružni delovi ... A ti avioni, ostavljeni na livadi, su čak manji problem. Možete onda zamisliti kako je ...
Uzgred, kupio sam sinu i predivnu letačku majicu, u prodavnici samogu muzeja. Po vrlo povoljnoj ceni. Za zaljubljenike u avijacju, imaju baš neke lepe suvenire. Doduše, nadam se da će, do proleća, zanoviti 'boje kačketa' sada ostali samo neki 'rozikavi' J Feministički J
Dakle, bilo mi je baš fino juče. 
Maketari, pravi ste drugari. 
Sa Vama ubuduće, uvek i svuda. A možda deo vaše preciznosti i urednosti 'pređe' i na mene pa ubuduće budem vodio računa o detaljima prilikom pisanja...
Teško, ali ko zna J

P.S.
Moraću ovde i jednu malecku kritiku.
Ne odnosi se na jučerašnji dan, nego na prethodni post na blogu... Naime, alati na blogu, prilikom postavke sadržaja na FB, ne daju opciju da se izabere fotografija za naslov (ili ja to baš ne znam učiniti...). Zato je vrlo indikativno da se broj 'sviđova' i pregleda na blogu, razlikuje za skoro dve petine... Dragi drugari, ne morate uopšte 'lajkovati' slike ako niste spremni da pročitate tekst. Možda nisam pravilno shvaćen ali meni bilo kakva vrsta 'slave' ne treba. Znam da društvene mreže imaju svojih prednosti ali i da najčešće „spajaju daleke i udaljavaju bliske“ no nekako su nas naterale i da se ulenjimo. To je stari problem, još sa foruma. I neće se promeniti mojom pričom, ali sama činjenica da nam je dovoljan jedan 'klik' da smatramo da smo nešto veliko učinili još jednom pokazuje svu dubinu našeg otuđenja. Nije mi posebno važno. Oni koji treba ovo da pročitaju, pročitaće. A ja nisam onaj Ćukenberg da menjam pravila. Ali ostaje nekakav utisak ko da si lizn'o metal, kada dobar broj samo klikne na sliku J No eto, ima nebeske pravde. Svi oni koji tako čine, neće ni stići do ove 'faze' kritičkog osvrta J  Jer, dok ne naučim, dalje slike i ne turam na post J
Aj' zdravi bili J

A mom Gigi za rođus' jedna prelepa, davna 

'Drugarska pesma' J

Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.

Da znaš kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.

Ti si za mene još uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.

Ja sam te, lepoto moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.

A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem
zaista ne razumeš
i kao da sve sto umem
ti triput bolje umeš.

U redu, pametna glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,
nego sam sav osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.

Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.

Možda još nije kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.

Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.

Četrnaest ti je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?

„Tata, škripi u braku…
na poslu… daj za džeparac…“
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.

Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
– moram ti razbiti njušku.

Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije


Srećom, veći deo, ove prelepe pesme, nije baš u 'skladu sa stvarnim okolnostima'. Giško, Gigane ti si izuzetan momak, kojim se svakoga dana iznova ponosim. Zdrav mi bio, ljubi te ćalac ;)