VOSVŠ...

PRIČE IZ GIMNAZIJE


Omnibus   
napisano 22.03.2009. godine,

Svaka od ove tri kratke priče govoriće o fenomenu kose.
Neće to ličiti na američki mjuzikl o pripremama za Vijetnam, niti hvalospev o mirisnim dugim, bujnim, raspletenim i inim ženskim kosama koje su nas kao bacale u zanos.Jok.
Ovo je priča o avanturama vezanim za kratku pitomačku kosu, muke oko šišanja, zaostale dlake na kragni, jeftini brion na vratu, izbegavanje komandira i svih pravila vojničkog opisa frizure koja su nas u Mostaru dodatno odavala…
I kao i od iskona ovo su, u osnovi, ipak samo priče o ljudima.

Priča prva,
Request’s…

Od kuće smo stigli ošišani.
Ne previše.Tek toliko da ličimo na nekakvu vojnu ,,postrojbu,,.Dečiju više.
U svakom slučaju, sređeni kao za polazak u prvi razred.Osnovne škole.
Čak nas i roditelji doveli.
I niko nam prvih dana ništa i ne reče.Imamo preča posla.Neće nas oterati  na šišanje.Vide nam se uši, a kosa ne pada na kragnu.Prihvatljivo.
Prošli dani na moru, prva školska godina je počela.Septembar u Mostaru traje.Vreme predivno, čempresi i oliander mirišu, a sunce kao u Bosni, u julu.Lepo je.Smestili se dečaci i stvaraju novi zavičaj.
A kosice rastu.Brz metabolizam.
I u drugoj polovini istog meseca stigoše i prve opomene za šišanje.Ne baš izrečene u zapovednom tonu ili sa postavljanjem ekstremnih rokova.Neće komandiri još da nas traumiraju ali rokovi za šišanje su postavljeni i moraće se ispoštovati.
I jednog divnog dana odluči soba 66 da ode na šišanje.
Nismo zajedno.Laf i ja smo u jednoj grupi a Džo u drugoj.
Cilj svake šetnje prvih izlazaka je Stari grad i Most u njemu.Magnetizam tog legendarnog mesta je neverovatan.Na ulici koja pored pozorišta i Starog grada vodi prema autobuskoj stanici, a nešto ispred skretanja ka kući Džeme Bijedića stoji stara kamena kuća sa izgleda još starijim lokalima u prizemlju.Tri kamene stepenice, miris sapuna za brijanje, ogledala sa dežurnim muvama i stara, punačka sicilijanka u ulozi frizerke.
U kasno popodne ulazimo nas dvojica na šišanje.
Laf seda prvi.Još mu dupence meko nije ni dodirnulo stolicu, već izrazi nešto između želje i odlučnog zahteva.
,,Molim Vas, vojnički…,,
Žena nas pogleda.Kakvi vojnici? Deca.Laf možda i liči na dečaka.Ja više na avet.
Sedim, pratim, gledam i po malo uživam.
Stara frizerka ne komentariše.Odera Lafa na brzinu.Vidim i cimer se kaje zbog vojničkog pristupa.I teši onom drevnom ,,Porašće…,,
Poučen surovom realnošću ja sednem na staru, kao zubarsku stolicu sa metalnim naslonom za glavu, i kažem ,,Drugarice, mene normalno…,,.
Kao da je bilo neke razlike.
I mene odra istom brzinom i po istom šablonu.Nije vojnički, više nešto između penzionerskog i đačkog.Valjda osim vršnjaka njenih, i Starog mosta tu slabo iko više i ulazi.
Ima ,,drugarica,, šablon, totalno je nebitno šta mušterija traži.
Džo po svojoj šemi.
Ne znam sa kim je bio u gradu ali na šišanje je stigao sam.I sam je o ovome i pričao.
Ulica od Hita, prema Glavnoj pošti.Isto popodne.Standardna maršuta.
Negde iza skretanja ka Šantićevoj ulici i Savezu vozača u zgradi u kojoj se nalazio restoran Hercegovina postojala je berbernica ništa mlađa od one u kojoj smo se i nas dvojica ,,uredili,,.
Tri stepenice naviše, izlog prema ulici i stara frizerka u belom mantilu.
Na zidu ogledala i za to vreme uobičajene reklame napisane na tvrdom kartonu.Na jednoj od njih piše ,,ZAHTJEVAJTE PRANJE KOSE…Siniša (Džo), jedina mušterija u radnji.
Sedne, poruči šišanje i vrlo ozbiljan i stamen, uspravljen ponosno u stolici, kao da je najmanje načelnik štaba Vazduhoplovne baze doda još jedan jasnu želju ,,Zahtevam pranje kose…,,
Staru frizerku umal’ nije udarila kap od smeha.
Uz objašnjenje ,,Neka sine, ne moraš tako službeno, opraću ti ja kosu…,,Sa smeškom u uglu usana ošiša se Džo i jedini od nas se sa čistom kosom vrati naveče u sobu.
Dal’ smo se mi to veče kupali, da li je bilo vode, to se ne sećam.
Sećam se samo da je Džo jedini lepo mirisao.

Priča druga
Ćele kula

Druga godina.Negde oko sredine.
Oreško naredio šišanje.Do ponedeljka svi da budu kao pod konac.
Ima još vremena, tek je sreda.
A baš negde tih meseci, ja se kao šatro ložio da znam nešto da šišam.Nisam još naučio stanjiti ni sa trimerom ali znam poravnati zulufe i šiške.Pozadi ostane po neka rupa.Fali prakse.
I prolaze dani.Stiže kao i svake sedmice vikend.
I ne znam kome prvom pade na pamet dođe kod nas u sobu.,,Ej, ajd me samo malo poravnaj.,,
Doneo čovek i svoj brijač.Stolica, umivaonik, cokla na podu, na zidovima bele pločice i puno ogledala i česma blizu.
I poče epopeja.
Jedan, pa dugi pa treći…
Celo popodne i veče, ja nekim ,,ovčarskim,, makazama skraćujem zulufe, brijačem skidam dlake po vratu a sve sam umorniji i iscrpljeniji što presudno utiče na i onako tanak kvaltet usluge.Broj ,,oštećenih,, korisnika raste skoro progresivnim tempom. Redaju se glave moga vikend treninga.
Nedelja ne donosi ništa novo.
Od ranog prepodneva radnja je otvorena.
Smenjuju se čupave glavudže.
Kovrdžave, ravne, crne ili plave više od umora ni sam ne vidim.
Ubrzao sam tempo rada.I red se otegao.
Čak mi nude i mito.Love naravno nema u opticaju.Poneki sok, konzerva  ili kolač.Ponuda da mi neko donese ručak.Samo da nastavim sa radom.Tada nisam pušio.Cigare kao platežno sredstvo nisu u opticaju.Sve ostalo jeste.Robno-uslužni nivo razmene.
Izveštio se ja.Ne trošim vreme na gluposti.Kakav stajling.Samo pozadi kao sekirom i sve oko ušiju i sa čela.Sve po PS-u.Ispunim doduše i po neku želju.Skromnu.
Umoran kao pas i ,,ošišan,, od strane jednog od oštećenih, u nedelju uveče samo sam se svalio u krevet.Broj uzetih skalpova se meri desetinama.
Ponedeljak ujutro.
I meni neobično.Klasa kao jato brojlera, kupovnih tovnih pilića.Beli, goli vratovi sijaju u toplo prolećno jutro.Mi civili.Na žalost nema kapa u stroju.
Džungle na vrhovima glava ostale, a uši i vratovi goli.
Ovako malo odmoran i ja vidim šta sam uradio ali kasno je za popravke.
Kapetan Oreško, posle uobičajene kraće jutarnje propovedi, mise ili liturgije, nebitno, krenu u kontrolu.
Već posle par koraka iza stroja retki brk mu se podiže u diskretan osmeh a svetloplave prodorne oči zasijaše čudnim sjajem.Na pitanje ,,Ko vas je to sredio?,, izdadoše me odmah.Logično, i ja bih.
Smotra se brzo završi.
Unesrećeni klasići dobiše novi rok do sredine tekuće hefte da se pristojno ošišaju tj. poprave, a ja dobih svoj prvi službeni razgovor (raport) u karijeri.
Nije bilo tako strašno kao što sam očekivao.Valjda komandira impresionirao broj lakovernih pa mi uz pretnju da tako nešto više ne ponavljam, slučaj preveo u sferu uslovne kazne.
Kada su i moji ,,pacijenti,, dobili drugu šansu imali su i priliku da vide na šta liče pa se u narednim godinama broj mušterija mog divljeg salona rapidno smanjio.
Slabo sam ikoga popravljo’.
Kasnije, narednih godina, sam se prilično izveštio.A ovo moje vatreno krštenje bi se moglo svrstati u seču knezova ili neki drugi vid srodnog kriminala.
Mislim po brojnosti.
Kosocid…

