петак, 15. децембар 2017.

Mahovljani...

Sve rijeđe pišem...
Nekako nikako da 'se nakanim'. 
A i kada počnem, zapitam se, ko će to uopšte čitati? No, eto, ponekad se 'otkinem s' lanca' i 'protrčim' kroz uspomene, davne i nedavne. Sebično, ali nekako više zbog sebe samoga...
Od kako je Šule 'otišao' sve češće, neizmerno tužan, kontam koliko je ipak važno nešto lepo zapisati, koliko smo svi samo 'pijesak u vremenu' i koliko mi je drago što je priča o, meni tako dragom čoveku, bila deo moje, naše i prve i poslednje knjige. Tokom mog nedavnog boravka kod 'Oca Makarija' alijas, moga babe Jove, desili su se događaji o kojima će govoriti naredni pasusi. Šta? Ne znate ko je 'Otac Makarije' (kako ja 'od milošte' zovem ćaću) ? Pa vi onda ne znate ni ko je Savina Geršak, ni šta sve 'sotona' more učiniti i čo'eku, jezeru i cijelom selu. Daklem ne'a vam spasa J .
Kao i svake godine, u tužnom novembru, otišao sam do Čelzija. Da budem malo sa tajom, da odemo majci na grob, i da 'obilježimo' dan moga 'postradanija'. Ni ovoga puta nije bilo drugačije. Možda za nijansu u pojedinostima ljepše, ali u mnogim stvarima i tužnije.
Ljepše zbog samog puta do zavičaja.
Preko Novog Sada, sa danom zadržavanja kod našeg Anjosa, u prelepom gradu, sa posetom kumovima, mojoj Zoki, susretom sa drugarom Zoranom (koji se pominje u „Trećoj dimenziji“ ) i večerom u Čardi 'Aqua Doria' na Petrovaradinu, sa dragim prijateljem Goranom i njegovim društvom. Uh bajo, ja sa mojim standardom ni mostu ne bi mogao 'privirit' a kamo li čorbi, kečigi i takvom vinu. Iznos 'fiskalnog' bolje da i ne pominjem. Uz sve to, da ne odem preširoko, sutradan i savršeni Barrique Chardonay, u 'Staklenoj bašti' vinarije Kovačević, na Fruškoj gori, i dalji prevoz do kuće, koji ni osetio nisam. Naime, Volvou je jedini problem bio ovo 'uprosečavanje brzina' na auto putevima Srbije J
Uglavnom, stigao lahko do moga Jove.
Nekako mi najteže pada kada me drugari i komšije, na samom putu ili nakon povratka, pitaju: „Kako ti je stari?“
Ah, šta da kažem? Možda onu najveću balkansku laž: „Dobro sam ili dobro je...“ To je 'kraća' verzija... A duža bi bila, šta sve samoća, neimaština i razočarenje vremenom u kome živiš, može doneti nekada gromadi od čoveka, i mom večitom životnom uzoru... Ni Tin Ujević u 'Svakidašnjoj jadikovki“ to ne bi mogao sasvim dobro predstaviti. 
Ma dobro mi je Jovajša, ne sikira me preterano. Organizovan i disciplinovan. Samo mrvičak trvdoglav, i na mahove detinjast, kao i svi njegovi 'ispisnici'. Ali uredan i vitalan. Sve u svemu, 'kraća verzija' J Dobro je J.
Još jedna tužna rola ovog putovanja je bio moj 'kurirski' posao. Naime, nakon Čelinca sam išao za Sarajevo, već sam opisao sve to na FB - u, da se ne ponavljam, pa sam trebao obići klasiće iz Banja Luke i tako objediniti 'iznos' sa Nišlijama i sve to poneti Šuletovima.
Odlučio sam, po svom starom običaju, da objedinim više 'aktivnosti'. Naime, ljubaznošću mog klasića Samira, našeg starijeg kolege Dragana i svih sjajnih, mlađih momaka ( i devojaka) sa aeodroma Mahovljani, organizovali smo se, da jednog od hladnih i kišnih novembarskih dana, posetimo drugare. 17.11. su oganizovali 'Otvoreni dan', a mi eto odlučili da je to idealna prilika da im odemo u goste.
Jovo, zbog slabosti (pritisak mu je tih dana išao od 90/60, do 230/130) nije mogao sa nama, ali smo Darko, Karanfil i ja odlučili, kao u dispozitivu, da nas sitnice poput dosadne kišurine i temperature malko iznad nulice, ne mogu nikako sprečiti...
Najpre smo srdačno, uz zagrljaje, posluženje, smeh i slikovanje dočekani u kasarni 'Kozara'. Usput nam je, a iskreno rečeno, nigde i ne žurimo. Svuda smo već najavljeni. Sada naši klasići i drugari sve šefovi pa 'zloupotrebljavamo' gostoprimstvo ( a malko i ja hoću da se pravim mangup pred Darkanom i Karanfilom. Ka'e Perica tati: „Danas umalo da dobijem peticu u školi...“ a stari : „Što? Jesi li dobio četvorku...?“ „Ma jok, dobio drug do mene...“ E tako i ja, kao što su golmani najbolji prijatelji fudbalera, tako sam i ja, drugar velikih i poznatih ljudi... Što da ne? Može mi se J ).