Priča treća
Gonzales

Mostar, Rodoč.
Neposredno uz prvi ili drugi veliki hangar u nizu, preko puta zadnjeg ulaza u kompleks kuhinje i autobuskog stajališta, smestio se mali aneks u kome se nalazila aerodromska berbernica.
U tesnom, zagušljivom i uglavnom zadimljenom sobičku, kako ga ja pamtim, svoj radni vek su ,,mukotrpno,, odrađivala dva neverovatna lika.Marjan, šef personala i njegov pomoćnik Brzi Gonzales.Nisam mu nikada saznao pravo ime.
Beli mantili, ,,uvijek turena džezva,, i neverovatna količina raznih priča za sve zaludne aerodromske face koji su tu utucavali sate i dane svojih radnih lista, bili su uobičajeni milje tog magičnog mesta.
U svojim retkim ulascima, samo kad se mora, nismo se zadržavali dovoljno dugo da saslušamo neku priču do kraja.Uglavnom su šišanja trajala kraće od zapaljene Morave bez filtera zaboravljene u mesinganoj, ko zna kada poslednji put opranoj pepeljari.
Legendarni likovi, zarobljeni u mojim dečijim sećanjima.
Njima nisi smeo reći kakvu frizuru želiš.To je bio hitac u sujetu i direktan atak na njihovu vojničku disciplinu i kršenje kodeksa ponašanja.,,Vidi još izvoljeva…,,I buduća frizura je puno zavisila od pristupa i njihove dobre volje.
Nastaviću priču iz druge ruke.
Ali od čoveka kome u životu verujem, pa nema razloga da to ne učinite ovaj puta ni Vi.
Moj prijatelj, kolega, klasa starija godinu dana od naše, je narator sledećih redova.
Krajem devedestih, negde 98-me ili početkom 99-te, stigao je avionom u Podgoricu.Dovezli su doktore koji će izvršiti pregled pilota.Zadatak im je da sačekaju za prevoz nečega drugog u kontra pravcu.Treba čekati celi dan.
Prijatelj odluči da vreme iskoristi za šišanje.
Šef lekarske ekipe odluči takođe da popravi frizuru i zajedno pođu do berbernice.
Uđu u butigu, sličnu mostarskoj i tamo na iznenađenje zateknu Gonzalesa, sve skupa sa prefiksom.
Prošlo je desetak godina od poslednjeg susreta i priča započinje na sledeći način.
,,O đe si brico, šta ima?,,
,,Ma nema ništa, kako je mali?,,
Makaze zastanu u vazduhu, zamrznut pokret iznad glave nekog nesrećnika i pogled podsećanja uperen na pridošlice.Prepoznavanje na vidiku.Ostarilo se a i puno nas je prošlo kroz bricine ruke.
Na pitanje o Mostaru i prošlosti, brica lahko ostavlja posao po strani i počinje omiljenu temu.Žal za prošlim vremenom i analiza njegovog poslednjeg boravka u voljenom gradu ili onome što je od njega ostalo.
Svi u berbernici iznenada zastanu i sa pažnjom dalje slušaju bricinu priču.
A šta im drugo i preostaje u tom trenutku?
,,Odlučim ja da nekoliko mjeseci poslije Dejtona odem do svoga stana i provjerim može li se šta uzeti i je li išta preostalo?Stanovo sam na Starom Veležovom, na tom i tom spratu.
Sve me neka nelagoda i jeza prolazi dok se približavam zgradi poznatim putem, kuda me noge nekako same nose.Šta da pitam i koga ću zateći? Ajde reći ću da sam došao po sinovljevu diplomu, da mi treba za zaposlenje.U tim mislima zatekoh se pred mojim vratima, sada sa tuđim prezimenom.
Nije mi svejedno.Bi li pozvonio?Ne mogu ‘vako dovijeka.
Ma pregorim nekako i stisnem zvonce.Poznat i drag zvuk.Otvori mi ljudeskara od skoro dva metra, toliko i preko leđa ,,Izvolite, šta ste trebali?,, .Ja nekako jedva procijedim.Eto ja sam nekada tu živio, ako bi mogo’ samo sinovljevu diplomu, treba mu za posla.Sve se nadam pustiće me bar da zakoračim u hodnik.Koliko sa vrata mogu vidjeti, nema mojih stvari.
Čovjek na vratima se kao premišlja i taman da prelomi, kad se odnekud iz stana začu piskav ženski glas ,,Ko je to i šta ‘oće?,, U hodnik iz sobe izađe neka sitna ženica i kad joj njen čovjek objasni ko sam i šta mi treba poče veselje.,,
Svi u butigi skoro ne dišu i bricu slušaju netremice.Vreme stalo i nikome se ne žuri.
Ima se kad.Vreme provedeno na šišanju je i onako uvek u životu opravdano.
A brica nastavlja.
Vlasnica, gazdarica ko’ čivava ili neka slična zvijerka ,,Ma kakva diploma, je..la te diploma,, te majku čet…ku i slično.Ne zna se kome je neprijatnije.Onom sirotom vrataru ili meni, prosjaku na svom pragu.Vidim ja đe sam došo’ i počnem uzmicati ,,Pa eto ne mora, nema veze, ja samo da pitam,,.Čivava ne zatvara usta, a grdosija samo slegnu ramenima i skoro sa izvinjavajućom grimasom na licu zatvori mi vrata ispred nosa.
Šta ću? Čujem je i kroz vrata.Okrenem nizbrdo i idući niz stepenice u sebi iz puke muške solidarnosti pomislim ,,Moj jarane pored ‘vake žene, tebi rat nije ni trebo.Halal ti bilo i diploma i ostala moja muka.,,
,,Šta sad da radim? Imam još najmanje dva sata do prvog autobusa.Nemam nekih para sad da ,,rajzujem,, po gradu.A nije mi ni svejedno.Malo mi krivo a malo više žao.Bio sam baš blizu.
Krenem tako skuđen poznatim ulicama, kad čujem neko me zove po imenu.Šta je ovo ljudi moji? Ko me ovde još poznaje?Podignem glavu sa zamišljene ćize na trotoaru i vidim profesora Lalića iz Gimnazije.Mog dugogodišnjeg dobrog komšiju.Jarana sa mnogih aerodromskih proslava i zajedničkih čekanja autobusa za poso’.
Obradovo se čovjek pravo.Pozdravimo se srdačno.Nismo se vidjeli više od 5 godina.,,Hajmo brico nešto popiti.,,Hajde.Sjednemo i na pitanje otkud ja, ispričam svoju muku.,, ,,Jah,, kaže Lala ,,nezgodna ti je ona pravo.,, ,,A đe ti živiš Lalo?,, ,,Ja u svom stanu, što?,,
,,Pa kako si ti Lalo, kao Srbin, uspio vratit’ svoj stan?,, ,,Čovjek me čudno pogleda i reče ,,Pa brico nisam ja Srbin,, ,,Pa šta si?,, ,,Bolan brico, ja sam Lalić Ahmet.,,
Ućuta brico i pogleda u nas.Nije morao više ništa reći…
Svi mi u berbernici shvatismo da je priča vredila svakog sekunda čekanja.Deset godina zajedno provedenih na mnogo važnijim temama nego što su ime i vjera.
A da svaka sekunda našeg sećanja vredi vremena kad smo imali dobre komšije, prijatelje i jarane.Kada nam nije bilo bitno kako se zoveš i da li se krstiš ili klanjaš.
Vremena kada smo jednom bili ljudi.
Pravi.

P.S. Sve elemente ovih priča osim ideje vodilje, uzmite sa rezervom.Suština priče je ova a za neke dodatne detalje moraćete poraditi na svojoj frizuri.
Ne znam danas ništa o našem brici.Ako je dobro želim mu da bude još bolje i da ostatak svojih dobrih dana provede zajedno sa svojim Lalom.
Morao sam ovo ispričati.Ama, na lakat bi progovorio.A ne znam ni kako bi Vam drugačije dočarao Mostar, koji je voleo nas i koga smo mi voleli.

Prepisivač Vojo.


“Olimpijski” krugovi (ili Anti-G oprema)    
pisano 24.03.2009. god.

Dok ne pripekne.
Proleće i jesen.
U Mostarskoj kotlini sasvim sigurno dva najblaža i najlepša doba godine.Posebno proleće.
Blagi dani, mirisne noći i temperatura taman.Za šta?
Da li znate kako mlada Makedonka komparira onu sve manje potrebnu nam i po stepenu korištenja, iskorištenu mušku alatku? Golem, pogolem, najgolem i taman.
Ovde sasvim suprotno.Dnevna temperatura nije najgolema, već taman.
Sačekuša u pravom kontekstu reči.Načekaju nas naši profani fizičkog ili tek izašle i ,,tapacirane,, iz zime ili neposredno posle povratka sa letnjeg raspusta.
I opa.Eto radosti.Oda radosti.
Našoj sreći nema kraja, i uobičajena vojnička rima za tu priliku.Od krugova znoje nam se … čela.
7 krugova.
Svi koji su ikada bili u nekoj vojnoj organizaciji znaju šta znači termin sedam krugova ( pakla ).
Nisu, nisu olimpijski.Ako ste se ponadali da je u pitanju neka afera sa MOK-om, ono mito i korupcija, greška.Nije to.
Jedina veza sa olimpizmom u svim njegovim pojavnim oblicima jeste naš profesor Mile koji je davnih šezdesetih bio olimpijac SFRJ u Tokiju i sami krugovi koji nisu bili u Tokiju.
Logično.
I možda onog jadnika Filipidesa koji nije imo’ mobilni pa je mor’ štapacirat sve do Atine.
A onda jednog proljetnog ili rano jesenjeg petka najavi nam naš Mile za prvi čas naredne nedelje atletiku.Znamo mi šta je.2800 metara, za čuvenih 12 minuta.
On to jutro u svom stilu.
Uvek doteran, sa trenerkom na kojoj bi mu mogao pozavideti i ovaj Rože, ma ovaj znate, što mu je žena Mirka… Ma kako ne znate, ovaj siroma’ što je plako’ sad u Australiji.
I sa tablicom na kojoj se nalazi lista za ocenjivanje čeka nas ozbiljan i spreman ispred svlačionica.Kao da na Hjustonu vrši selekciju i poslednju proveru kandidata za Čelendžer ili Columbiju.
I tako u organizovanoj grupi, čitaj dva po dva, pređemo stotinjak metara do našeg stadiona.
Stadion veliki, pravi.
Ali iskorišten  kao fabrika INCEL u Banja Luci.Pozitivna nula (srećom).
Sa betonskim tribinama koje su uglavnom služile kao međustanica prilikom krađe trešanja i narova, šipaka (da te dežurni ne ulovi u pretrčavanju brisanog prostora), travnatog terena koji je tih godina gažen jedino prilikom sletova i naravno dela iz naslova.
Naše betonske atletske staze.
Lepo se izprozivamo, prethodnih dana smo naravno već opomenuti da se toga dana iznenadna zubobolja ili razne dijareje neće tolerisati i da će isti test morati biti odrađen ali solo.
Nema odsutnih.
Kad se mora, daj da žabe gutamo u komadu.

Svi se uzdamo u ovčiji princip.Vuk uglavnom smaže one na ivici grupe.
I spremni smo za polazak.
Niskog starta nema.I ne treba nam.Bićemo do kraja sasvim nisko, dovoljno nisko.
Na zvuk ,,pišće,, krećemo.
Prva dva kruga odmah se odvoje oni sportski tipovi.
Jedino prve sezone smo se svi trudili da održimo njihov tempo dok nismo već ,,neđe u četvrtom krugu,, stazu čistili jezicima.
Posle svako izgradi svoj tempo, ritam, stil i dođemo do suštine.
Karakter.Kao sirovi dijamant.E hebala ih brusilica.Treba to izbrusiti.
A šesti i sedmi krug su savršena prilika.
Ni u ludilu nikada ne bih vežbali nešto tako smorno kao trčanje u krug.Glavne pripreme za taj spektakl su bile da po nekad bacimo prvi prolećni basket ili fudbalicu.Đe ćeš trošiti kondiciju, ko’ da je imaš beskonačno…
Trka je krenula.
Samo u prvom krugu se dobaci po neka šala ili zajebancija.Posle toga, udiši na nos, izdiši na usta i probaj misliti o ladnom pivu ili prvoj simpatiji.Svemu što te može dovući do jedanaest i nešto minuta.A ako si doručkovao mleko, margarin i med, moglo bi te dovući i brže ali do obližnjeg grmlja.Oni koji prvi završe u poslednjem krugu pokušavaju na sve načine da obodre nas jadnike koji se još provlačimo u poslednjem zaokretu, dok nam tabani kao neuvežbana zaprega tropoću po prošlovekovnoj verziji ,,tartana,,.
I dođosmo do one ,,Boj ne bije svijetlo oružje…,,.Jes’ al’ kad bi se zaj… ili što bi rekao moj sin ,,Kad bi se gađali tramvajima…,,Sad o NiVO ( ,,naoružanju,, i vojnoj opremi).
Krenimo odozgo.
Na nama atlet majice, plavi pamučni šortsevi, kakve takve čarape ( kakve ko ima, sa eteričnim uljima ) i na nogama čuvene Anti G patike (naš naziv, omiljeni žargon).Formacijske.
E te su nam se krvi i znoja napile.Tanko plavo platno na hrbatu, pertle kao palamari a đonovi od livene gume sa crnom podlogom i ivicama nevešto obojenim u belo.Savršeno ortopedsko pomagalo za pravljenje ravnih tabana.Nemaš ravne tabane, e videćemo…
Samo u prvoj sezoni smo ih koristili za ,,olimpijadu,, .Ali zvuk završnih metara omanje grupe paćenika u poslednjim krugovima je nešto što se nikada ne zaboravlja.Pad celog stopala odjednom na betonsku podlogu zvuči kao pucanj lovačke puške.E sad zamislite ,,lovicu,, koja roka rafalno.To je to.
Kakvi su to žuljevi posle to je za udžbenike anatomije stopala.
Skoro svi smo uspevali pretrčati tu deonicu u predviđenom vremenu a ostala nam je svima u sećanju kao jedan od fizički najnapornijih testova koje smo ikada probali.
U mom kraju kažu da mladost i slava najbrže prolaze.Mene slava tek čeka pa još ne mogu o tome, ali ako bih sada u takvim patikama pretrčao, za isto vreme, barem dva kruga bez ozbiljnih zdravstvenih posledica bila bi to , i ako rizična ali prava uspomena na jednu sportsku mladost.Brzo prođe.
Već sledeće sezone smo ,,paradne,, patike za grad koristili i za ,,olimpijske kvalifikacije,,.
Računajući i ,,starke,, (Conversse), adidaske (,,univerzalke,, ,,wimbledonke,, i ,,berlinke,,) i sve ostale varijacije na temu…Onda ih ručno peri da budu spremne do subote.
Greota je da jedini ,,tukneš,, u kafiću.Dovoljno je što svi domaći i po frizuri, govoru i uzrastu vide da si ,,pitomi,,.
Moje nove, prve ,,univerzalke,, sam naredne godine pripremio za ispit.Optrčao sa njima začuđujuće lako i oduševljen rezultatom već na narednom času srpko-hrvatskog zaboravio ih ispod klupe u Serđinom kabinetu.
Setio se ja odmah na narednom času, ali na žalost u tom istom kabinetu su sledeći čas imali đaci iz četvrte godine.Čovek koji je neke od ovih godina poginuo pa ga neću spomenuti je sedeo na mom mestu.Dozvolio mi je čak i da pogledam ispod klupe i sam se uverim da mojih patika tu nema.Došlo mi je bilo da plačem.Još me prave budalom…
Kako ću sad roditeljima objasniti da mi ponovo trebaju patike?Nisam ja baš iz familije koja bi se tada mogla razbacivati novcem.Zaboravio sam i dobar rezultat sa trčanja.Kud ih ponesoh?Bolje da sam trčao u onim mojim Anti G kaljačama.U čemu ću sad u grad?
Očajan, a i revoltiran razmišljao sam šta da radim.
Da li da se požalim svom zemljaku Zekriji, džudisti iz četvrte godine, pa da on to sa klasićem reši? Ili da kažem razredniku?Ovako sigurno ostati neće.
Prelomim.
Kažem, skoro plačući, na sledećem odmoru razredniku.
Njegov jedini komentar je bio ,,Samo mi saznaj kako se zove i iz kog je razreda.,,Ja već znam, odmah mu kažem.Pošalje me na dalju nastavu i kaže mi da ništa ne brinem.
Posle ručka, taman sam se spremao da odem oprati kljove, čujem kucanje na vratima sobe.Posle mog ,,da,, uđe već spomenuti maturant noseći moju kesu sa opremom.
Da li da seirim? Ma neću.Nije ljudski a i rizično je za budućnost.To, razredniče lave.
Čovek, teškom mukom, gledajući u pod mi se izvini i pruži mi moje ,,univerzalke,,.
Ja kao kuče u liftu, samo što ne mašem repom (gušter).Ali samo kažem ,,Ma dobro, sve je ok…,, Neki nivo dostojastva moraš ostaviti i onome ko odstupa.Da bi mogao dalje da živi.Bez dostojanstva je to skoro nemoguće.I ženevska konvencija je izmišljena zbog napadača (da ih manje strada, tj. da se ovi što se brane lakše predaju, jel? ).
Zahvalim se ja lepo njemu, jer ,,tehnički,, on nije ni ukrao moje patike.Samo ih je na vreme ,,sklonio,,.Kasnije smo se dosta često viđali ali ovaj deo nismo nikada spominjali.Ja sam dalje dileme ,,sportskog tipa,, neočekivano lako rešio.
Dobio sam od brata u toku godine još jedne patike pa sam ,,univerzalke,, mogao sačuvati na bezbednom za izlaske, a od Anti-G opreme sam dalje u karijeri nosio još samo Anti –G odelo, nekih mnogo kasnijih godina.
Ovo bi moglo komotno biti i za dve priče, ali veoma mi je teško i pored najbolje volje da se danas koncentrišem.Danas je deset godina od početka NATO bombardovanja, a poznato je kako je Niš prošao u toj priči, pa mi je moja priča o patikama samo način da pobegnem od stvarnosti.Kada je daleka prošlost mnogo lepša od bliže onda to znači samo jedno.Starost.
Biće dobro ako to u mom slučaju znači i mudrost.Tanko…
Do sledeće priče, sve najbolje…

Vaš Vojo.


Ibrica           
pisano 27.03.2009. godine

Opet jutro.Ovaj put prvo pravo proletnje.
U mom kraju bi rekli ,,Ko je juče umro, danas se sigurno pokajo’.,,
I opet poremćaj sna matorog i ofucanog vojnog penzionera.A kompjuter samo moj.Joj ljepote.
Ma zezam se.Odveo klinca u školu pa mi greota po ’vakom danu vratiti se u krevet.
Još ljepše je to što penzioner vodi klinca u školu.I to svog.
Došao sam do jednog vrlo dobrog ličnog zaključka.Na cijelom svijetu ne postoji bolji način da čovjek potroši penziju bez obrzira kolika je, nego na pelene i dečiju hranu.Dobro, odavno smo kidnuli iz pampersa ali ovo praćenje do škole mi je divan uvod za druženje sa mojim, koliko vidim još uspavanim prijateljima na omiljenom virtualnom mestu spasa, odmora i uživancije.
U slušalicama mi je jutros Ibrica Jusić i njegova ,,Ljubi san, ljubi…,,Naravno, pojačana do daske.I sve se nešto dvoumim da izvučem džek iz woofera, da malo kroz ove ,,tanacke,, zidove ,,prodrmam,, komšiluk.Ajd neću još.
Daću im još nekoliko minuta sna.Hoću sam da uživam.
I po staroj šali koju sam čuo u sarajevskoj čuvenoj radio emisiji ,,Primus,, neposredno po dolasku u Gimnaziju negde 81-ve ,,Ibrice, heba te pas…,, danas ćemo govoriti o ,,muziki,,.
Eskiću ustani.
Reci ti, blago nama, šta ti znaš o tome.
A znam svašta.Hajmo’ redom.
E šinovi, moji šokolovi, sad ću Vam opričati…Stojimo ti mi sa Kulinom Banom…Ma nije to deda…Nije tada bilo digitalne te’nike.
A cimo Džo jedini imao kasetofon.Mala soba, tri sa tri, a cimer noružan ,,Grundigom,, i brdom kaseta.Mitar Mirić, Vera Matović, Šaban Šaulić, Savo Radusinović, Miroslav Ilić i ne sećam se baš svih ali ,,Zvezde Granda,, su male mace u odnosu na ovaj ešalon.
Ni jednog pop ili zabavnjaka.
Nije nas cimer štedeo.Ni količinski, ni po decibelima.Nismo imali čime da uzvratimo pa po onoj junačkoj ,,Ako ne možeš da ih potučeš a ti im se priključi…,, postadosmo silom ,,narodnjaci,,.I tako mi još ponekad zazvone u sećanjima stihovi poput ,,Napravilo društvo stolice od pruća, skupili se lovci a i ribolovci.Polako se mezi i rakija pije.Na panj se iznose razne đakonije…,, Ko je tekstopisac ovog Gremija ne znam, ali nije to bila jedina te vrste.
No polako smo se recimo navikli.
Bitno je da trešti.A i bolje je nekako od rave-a ili tehna.I od zla uvijek ima gore.
A i što bi reko’ Fadil sjekač iz drama Josipa Pejakovića ,,Meni je moj pokojni babo uvijek govorio, Sine tebi kad god je teško a ti zapjevaj…,,Bolje da Vam ja ne pjevam ostaću na priči.A pjevaću vjerovatno pod bujicom maligana kad se konačno vidimo.
Tad i sebi podnošljivo zvučim.
Tih godina u Mostaru je bilo pravo lijepo.
Brena ili Miroslav lako napune stadion pod Bijelim brijegom.Čak i sa proširenim tribinama uvijek se tražila karta više.Svi smo znali ,,Devojku iz grada…,, Veliki ogroman hor.
Želja Samardžić bio mlad i anoniman (I čuveni dijalog iz Nadrealista ,,Dal’ ti momak želiš biti anoniman?Ja ne želim da budem ,,amoninan,, ja želim da budem pilooot, aaaaa…,, I glas dilera deviza iz pozadine ,,Ej, pilot trebal’ maraka?,,).
Ja želio bit’ pilot i vid’ sad ,,amoninan,,.Želja gospodin a o markama neću.Ni o evrićima…
Još se sjećam Kantarevca i njegove ,,Nije Ana, nije Marija…,,.Nisam  ga ovih zadnjih godina čuo da je pjeva a to mu tad bila jedina koju je imo’.
Uh, poslije toliko godina priznaću.
Kako sam žestoko zavidio klasićima Šemsi, Stankovu i još nekima.Šemso rasturo ‘armuniku a Žare gitaru.Moj rođeni i jedini brat odlično svira i harmoniku i gitaru (koju su uzgred rečeno, meni kupili za deseti rođendan) a sa ,,mnome sirotome,, se genetika surovo poigrala.Mene Žare učio šest mjeseci tri akorda ,,Siđi do reke…,, sve mi prsti bili izranjavljeni ali džaba.Nema pomoći.Harmonici nisam smio ni priviriti.Kako za onog fudbalera kažu da mu lijeva noga služi samo za kvačilo, tako i ja sa lijevom rukom i harmonikom.Nije tad bilo ,,automatik,, armonika.
Često koristim ličnu floskulu da dve stvari koje u životu najviše volim da radim, a ne znam
( najgora kombinacija ) su da pjevam i da igram fudbal.Da me bar jedna krenula…Ili da mi je barem ker, ko’ Ibrici.
Prošle godine se spremamo na Unu na pecanje, majka pita šta da spremi za hranu i dok pravimo plan za ribocid, moj klinja dobacuje.,,Tata to je treća stvar…,, Ja ne kontam ,,Kakva treća?,, ,,Pa tata, pecanje je treća stvar koju voliš a ne znaš…,, E moj sine, pa mogao bi se napraviti čitav spisak ko’ za granapa.Znam da ništa ne znam (jel to Dekart?).
Muzika našeg odrastanja su Čola, Dugme, Indexi a nešto kasnije Plavi orkestar, Crvena jabuka… i još mnogi drugi uz čije smo pjesme pokušavali bar popričati sa nekom djevojčicom u zagušljivom i bučnom paklu ,,Abraševića,,.I jedva čekali sentiš, bilo kakav.Bar se moglo razgovarati posle bubnih opni iziritiranih od ,,Motora…,, Divljih jagoda, Kazališta itd.
Kako vreme leti dragi drugovi.
Pre izvesnog vremena sređivao sam neke svoje stvari i pronašao stare ,,lonplejke,, (šta se smijete, tako se kaže).U jednom trenutku ih klinja vidi i kaže ,,Jebote tata, koliki disk.,,
Ne bi se iznenadio nekom MP4 plejeru tako, garant.
I za kraj mala ali značajna anegdotica.
Pera konj se posvađao sa Iftićem na stajanci.Ljut i revotiran kaže mu ,,Slušaj mi možemo pričati o muziki, o pič…a, o sportu.Ali nemoj da pričamo o letenju.Ti u letenju za mene nemaš štifta.,, ,,Nije Pero štifta, nego šlifa.,, ,,Ma dobro isti quratz. ŠLIFTA.,,
Eto tako jarani.
Možemo ovde meračiti i pričati o prošlosti, Ismetovim radnicama, Čika Coletovom Toyota team-u i svemu drugom lepom i veselom.Ali nikad nećemo o politiki.O politiki ja nemam ŠTIFTA.
Ma dobro ŠLIFTA.
Ko’ Ibricin ovčar.