I, nećete verovati, ja nikada do sada nisam bio na Mahovljanima. 
Tačnije, nikada na 'vojnom delu'... Uvek sam, čak i avionom, dolazio samo na 'civilnu stajanku'. Tako da nisam ni znao gde se tačno skreće ka vojnom delu aerodroma. Uz samo jedan 'omašaj' i ljubaznost 'domicilnog stanovništva' J utrefismo ga nekako. Drizla i 'tanak Celzijus' nas ipak nisu omeli.
Već smo najavljeni kod nadređenih pa da ne kasnimo. Dočekali nas ljudi baš ono. Ko najrođenije. Znam samo šefa i još jednog, dvojicu kolega. 
Sve neki mladi, fini, ljudi. 
Drugačiji je ovo 'format' priredbe. 
Dolaze uglavnom vrlo mala dečica, tako da od mog 'bizmisa' ništa (osim možda da krišom škicnem zgodušne učiteljke J, no to već spada u 'vannastavne aktivnosti' J ) . Domaći me 'ispoštovali' baška, te posvete za I MHS i još par ličnih uspomena za čas bijahu napisane. Čast, po neka anegdota iz Gimnazije i sa Akademije, prisećanje na drage kolege, očas 'pojedoše vreme'. Još kratko 'slikuvanje' i stajanka... 



Hajde da učinim i sebi i Darkanu. On se baš pripremio. Ponio i aparat i telefon. Na stajanci nema gužve ali ima tehnike. Sve otvoreno, normalno uz adekvatnu zemaljsku i tehničku podršku. Policajci doduše zeru sumnjičavo zagleđuju bašina u kožnjaku no, nakon što sam se ljubazno pozdravio sa nekim mehaničarima kojih se odavno sećam, vide da ne spadam u grupu 'grupija' niti nekih 'sujmivih' likova pa se ipak drže na 'odstojanju' razmaknutom J ...
















Hladno je, kiša i dalje pada, dosadna i hladna. Meni nekako baš žao. Avioni otvoreni, izvučeni iz kaponira, kabine kisnu ... I Martin i Baker ko 'čepovi', a ni Folandu nije svejedno ...  Ne možeš ni sjest' u kabinu da ne 'okvasiš dupence' ... Ovi će se bo'me teško 'osušiti'. Sednem ipak malo, vrate mi se uspomene i par momenata 'nisam tu' . Dobra samoća, najbolja. No gost sam, poštujem sva pravila zarad budućih susreta, a pravo da velim, zebe mi i prostata, pa da Jovo, umesto uloge onoga koga paze, ne bi baš postao 'patronaža' bolje da, što pre, gremo. Drago mi je zbog mog Darka i Karanfila. Dobri su ljudi, najbolji, poštuju me. Zbog mene su i došli ovde. Imaju danas puno svojih obaveza pa da ne gnjavim dodatno.

Posle par fotki, odem do šatora na ulazu. Fino su organizovani. Deci dele čaj i sendviče. Momci 'ugovorci' nude i mene... Uzmem čaj čisto da vidim jel' isti ko nekada. Sada se moremo šegačiti za brom, brez ustezanje J Ukus 'liči' J Upoznam još par momaka, i eto, devojku pilota, jedinu. Nismo se slikali, zaboravio. No sledeći puta ćemo, neka smo zdravo.
Helikopteri su nekako 'bolje prošli'. Na njih valjda još 'računaju' I oni kisnu ali barem im se mogu vrata zatvoriti.
Što se ‘bizmisa’ tiče vidim da moji 'potencijalni kupci' tek sriču prve slogove, kintu za slike u knjigama još nisam pronaš'o, pa eto, dok porastu, će se vidimo ponovo, valjda...
Poklonio sam se i kolegama koji su dali, položili ili izgubili svoje živote tokom ovih naših tužnih 'zdogađanja' i bio nemalo 'dopunski' tužan kada sam skontao da je to jedno od retkih spomen mesta na kome sam većinu ljudi poznavao 'za života' ... E, tugo i muko naša... Setio sam se mojih davnih, dragih, šala sa prvim komšijom Bosančićem i nastavnikom letenja, Gajom.




Eh, šta ti je život, samo prah i pepeo... Hvala na gostoprimstvu, dobri ljudi. Bio je to jedan veoma ispunjen dan...