  Opleti Šemso, onu našu…
,,I sad opet svoga vranca jašem.
  I u krčmi, krčmim svoja stada. 
  Kitim svirce i razbijam čaše i …,, 

Ajd u zdravlje jarani.

Lođa (…higijena, mačke, guilty or not guilty…)  
pisano 29.03.2009. godine

Ovo će biti takođe svojevrsna vrsta omnibusa, ili ovih kesica sa nekakvim kafama koje moš’ popiti pet litara dnevno.Ono šema tri u jedno ili slično.Ja nisam neki kafedžija ali svejedno ništa bez turske…
Znači ovo je ponovo priča ,,tri u jednoj...,,
Podstaknut pričom mog jarana Coleta o kruškovcu i njegovom prisilnom kampovanju u prvom delu priče usmenim predanjem ćemo kao u Kustinim filmovima čudom prošetati pitomački krevet.Glavni junaci su dva Dragana i Darko, klasići iz mog čuvenog C odelenja.
Darko jednog popodneva iz čiste dosade skloni daske iz kreveta jednog od Dragana koji je u to vreme bio u gradu.Klasića iz sobe odmah desno do stepeništa.Umesto njih postavi u situaciji indiferentne ravnoteže običnu flašu (…staklenu jakako, od pive, tada plastična bila samo varikina) koja je jedva pridržavala dušek.I ode u grad.
Najpre sitno pojašnjenje.
Recimo tlocrt.Na svakom spratu našeg ,,trećeg,, internata na njegovoj istočnoj strani počev od stepeništa raspored je bio identičan.Po jedna soba, zatim terasa (više velika lođa-recimo) zatim umivaonik i još po dve sobe.Dragani su bili u toj prvoj desno.Između stepeništa i lođe.
Prvi Dragan, laloš iz Novog Sada, dobrica i kultura na delu.Iz veoma imućne porodice, sa lepim manirima i kako i svaki lala, usporenim govorom.Kad je došao u gimnaziju znao da svira klavir, petrovaradinsko dvoriše sve skupa sa škotskim ovčarom i fontanom bilo mu veće od našeg gimnazijskog.Bogat i lepo vaspitan momak.Nobles.E, sve to dok ne popi..i.
Tad mu se skupe zenice, zacrvene uši i jezik mu se nađe priklješten između sekutića.
A tada ga se čuvaj.
I vaspitanje i kultura u trenu mesto ustupe animalnim nagonima koji sužavaju svijest više nego većina psihodeličnih supstanci.To se veoma retko dešavalo, ali mi to znali,
zbog toga ga uvek ložili pa on stvari držao relativno pod kontrolom i teško ga je bilo videti u ,,najboljem izdanju.,,Posebno prema klasićima.
Ali to veče kad se vratio iz grada, nas nekoliko u njihovoj sobi.Svi samo njega čekaju.Kreveti sređeni, zategnuta posteljina.Sve po PS.Njegov sređen posebno.Achtung minen.
Kasna jesen.Dan vetrovit i hladan.
Draganče se smrzao.Uđe u sobu, sve nas pozdravi, skine jaknu i baci na stolicu.Mi sedimo, kao ,,drvimo,, neku smornu priču i čekamo.A on je imao običaj da skače na krevet.Punom dužinom.Svi to i čekaju.Čak i njegov cimer.Drugi Dragan je aktivan deo zavere.
Uglavnom dođe tren koji smo svi izčekivali.Draganče, zamorče, ,,ripi,, skoro mostarsku lastu a bogami umalo da bude prelom (al’ ruke barem).Dušeka ispod njega nestade, kao fakir zalebdi delić sekunde na magičnom čaršafu i sve skupa sa njim nestade u mračnim i prašnjavim dubinama ispod kreveta.Na svu sreću flaša iskliznu i otkotrlja se ispod radijatora.Nije se razbila.
I sada se smejem tome.Ne zamerite ako promašim koju tipku na mojoj tipkovnici.Nije namerno.A i svi u sobi skoro leže u žabljoj perspektivi u delirijumu.Ustaje Draganče i pokušava da po hitnom postupku ustanovi ko je.Ko je glavni osumnjičeni?
Pa onaj koga nema.U ovom slučaju je stvarno tako.Složi Maki (nadimak našeg Dragana - victima) onu svoju već čuvenu facu.Ustade, otrese se i prividno miran poče da namešta svoj krevet.
Ćuti.E to je opasno.
Zajebancija i smeh traju a on i dalje ćuti.Nema još krvi na jeziku al’ nije ni daleko.Zatim priđe Darkovom krevetu i poče da ga rastura.Studiozno i sistematično.
Na želje pojedinih da mu pomognu samo odmahuje glavom.Ćuti i dalje, lice osim bordo boje ne odaje ,,emocije,,.Ma ič’.
Jedan po jedan deo Darkovog kreveta iznosi na terasu.
U delu ispod prozora koji je gledao sa terase na stranu hodnika počinje lego faza.Sastavljanje.Za veoma kratko vreme praćen svedocima, sastavi krevet u identičnom rasporedu, skupa sa zategnutom posteljinom.Ali na hladnoj i vetrovitoj terasi.
U sobi sve očisti i obrisa krpom pod.Kao da kreveta tu nikada nije ni bilo.
Tada se malo smiri.
I mi, vitnesi, opet čekamo.Sada Darka.
A on stiže iz grada nešto kasnije oko jedanaest.
Kad je ušao u sobu ima šta da vidi.Sve čisto al’ kreveta nema.U publici ovacije, again.
Treba naći krevet.Ćuti Maki, ćutimo i mi.Poslije kraće potrage, nađe ga.Ali Maki ne dozvoljava nikome da mu pomogne da ga vrati.Mi opet gledaoci, a krevet do posle ponoći ponovo na svoj put prema sobi.Ili to ili kao Cole, spavanje napolju.Prva opcija je prevagnula, a Draganu niko više nije dirao krevet do kraja Gimnazije.
Posle nam je rekao kako je hteo da mu odnese krevet na one već spominjane tribine fudbalskog stadiona ali ipak je to nekih petsto metara daleko, a nije znao kako to da izvede a da ga neko od mlađih ne prijavi dežurnom.Ma u ljutnji odnio bi ga taj do Aluminijumskog kombinata, garant.Nije se sa lalama zajebavat’.
Ali i ovo je sasvim postiglo vaspitni cilj…


Druga priča se takođe dešava na našoj terasi.
Ovaj puta drugoj, lijevoj.Na istom spratu.
Između Bešine, Šemsine i naše sobe
Neko je, ne sećam se više ko, ko zna odakle verovatno iz grada doneo jedno veče prezervative.Kondome ili narodski kurtone.Dođe mu na isto.
Ko se u opštoj dosadi dosetio da testiramo kvalitet ni toga se ne sećam.I izdržljivost.Ne našu no tehike.
Nas trojica, četvorica donesemo ih u umivaonik.I počnemo da točimo vodu, da vidimo koliko može stati.Ajde, nagradno pitanje.Koliko vode prosečne temperature može stati u prezervativ prosečnog kvaliteta?
Da se ne mučite i da ne poplavite dnevnu sobu reći ću vam.Naš rekord je bio sedamnaest i po litara.Sve mereno praznom rakijskom zelenom flašom.Časna reč, pionirska.Ne znam je li tada bilo durexa ni koja je ovo bila vrsta ali poslužila je.Ma ako ne verujete probajte sami, ali na terasi.Komšije će Vas malo čudno gledati al’ šta vas briga.(Gardo jel’ Makijaveli ,,Cilj opravdava sredstva,, ako sad ne potrefim neću više ni citirati.).
Međutim ni ovo nije nama dovoljno za lečenje dosade.
Mi smo tada četvrta godina.Pri kraju.
U Mostaru je hladan i vrlo vetrovit’ februar.
Mačke podvrsta aerodromke, poludivlja, ugojena stvorenja su dočekale svojih pet minuta.
Već skoro dve nedelje izluđuju sve žitelje military kampusa svojim celonoćnim mjaukanjem oko naših internata.
Mlađe klase nekoliko noći ih nemilice jure raznoraznim arsenalom konzervi, flaša  i drugih predmeta po šumama i gorama.Ma po krugu, ispod čempresa.
Ne zna se ko se više dernja skoro do ponoći.Mačke ili regruti.
Iluminacija.
Zašto bi prosipali vodu već nasutu u higijenske gumice.Jesmo tanki sa lovom ali nećemo ih koristiti.Valjda, biće nam komotni.Te odlučimo da ih iskoristimo kao projektile.Nevođene.ali ne za mačke.Za regrute.Lanac ishrane JBG ( skraćenica, nije vojna no Vojina , moja lična a znači Hebi ga – da se zna za ubuduće).
Iznesemo tek treći koji smo sa tom količinom vode mogli sačuvati od pucanja nas četvorica na rukama u najvećoj tišini i tajnosti na terasu.Sad samo još da ,,načekamo,, mačke i regrute.U prilog nam ide i španski zid na našem internatu.Naš klaster.
Spremni za dejstvo.
Mačaka dosta, a gugija u poteri još više.
Kao četiri kretena na mračnoj terasi stojimo sa nestabilnom gumicom, šta gumicom, ko’ unutrašnja traktorska, preko ograde.Oruđe aktivno.
Nismo morali dugo čekati.A ne bi mogli dugo ni izdržati.
Prva grupa jadnika koja je naišla, njih pet šest, dobila je, nošen severnim vetrom, projektil tj. celokupan njegov sadržaj direktno na glave.Pomogo’ nam španac.Čim je gumičica dotakla hrapavi zid iznad njihovih glava raspala se uz prasak.Voda se rasula a oni nisu ni stigli da se pomere.He, tad se i mi oglasili iz mraka lođe krikom Komanča u napadu.
Rado bi oni nama javno, jasno i glasno, opštili tada sa užom porodicom.Ali onda to ne bi značilo samo mokre glave nego i batine po automatizmu.Ako se ne zna ko je stariji, zna se ko je jači.Jedan od najboljih pogodaka cele moje karijere.Cele.Odelenje u napadu.
Pokupi se fazanerija u sobe.
Verovatno su preneli priču o zasedi pa naredni pokušaji nisu urodili polodom.I mačke se utišaše.Nismo nikada saznali koga smo srokali, zvuči zlobno ali bili smo vrlo zadovoljni hicem.Kako male stvari mogu da obraduju čoveka.Kada se dese u pravom trenutku.
E ali naša ,,stvar,, nije bila mala.Sedamnest i po litara. U uslovima MSA.
Za razliku od nekih aktuelnih šou emisija gde se ne savetuje da ovo probate kući, ovde je sasvim suprotno.
Moraćete sačekati samo sledeći februar i grupu komšija u poteri.

I treća …Kraća.
U našoj klasi bio neki Senad za koga odavno ne znam gde je a nosio interni naziv kao naš projektil.Narodski naziv.
Tako sam se i setio ovog dela priče.I terasa je dodirna tačka.Jednoga dana kolega ,,gumica,, razbio prozor na terasi.Loptom ili nekako dugačije nisam siguran.
Dao mu onaj naš načelnik klase Oreško, koga sam do sada spominjo’ a biće ga još u ovim pričama, da napiše izjavu o okolnostima događaja.
Bolje da se branio ćutanjem.Bolje bi prošao.
Ključni deo izjave je bio u vidu priznanja ,,Razbio sam prozor, ne osjećam se krivim…,,
Poslije pročitane izjave Oreško se toliko oduševio da nam je istu pročitao ispred stroja a klasi ( ajd baš da ne baratam i prezimenom, nije ok, a i znaće klasići ko je ) tj. njemu rekao otprilike sledeće ,,Šta me čovječe briga kako se ti osjećaš, hoću da vidim plaćen i popravljen prozor a još ću razmisliti kako da te kaznim… ,,.
Ostale detalje samog događaja sam zaboravio.
Znam samo da smo se u budućnosti, po nekad, kad smo očigledno za nešto bili krivi vadili šaljivim priznanjem ,,Razbio sam prozor, ne osjećam se krivim…,,
Često bi upalilo.
Nasmeješ šefa i već si se pola ,,povadio,,.
U Hercegovini lepo kažu ,,Bolje svašta jesti, nego svašta pričati…,,
To se savim sigurno odnosi i na pisanje, pa klasići ne zamerite.
Sve je ovo samo podsećanje na našu jedinu, kratku ali slatku i lepu mladost.
Na žalost prošlu.
Ostalima po volji.

Vaš ja…

Travanj, nj, nj, nj….     
pisano 31.03.2009. god

Klasić me zove ,, staro piškaralo…,, (po replici iz crtanog filma) pa u skladu sa tim, a i godišnjicom ovog značajnog ,,istoriskog datuma,, nastaje sledeća priča.
Na današnji dan, pre tačno četvrt veka, u dežurani trećeg internata, Gimnazije  ,,Maršal Tito, u Rodoču, Mostar, BiH, SFRJ, tada Evropa i Svet… rodila se zlobna ideja na osnovu koje je nastala ova priča.
Ideja je nastala kao i velika većina te vrste.Iz čiste i sublimirane dosade.
A time su dežurstva u svim uslovima i na svim nivoima obilovala.Od kako je svijeta i vijeka.
Doduše ovde se radi o cimerskom ,,udruženom zločinačkom poduhvatu,, jer je za ovako opsežnu operaciju bilo neophodno angažovanje popriličnih resursa.A i hrabrosti.
Uvek su me nervirale glupave i sirove prvoaprilske šale.Ono, što bi rekli nedosoljene.
Kao što me poslednjih godina nerviraju sms poruke kojima se u stihu čestitaju novogodišnji, uskršnji i božićni praznici na način da se samo šalju dalje (forward-uju), pa onda primiš milion siromašnih deseteraca sa očajnom metrikom.I još gorom rimom.
Bez trunke originalnosti.
Na to probam uvek odgovoriti nekom šaljivom replikom u stihu.Ne želeći da uvredim pošiljaoca ali sa željom da mu pokažem da se uz sasvim malo truda može biti unikatan.Bar u stihovima ti to niko ne brani.Jedino moja izakana, stara ribolovačka Nokia u sms poruku ,,more strpati,, samo 160 znakova odjednom, pa me jedino to sputava u prazničnim natpjevavanjima.
Što se tiče prvo aprilskih šala, nisam siguran u nastanak i izvornu namenu tih običaja ali i tu se u našem odelenju gimnazijskog života uvek cenila originalnost od koje je u direktnoj proporciji zavisila i njena duhovitost.
I negde oko ponoći, današnjeg dana pre samo… dok sam se spremao da predam dežurstvo i probudim pomoćnika, dosetim se…Hajde da ovogodišnja šala bude zapamćena.
Po originalnosti, ali i broju nasamarenih.
Na ruku mi idu i okolnosti.Radni je dan.
Koliko sam mogao da primetim, skoro niko nije izašao u grad.A i oni malobrojni koji jesu, već odavno su se vratili.Na hodnicima ni žive duše.Već pred ponoć skoro ništa se ne čuje.Svi spavaju.Čak i ne hrču preterano, za tu REM fazu.Dođem do sobe da potražim pomoć prijatelja.Moji cimeri budni.Još uvek pričaju i zezaju se.
Objasnim im šta sam smislio i zamolim za pomoć.Nisu se dvoumili ni jedan tren.Pravi prijatelji i oslonac u dobru i zlu.Ovaj puta u zlu.
Suština ideje je da za nekih petnaestak minuta počnemo sa redovnim buđenjem za ustajanje.Čim započne novi travanj, da za našu klasu normalno započne i novi radni dan.
Bar dok ne skontaju.
Te godine nam još jedna okolnost značajno ,,ide na ruku,,.Zvuči stvarno neverovatno ali tih godina vrhunac grafičke tehnike koja nam je bila dostupna su bili alkoholni flomasteri.
Aero Celje.
Sad da ne reklamiram firmu, nisam se još dogovorio za franšizu, ali koristili smo ih za razna crtanja i neke druge namene.
Ko je u našoj klasi u opšte sa tim prvi počeo, ali uskoro je velika većina one manjine koja je imala ručne satove imala raznobojna stakla.
Uzmu frajeri, otvore sat i alkoholnim flomasterom oboje staklo sa unutrašnje strane.Mogu stalno mijenjati boju stakla ali čak i usred dana slabo vide koliko je sati.A vid im svima odličan.Posebno u čistoj RBG varijanti boja.Šta li je u tome bila fora, nemam pojma ali u odnosu na kvalitet satova ,,pijačara,, koji su bili u uporabi nije tu bilo neke štete.
Ovde, u hipotetičkoj poziciji, bunovni, posle ponoći, nema šanse da vide išta.
Dok ne bude kasno.
A nama dovoljno.Taman.
Na brzinu održimo sastanak našeg malog , tročalnog , vojničkog kolektiva,, i napravimo plan za dejstvo.Krenućemo od najudaljenijih soba od naše.Iz dva razloga.
Prvi.
Jedan od najtraumatičnijih zvukova moje mladosti je zvuk koraka dežurnog kroz hodnik koje se neminovno približavaju tvojoj sobi.Neumitna sudbino…Znaš šta te čeka a ne možeš ni odgoditi ni sprečiti.Zato se ne trudimo da budemo tihi.Koraci treba da budu što glasniji.Vojnički.
Drugi razlog je bezbednosne prirode.
U koliko prvo razbudimo sobe dalje od naše samim tim odstupnica će nam biti bliža.Kad skontaju, a to će biti pre ili kasnije, šala im se neće učiniti ni malo smešna pa bi smo mogli fasovati ,,prijateljsku obradu,,.Posebno ja, koji sam najsitniji.I nekako najkvarniji.
Ako me ufate, prisješće mi šala.
Znači, krenemo od prvog sprata.Njega pređemo relativno brzo.Nismo u opšte tihi.Ko’ pravi dežurni ,,Ajmo, ustaj, buđenje…,,Crna trojka u akciji.
Brzo se popnemo na naš sprat i od drugog kraja hodnika počinjemo sa identičnom akcijom.Nešto temeljitijom.Budimo svakoga pojedinačno.
I drmanje za rame kod najupornijih nije isključeno.
Počinje da daje prve rezultate.Pažljivo gledamo reakcije.Neki gledaju ofarbane satove, na kojima bi takvi i u podne jedva videli nešto.Drugi već ustaju, uzimaju peškire i četkice za zube i kreću prema umivaoniku.Poverenje.Prokockano jašta.Ali Prvi april je počeo.Pre više od pola sata.Mi sve više žurimo.Znamo da neće još dugo trajati.
Čuje se voda u lavaboima, izlaze bunovne pitomačke glavudže, sve skupa sa izgužvanim pidžamama iz soba, a čuju se i komentari tipa ,,Kolko’ ima sati?,, ,,Loše sam spavao, nisam se ni malo odmorio,, i slični.Mi smo već kod najbližih Beše, Šemse, Besima, Marka, Darka…Kako njih da propustimo? Oni su nam najslađi.Jedva smo uspeli da ih razbudimo kada se sa donjeg sprata i drugog kraja našeg hodnika čuju uzvici od kojih bi se našim mamama sigurno štucalo.
Neko ih spominje.I to puno njih…
Procenimo da je vreme za ,,junačko povlačenje,, i klisnemo u sobu.Zaključamo, ćutimo i čekamo.Čujemo ljutite i glasne povike.Srećom teško im je da u početku lociraju ko ih je probudio.Ali nekolicina najupornijih se našla pred vratima naše sobe.Otvorene pretnje su nam najmanji problem.Čak ni kasniji uzvici tipa ,,aprililili…,, iza naših zaključanih vrata teško će ih odobrovoljiti.Lupaju i prete.Bojimo se da ne provale vrata.Na našu veliku sreću ostatak noći i sna su im bliži i draži od obračuna sa nama.Polako se povlače i mir u naš internat se vraća.Najbolje su po običaju prošli one spavalice po koje dežurni mora dolaziti tri puta pre nego što im zapreti komandirom.Ovi savesni su stigli skoro do brijanja.
Ha, mi oduševljeni.
Sada se treba suočiti sa posledicama.Kada izaći na hodnik? Prvi april je tek započeo.Treba se celog ovog dana sačuvati od protivudara koji će sigurno uslediti, ali prvo treba sakupiti hrabrosti da probudim pomoćnika koga u ,,prvoj fazi,, nismo dirali.
Sačekaću, vredelo je.
Tek negde oko tri, oprezno i osvrćući se, tiho probudim pomoćnika.Objasnim mu šalu i zamolim ga da on ujutro umesto mene regularno probudi klasu.On nije deo zavere pa njemu neće ni zameriti.
I sada pohvala celoj mojoj klasi.
Ustajanje narednog jutra je prošlo kako tako u redu.
I ako su u toku dana pojedini pokušavali da nas navuku na neke stare fore, niko nas nije izdao komandirima.Svaka čast klasići.Baš cela klasa je ćutala.Ni reč.
Malo sam strepio do predaje dežurstva, ali vidim da Oreško ništa ne zna i nakon primopredaje brzo se izgubim u sobu.
Sledeće, četvrte godine, smo bili mirni kao bubice i pažljivo se čuvali neke osvetničke podvale.Nije je bilo.
Pravili smo kasnije u životu i mnoge druge smešnije smicalice.Ali nikada tako masovne, brzo osmišljene i efektno izvedene.Svakog prvog aprila setim se moji sjajnih cimera i mojih dobrih klasića.
Klasići sretan Vam prvi april.
Međunarodni dan dobrog raspoloženja i drugarskih šala.Neka ste mi zdravi i veseli.Ostalim prijateljima i gostima našeg sajta aprililililililililili….