Hajmo kući. Dok me tuga, po više osnova, nije sasvim ‘safatala’ L
Buraz zove da idemo na sajam ribolova, ima ulaznice. Ma ne mogu, šta ću tamo? Niti mi šta treba, niti imam bam - ova za hobija. Čeka me i Peća da pijemo kafu neđe u Gospodskoj, ili kod Boske. I da mi donese kintu za Bravuljkove...
I stigli smo u Čelzi taman neđe na ručak.
Ovo u stvari i nije neka priča.
Više da viđate sličke. Greota je da nestanu u moru 'digitale' ...

Šta smo još 'važno' radili tih dana?
Narednih sam Jovi uspio (mor'o sam hbg...) popraviti donji grijač na šporetu. Razvijali jedan dan, nas dvojica pitu… I eto bruke, jufke nam i uspjele, ali tek kada sam sve dovršio, kaže mi da nije odavno probav'o šporet i da izgleda 'slabo grije odozdo'. Ma čuj, šta slabo, nikako. Žali bože onih vrganja iz 'fila'. Jer još nisam naučio radit' imelman sa jufkom, pa je ozdo ostala 'zeru gnjecava'  J  Da sam barem smot'o one malecke pituljice, njih bi i mog'o ‘kroz neke luping-e’ zapeći. Ali eto, barem grijač nije skup i ima u Čelziju, nisam mor'o rajzovat' do Banja Luke samo za to... Al' kada sam već odmak'o, šporet daj da se i 'iza očisti' ... Uhhh, šta je četir' godinice, ništa J ?
E da, ufatili smo i miša u kupatilu J 
Maleckog, poljskog mišića. Verovatno smo ga mi doneli sa pecanja u starom hljebu, jer ja tu miša nisam vidio više od trie's godina. Pošto je bio Aranđelovdan, poklonili smo mu 'žizn'. Pažljivo, jedva ga nafatali. Siromah je stig'o do programatora ‘Končar mezimice’ i tu je 'presretnut’. Rukavica, pa u kesu i :„Ajde Jovo blago meni, 'evakuiši' ga sada bezbedno, daleko od ovih svojih šest mačketina, koje samo džabe leba jedu oko zgrade i nerviraju me ispod terase,  kada se sa pecanja vratim bez ribe... Jel' mora znati cijeli komšiluk da jopet ništa nismo ufatili, sve vam mačije...?“ Mišić je preživio.
Kasnije Gariful (Karanfil po 'splitski') donio karton i ljepilo, sve sa slaninom i sirom, (đe sir, đe slanina...? ) doduše bez žileta. I ako sam prije više decenija, (davno, kada je ono Kaja htjela fatati bizamce po garaži) sa indignacijom odbio da kupim takvo ljepilo koje su roditelji poručili, kod mlade i zgodne prodavačice, ovde na Obilićevom vencu, jer mi je 'pojasnila' da se to ljepilo pravi sa mirisom hormona ženke i tako onda nadrljaju siromasi... E rek'o neću vala kupiti sada, mišolovka je humanija. Nasilje u porodicu, ha J ?
Ovaj kartončić smo turili iza šolje (normalno, kad smo već odmakli i mašinu i sve ostalo, znate šta sleduje, čišćenje i ribanje do besvesti, ko pitomački wc...) i još nisam pit'o Jovo (zaboravio) jel' se neki paćenik ovih dana 'hormonski poremetio'. Rek'o bih da nije, javio bi mi do sada.
Dan, onaj za mojih dvadest 'novih' godina, je bio savršen. 
Moj sjajni Darkan mi donio onu divnu bocu i rakiju sa Majevice, staru taman toliko, baš onu koju ste videli u prethodnom postu. Čestitali mi svi koji vole mene i koje ja volim. Skromno ali fino.
Izašli na groblje, kasnije sjeli, nazdravili, zamezili, bili mi i kumovi, Karanfilovići i moj Dragan, buraz sa sinom (koji se rodio tačno dan posle moje nesreće, pa sam mogao da bliže 'odredim' koliko sam, u međuvremenu, 'porastao' )... 
Ma eto, sve kako dolikuje. Mama, bila bi ponosna na nas dvojicu. Fino smo sve pripremili, oprali, ispeglali i servirali...

Sutradan rano ujutro, sam krenuo za Sarajevo, vozom 'Talgo', kakav nisam vjerov'o da postoji na Balkanu. I eto, nemojte zamjeriti dragi drugari, ali u vozu su sedišta bila suva, pa možda ipak za sve nas još ima, barem tračak, neke nade...
Sve ostalo već imate u nekim drugim pričama...

Zdravi bili.
Pa do nekog narednog viđenja, želim Vam samo sretne godišnjice...

Ujutro idem na Surčin, da drugarima, maketarima, uveličam slavlje, u holu Muzeja Vazduhoplovstva, pa ako ste neđe ublizu, bujrum, vidimo se…

Svako dobro.

Vaš Škrabalo ...