Vaš ,,dežurni,,.

P.S. Zahvaljujem se jaranu Vuletu koji me svojom pričom o dežurstvu podsetio na ovu davnu proaprilsku šalu.


Ozi ,,Šetland,,   
pisano 02.04.2009. god.

Kako nastaju priče?
Moj favorit Đole kaže ,,Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio…,,.
Sramota me reći, srećom među prijateljima sam, ali ja baš i ne razumem kako nastaju ove priče.Možda deo njihove draži i leži u toj početnoj površnosti, paučine sećanja na vetru realnosti ili u osećaju da se sa početka priče skoro nikada ne nazire njen kraj.
Kao u mom Čelincu.Vidiš samo duž reke.Usudiš li se da pogledaš drugde sačekaju te draga brda.Puna događanja i šaljivih uspomena.
A možda priče i nastaju upravo zbog toga.Da naše magle nad rekom uspomena, prtine uz junačke ,,klize,, ili tople, letnje, pubertetske noći ostanu tu.Na dohvat sećanja.Da sačuvamo ono najvrednije u svakome od nas.Da ostanemo deca.Što duže.
Ako uskoro ne uvedem neku fabulu, il’ ću se rasplakat’ il’ povratit’ trećeg nema.
Nije meni džaba najlošija ocena u indeksu bila iz strojeve obuke.Ostav, bruko.
Zbog komande naravno.Oćeš da budeš pisac? E sad je kasno.Je li ?
Ma šalim se ovo za fabulu, malo strpljenja neće škoditi.
Za razliku od nas divljaka skupljenih sa koca i konopca iz C odelenja u ostalim odelenjima su dečaci bili iz relativno sličnih sredina.Bilo je to opredeljeno jezikom koji smo učili u OŠ (pa neki narodni heroj u produžetku).Neću to dublje analizirati, biće i za to prilike, samo ću konstatovati da su u A odelenju bili ,,englezi,,.Njihove sobe bile preko puta nas u hodniku a većinu sastava činili beogradski ,,džiberi,, ali i zagrebački ,,purgeri,,.Uglavnom deca iz velikih gradova.Posle početnog, uobičajenog, foliranja prema nama ,,selcima,, kasnije se ispostavilo da u opšte nisu loši momci i da su i kao ljudi i kao klasići (pa tu i nema razlike, jel?) vrlo dobri likovi.Među njima meni se izdvajao jedan.Stvarno dobar čovek.Jednostavan.
Tačno preko puta naše sobe bila je soba u kojoj je bio Nikola.Dečak iz nekog od mnogih Kaštela.Ne bi se Nidžo posebno razlikovao od nas da mu Kašteli, računajući i jedini koji ja znam (Sućurac, možda sam ga zapamtio što se, ono baš lepo, pitomački rimuje…) nisu bili samo usputna stanica na putu u gimnaziju.Godinu ili dve pre njegove ,,otkomande,, u Mostar, on i njegova porodica su se doselili iz Australije.
Još uvek je Nidžo zavrtao samoglasnike i svaka druga mu bila ,,all right,, ali vrlo brzo se uklopio.Ko’ što svako u toj sredini i mora.Ili si ,,uklopljen,, il’ idi brate kući.
Nikolina familija imala plantažu kivija.Ne na najmanjem kontinentu, no neđe kod Kaštela, pa nam to bila prilika da prvi put u životu vidimo dlakavi krompir.
,,Aaa šta se sve jede, Tito dragi…,,
Ono što je mene kao ne baš imućnog dečaka iz provincije u materijalnom smislu najviše impresioniralo bili su Nikolini džemperi.Na neki način, ovo je priča o njima.
Nisu tada još stigli da mu ,,omale,,. Uskoro će.Doneli su ih sigurno sa drugog kraja kugle.Tad ni Mura nije pravila ništa slično.
Kakve su to boje bile? Tak’ih ni sada nema.Rombove i druge šare te vrste do tada smo samo mogli videti u kaleidoskopima.Džemperi su bili jednostavnog oblika.Kragna uz vrat ili na V.
Ali nekakvi tanki, mekani i lepi.Pravo.I lepo mirisali.Pametni aboridžini izgleda već tada imali ,,lenor,, i slična čudesa.
Nismo mi do tada nikada videli takve.
Sreća Nidžo bio tu negde moje građe.Možda malo krupniji.
Onako fino vaspitan i dobar nije nikome mogao odbiti kad ga zamoliš da ti posudi džemper jedan dan u grad.Onda ti se čini da te svi zbog džempera vide i da si samim tim nekako vredniji i odrasliji toga subotnjeg, gluvog popodneva, kad svi normalni ljudi odmaraju.
I računaš da mu ga baš ne vratiš odmah te večeri.Da ti bar malo umiriše ormar a možda Nidžo zaboravi pa ti ostane i za nedelje, za grada.
Išlo to tako neko vreme.Imo’ Nikola puno džempera, ali kao i u životu ne možeš svima trajno ugoditi.Koliko god se trudio.
Najpre, nas puno.
Ne bi nas snabdela ni ,,čobanska udruga,, južnog Velsa.Drugo, kad stalno nosiš isto teško ti je nekoga (neku devojčicu) impresionirati i bolje upoznati.Koliko god retko izlazili u grad, džemperi su ipak uočljivi i toliko bolji od tvojih ostalih odevnih predmeta, pa ,,odskaču,, tako debelo da se jasno vidi ili da si ga posudio ili da ti je to jedino kvalitetno što imaš ,,u vlasništvu,, od garderobe.Davni poklon od prekookeanske familije.
No, kako sve ima očekivani kraj i Nidžini džemperi su uskoro nestali.
Ali iznenađujuće i bukvalno.
Naivno verujući da će ,,moćna logistika,, naše gimnazije voditi računa o lepoti i kvalitetu njegovih stvari i prati ih kao majka, u trideset stepeni sa malo pene i omekšivača, Nikola je jedne jesenje hefte predao veš na pranje.I skoro sve svoje džempere.
Kako su mogli? Sigurno iz zavisti.
Imao sam prilike kasnije da ulazim u mnoge vešeraje (doduše ne u onu Vuletovu, spasonosnu rajlovačku ostavu) kao dežurni ili u potrazi za izgubljenim kovčegom (gaćama i majicama) i atmosfera pakla nigde nije sličnija nego na tim mestima.Isparenja, dim i miris su tako očajni i užasni da sam bukvalno sažaljevao ljude koji rade tamo.Računajući i one jadnike borce koji su očekivali da se tu ,,povade,, od straže i ostalih vojničkih ,,zadovoljstava,,.Gejziri, otrovni.
Čak i na takvom užasnom mestu na koje je bilo rizično poslati i vojničke čaršafe, sve skupa sa krutim, čudnim ,,hormonskim,, mrljama, valjda su radili ljudi.
Nisu se ipak sažalili na ,,naše,, džempere. Zlikovci. Sa umišljajem.
Epilog svega je da su iste ostale samo boje.
Kvalitetna aboridžinska farba se zadržala.Međutim ni najkvalitetnija vuna na svetu nije otporna na sto stepeni.Celzijusa jašta.
Barbika je nedavno proslavila pedeseti rođendan.Dobro se drži baba (kao što kaže moja mama ,,Bolje je biti nečija baba, nego samo baba,,).Ne znam koliko je Ken star u toj priči, ali mogao bi komotno da nosi Nidžine džempere.Poslije tretmana u vešeraju Vazduhoplovne baze na heliodromu Rodoč ili Jasenica, bili bi mu knap.
Jadan Nikola, a i mi sa njime.Samo najveći kvarnjaci i oni koji nisu posuđivali stvari od Nidže mogli su se radovati sceni kad su stvari stigle sa pranja.
Ravni ko daska.Kruti.Ućebani ko’ mebl, na onom sedištu od stojadina što su mi jarani donijeli na naselje u topic.I mali, malecki.Kao iz neke mašine za teleportaciju.Isti a mali.
A ovaj što je donio veš još merači.Zavist, smrtni greh.Ovde skoro bukvalno da bude.Da je zucno’ samo još  jednu Nidžo bi ga posadio ko’ zumbul.
Na hodniku ispred sobe stojimo i ne možemo da verujemo.
Svi džemperi zajedno sada su površine kao jedan prije pranja.Nije samo Nidži, bivšem vlasniku, do plakanja.Gledamo se i ćutimo.Rečenice tipa ,,Što si slao…?,, i slične su tada sasvim degute.Ćutimo ko’ na parastosu.Umrla nam Australija.U srcu.
Džaba su kasnije bili odlasci u vešernicu na proteste ili žalbe kod Oreška.Prokletstvo socijalizma i jeste u podeljenoj odgovornosti.Znači, nema je.
E u tim situacijama na pitanje ,,Kako ste mogli…?,, odgovor je bio onaj prošli ,,Što si slao…?,,Nidžo mi je na akademiji bio cimer jednu godinu.Tada sam ga još bolje upoznao.
I bez džempera je bio sjajan čovek a ovo je bio tako tužan događaj da se nikada nismo šalili na tu temu.Kao klasa dugo nismo više imali lepe džempere.
A osim opisanih čaršafa nismo više ovim ,,Islanđanima,, ništa privatno od stvari više slali da trpaju u ,,gejzire,,.
Da ne završimo tužno priču ajde jedna anegdota.Conection su ponovo džemperi.
Jedine nekako iole slične džempere sam video (i posuđivao naravno) u četvrtoj godini akademije od našeg klasića Cigle.
Bio Cigla imućan i bogat, ali anegdota nije bila vezana za džempere.Jedne večeri Cigla otišao u grad, Titograd i sa nekim društvom se ,,ubio ko majka,,.
Što je najgore slabo on to podnosi a večerali nekakve škampe.Ima se, može se.
Vratio se u internat i u neko doba ispovraćo’ čitav wc.Crno vino i škampi sve u komadu.
Ujutro u stroju kaže mu Bešo ,,Cigla pi..a ti materina, sledeći put kad se urokaš da jedeš pljeskavicu ili nešto slično,,.Na Ciglino promuklo i mamurno ,,Što?,, usledi ,,Kako što? Pa da moraš žvakati, kretenu.Da se ,,ne more,, poznati šta si jeo.Došlo mi je jutros bilo da one ,,podgrijane,, škampe samo malo properem i ponovo zamezim,,.
Čak i naši utrenirani stomaci nisu ovako slikovit prikaz primili lako.Možda zato što i mi kao i većna normalnih mladića poslije ustajanja prvo odemo na šoranje.Videli smo škampe.
Slabo smo to jutro doručkovali.Sreća nije se letelo akrobatsko.Bile bi pune kese.
Da se ,,u zaključku,, ipak vratimo na džempere.
Mene žena za sve ove godine i istrenirala da uključim veš mašinu.Posebno pazim termostat.
Nisam još srećom stigao do pranja ,,na ruke,,.Ali čim vidim neki džemper divnih boja setim se Nidže i naših jadnih faca, na hodniku ispred soba te prve jeseni 81-ve.
Ako se ikada dočepam Australije neću sebi doneti bumerang, šešir ili plišanog kengura.
Izabraću i boju iz sećanja.Daću vam da pronosate nekada u grad.Slobodno.

A tebi klasiću šta da kažem? Osim…

Hvala, Nikola.

Hum                                                                               
pisano 03.04.2009. god.

Ne može se od ovoga uteći.
Ni život nije uvijek veseo, pa ni priče o njemu to sasvim sigurno ne mogu stalno biti.
Ovu priču želim da posvetim uspomeni na našeg rahmetli klasića Hadžijalić Ibrahima.
Sjajnog i dobrog momka iz Mostara.
Ibrahim je prvi naš klasić koji je poginuo, mislim negde baš ovih dana pre tačno dvadeset pet godina.Ako datumi nisu baš precizni neka mi prvo oprosti Ibrahimova porodica a onda i moji klasići i svi ostali dobronamerni ljudi.Ipak je prošlo mnogo godina i to kakvih, pa su ovo samo moje impresije i sećanja.Kao venac svežeg proljetnog cveća bačenog sa neke mostarske ćuprije u njegovu i našu Neretvu.Kao uspomena na njega i u njegovu slavu.
Ibrahim je došao u našu klasu mislim negde u drugu godinu.Bio je vrlo dobar, druželjubiv i veseo momak.Pravi brato (pazite na akcenat).Nije bio u mom odelenju, ali imali smo prilike da se povremeno družimo.Više o njemu bi sigurno mogli reći klasići iz mislim njegovog D odelenja.
U početku je sve bilo u redu a onda su počeli problemi.Jedno jutro sam bio lično prisutan i mnogo sam se uplašio.Na samom ulazu u internat, baš negde na tromeđi dežurane, Oreškove kancelarije i stepenica koje vode na sprat i u vreme neposredno posle doručka zatekli smo Ibrahima koji je sav u grčevima i sa belom penom na ustima ležao na vinil pločicama.Ispuštao je vrlo čudne neartikulisane zvuke.Jako, baš jako smo se uplašili.
Nismo do tada nikada videli napad epilepsije ili narodski padavice.
Srećom, Oreško je na poziv munjevito istrčao iz kancelarije, odmah reagovao stavivši mu neki tvrđi predmet, ne sećam se više šta, između zuba a pomogli su mu i neki prisutni prisebni klasići.Sve to nije trajalo dugo ali je izgledalo užasno.Ibrahim se vrlo brzo povratio.Bilo mu je užasno neprijatno i bio je neviđeno iscrpljen.
Oreško se pokazao kao pravi lik.
Ibrahima su poslali u stacionar ili su nekako došli po njega, a komandir odnosno načelnik klase, je nama svima održao ,,slovo,, o samom događaju, bolesti kao takvoj, i načinu kako da na nju ubuduće reagujemo i iz dubine duše nam zapretio neviđenim sankcijama ako se neko sa Ibrom bude šalio ili ga provocirao zbog toga.To nije ni morao da nam govori.Svi smo bili šokirani onim što smo videli pa nam nije padalo ni na pamet da se sa tim šalimo.
Ubrzo su Ibrahimu i zvanično ustanovili epilepsiju kao bolest.
Interesantno ali na svim pregledima za Gimnaziju je prošao.To je vrlo čudna bolest.Nisam siguran da li je do tada i imao napade i da li je i on znao za nju.
Od tog trenutka za našeg Ibrahima je priča o nebu, bar iz ovog ugla bila završena.Promenio se i povukao u sebe.
Sad malo o naslovu.
Opis je za Vas koji ne poznajete Mostar i one retke koji nikad niste bili tamo.
Ostalima je sve jasno.Hum je brdo koje sa jugozapadne strane dominira nad gradom.Između puta koji izlazi iz grada naviše prema Lištici i naselja Rodoč i Jasenica na jugu.Na desnoj obali Neretve.Na najužem delu puta od grada prema gimnaziji strmi obronci Huma se spuštaju skoro do same reke.Stvarajući strme litice.
Taj deo se zove Čekrk.
Na Hum se izuzetno teško popeti tom stranom.
Imaćemo kasnije puno prilike da Hum dobro osmotrimo.Svako poletanje sa aerodroma Ortiješ u pravcu severa podrazumeva da se prvi zaokret radi iznad i oko Huma.
Osim ako nećeš za Sarajevo.
Pre četvrt veka, jednog proletnjeg vikenda Ibrahim je sa sestrom i društvom odlučio da se popnu na Hum.Kažu da se napadi epilepsije vremenski mogu predvideti.Tj. da se dešavaju u pravilnim i predvidivim vremenskim intervalima.
Da li je znao nešto što mi nismo mogli znati ili je sve plod slučajnosti ostaće zauvek tajna?Popodne smo samo dobili vest da je Ibrahim u jednom napadu strašne bolesti pao sa litice i tragično natradao.Grom iz vedrog mostarskog neba.Zašto Ibro?
Da li je bilo bilo kakve namere nikada nismo saznali.Iz pijeteta prema njegovoj porodici nismo nikad više ništa ni pitali.
Bili smo na sahrani, za koju sasvim logično ne moram ni da Vam opisujem koliko je strašna i tužna bila.Jadni, dobri Ibrahim.Prvi naš poginuli klasić.
Ovih godina prođem po nekad kroz Mostar.Na vrhu Huma stoji mermerni beli krst.Ogroman.Visok kažu, kao Stari most.Noću je osvetljen reflektorima verovatno da bi pored ostalog i nervirao ,,istočnu tribinu,,.Mene lično ne dotiče (spadam u onu grupu …ista, npr. socijal…., ate… i sl.) ali sam čuo komentare iz prve ruke sa bliske ,,istočne,, tribine.
,,Neka, napravićemo mi uskoro džamiju u Splitu…,,
Ako je to naznaka neke bolje budućnosti, onda si ti Ibrahime još i dobro prošao.
Nadam se da nas sada negde iz dženeta ili džehenema (nemojte zameriti ne znam kako se kaže, ali mislim na raj sasvim sigurno) posmatraš dobar i nasmejan kakvog te pamtimo a da su bar zrnca mermera sa tog krsta posvećeni i tvojoj mladoj, neiskvarenoj i plemenitoj duši.
Sumnjam, ali bilo bi pošteno.
Klaso, počivaj u miru!Slava ti.

P.S. Svima onima koji će ispuzati ispod nekog kamena želeći da u ovu priču unesu po običaju elemente baruta i politike odmah da kažem.
Ne interesuje me Vaše mišljenje.Idite negde drugo.
Ili se ponovo, do sledeće povoljne prilike, zavucite u mir i sigurnost krečnjačke ladovine.
Ovo je već dovoljno tužna priča sama po sebi.

Salmonidi ( …lingvistička veza sa zavičajem) 
pisano 07.04.2009. godine

U jednom trenutku svi u životu ostanemo sami.Ne mora bukvalno.
Možeš biti sasvim sam i među milion ljudi.Što duže odložiš taj tren, po meni, srećniji si čovek.U tome i leži ogromna moć zavičaja, prijateljstva i porodice.
U večnom, ogorčenom, sukobu sa samoćom.
Suviše je danas lepo, sunčano proljetno jutro, da bi ovu temu šire elaborirao.Cilj ovog operatino-strategijskog plana jeste da vam prikaže vedre načine naše borbe protiv samoće.
Bili smo mali.Skoro siročad.Kad pogledam slike i samom sebi me je žao.
Polaroid i poneka slika u boji, tehnologija tada u začetku, ne može ni izbliza dočarati tugu naših dečijih očiju u teškim trenutcima.Koliko god se trudili da izgledamo kuražni i hrabri pored rashodovanih, memljivih eksponata aviona u krugu škole u kojima smo se slikali.
Jedini lek je humor.Duhovni.
I paketi iz zavičaja.Materijalni.
Ova priča će govoriti o paketima iz zavičaja.Duhovno jašta, i normalno sa dozom humora.
Bez toga ne može.A i ne vredi, Bog zna šta.
U knjizi, koju ste, nadam se, do sada pročitali, (pa nije to ,,Rat i Mir,, za lektiru pa da razvlačite pitu) imate naznake onoga o čemu govori i ova epizoda.
Ali hajde još malkice detalja.
U početku je pitanje časti bilo dobiti paket.
Oni izgledom odrasliji, srećniji, dobijali i šarena, namirisana pisma.Ja mućak.Ništa.Srećom i većina mojih jarana tako.Pa se nekako lakše i to preboli.Ni tu nisi sam.
Moji kući se trudili, koliko god su mogli, da ne zaostajem za klasićima ni brojem a i veličinom paketa.Nisam se morao stideti.Majčinska ljubav i očev ponos relativno lako napune kartonsku kutiju prosečne veličine.Ufura se i mlađi burazer sa mikronima svog teško izborenog džeparca i bude tu lepih stvari za podelu sa cimerima i klasićima iz okolnih soba.
Onih od kojih paket ne možeš sakriti sve i da hoćeš.
Najlepše je kad paket stigne nekako u petak.Vikendom za večeru uvek suva hrana.Čitaj konzerve i bajat lebac.Verovatno kao iz Lepoglave ili Zabele.
Znači imaš dovoljno vremena da sortiraš sadržaj pošiljke, nešto odmah smažete a nešto rasporediš za večeri vikenda.Zahvaljujući sudbini što plan prehrane nećeš morati narednih večeri dopunjavati sirnicama ili ,,kučećim,, burecima iz Zujine burekdžinice.
Ali i kod paketa ima nekoliko šaljivih večeri pa da bih sve stigao ‘ajmo na noge lagane.
Polako.
Prvo ću o našoj sobi, da me ostali klasići ne bi pljuvali.
Najlepše torte, i ako nisam neki ljubitelj slatkiša, koje sam u životu jeo i čiji okus i jutros osećam su bile Panj torta (koja stvarno tako i izgleda) i Reform torta koje je pravila Sinišina mama.Žao mi je što cimerova mama nije više živa pa ne može ovo da čuje ali u njenu slavu i čast moram ponoviti još jednom.Ubedljivo najbolje torte.Sumnjam da ću u životu nešto tako i probati.Znala je ona to i tada, pa je verovatno sa takvom ljubavlju slatkiše pravila i pakovala.Ej, kad čak iz Pančeva uz sve čari naših pošta i ostalih transportnih institucija torta dođe u komadu.Neokrnjena silnim tumbanjem.
Koliko je tu truda uloženo u samo pakovanje.
Cimer je bio važan i ponosan, imao je i čime, a torte njegove mame imale najviši rejting u klasi.Kad se čuje da je Siniša dobio paket nastane pravi stampedo do naše sobe.
Bude uvek za svakoga po malo.
U jednom od mojih paketa jedanput bilo i veliko pečeno pile.
Bilo nas je nekoliko u sobi i pilence se uskoro pretvorilo u hrpu skeleta od koje se ne bi ovajdili ni ,,službeni psi,, bazni (vidi ovo ko’ logor na Himalajima).Ma Bazni tj. razni.Lutalice i seldžuci sa kruga Vazduhoplovne baze.
Ali nismo, pored ostalog, pojeli celo pile.I ako smo ladno mogli.Cimer Limun (nadimak iz mladosti) je bio u gradu pa smo za njega ostavili batak sa kara (naravno) batakom.U komadu.
Slinavimo nad kožicom. Bataka, naravno. I smišljamo smicalicu.
Znamo da će doći gladan.A kakav bi drugo?Odlučimo da koncem zavežemo batak da visi vezan za dugačku loptastu plafonjeru na sredini visokog stropa.Taman iznad njegovog kreveta.Uslov da dobije batak (sa kara… normalno) jeste da isti pojede držeći ruke na leđima.Znači samo ustima i tehnikom napada.Kao čekićara (ajkula).
O, kad je stigao i video pogaču obradovao se silno.A tek batak (sa kara… normalno), oduševio se.Skoro bez nećkanja je pristao na ucenu.I neverovatno ali za par minuta koristeći kinetičku energiju zaljuljanog bataka (sa kara… daj da više ne ponavljam) snagu konca i svoje zdrave i oštre sekutiće i očnjake bez obzira na našu zahebanciju i smeh od bataka (sa…) su ostale samo one karakteristične koske.Na koncu, konca.
Puno smeha i uspela šala, a cimer je prokomentarisao da jedno dobro umivanje, sve skupa sa pranjem ušiju, kojima je nekoliko puta morao amortizovati amplitudu talasa, nije ništa naspram ovakve iznenadne kalorijske inekcije.Mašala.Fukoovo klatno u najboljem izdanju.
I dođosmo laganice, po običaju i do naslova.
Jedne zime klasić iz susedne sobe, Besim je dobio paket i pozvao nas da dođemo nakon grada kod njega na sušenu pastrvu.Joj mi se oduševili kao kučići (Bazni).Besko je sa Une.Biće tu mladice, pastrmke, sve  kontamo jel’ i losos živi u Uni.Ma kako ne živi, nema čistije vode na svijetu.Već u sebi osećamo miris sušene ribe.Nismo je nikada probali.Al’ čim je pastrmka to mora valjati.Nema druge.
Čim smo stigli u internat skupimo ostatke leba, malo sastružemo one zelene lišajeve ( ma zezam se, jeste bio tvrd ali sad da ne preterujem ) i pravac u susednu sobu.
Malo kasnimo.
Glavninu posla su već odradili ostali šakali.Njegovi cimeri i još nekoliko klasića.Paket veliki, ohoho.,,Besko , đe pastrmka?,, Kaže čovjek ,,Kakva pastrmka, ko vam je obećo pastrmku?,, ,,Pa ti idiote, jesil’ nas danas zvao da dođemo?,,
,,Ma zvao sam vas na pastrvu, sušeno meso, gluvi kreteni.Đe ste do sad? Budite srećni jedva sam vam i ovo sačuvao.,,
Izgled značajno može da prevari.A oči nam gladne.Izvuče klasić komad sušenog mesa veličine dve šake.Šta je ovo, kako ćemo se od ovoga najesti?
E samo dok nismo počeli.Merači, reži tanko i polako žvaći.Joj, Besime i sad ti fala.
Kakva pastrmka, hebeš pastrmku.Jeo ja posle i losose i mladice al’ ni blizu.Ni priviriti.
Samo da još krelci nisu smazali sav kajmak i sir bilo bi još bolje.Ali i ovako smo te noći morali nekoliko puta ustajati da pijemo vode.Tek mnogo, mnogo godina kasnije biću u prilici da jednom, u lovu u Hercegovini, probam nešto slično.Hebo ti moje pecanje.Ovako nešto sigurno upecat’ ne moreš.
Izazvaću kratak spoj.Evo slinavim po tastaturi.Pa bi bio red da polako privodim priču u kratki final (završni prilaz).Trap za sletanje, tri zelene.
I nemojte molim Vas stvari svoditi na prizemni nivo.Nije suština paketa samo u hrani.Suština je u tome da te se neko seti.Da ne budeš sam.Da ti se vrate sećanja na daleke a drage mirise, boje i ukuse.Da vratiš detinjstvo.
Suština je u tome da možeš i na taj način upoznati i Prilep i Kočevje, Valjevo, Čelinac, Orljane, Pančevo, Klinu, Dubrovnik…Trebal’ još? Probati i mastiku, ali i dingač, domaći, paškog sira i pančevačke panj torte.
Ne treba prijatelju, ne treba meni lososa.Dovoljno je Una jedina i bez njega.
Meni trebaju Siniša, Enes, Besim, Janko, Šemso, Milan, Jasminko, Veljko, Dino, Darko, Dragan, Safet, Marko, …
Meni treba moja srećna mladost.
A Vama?

Kesa ( … ili kolateral) 
pisano 15.04.2009. godine

U današnje vrijeme ljude razdvojila kesa.
Udarila kriza, pa kafa, šećer ili neko ,,pićance,, ( Što bi reko’ slavni Srećko Šojić) postali luksuz.
A ljudi se sve slabije i ređe viđaju.I kad se vide ko’ da su pili sirće.Samo o problemima.
A još kako na Balkanu (našoj maloj Aziji i još manjoj Anadoliji) stvari funkcionišu uskoro se po inerciji počnemo skupljati, okupljati i viđati samo na parastosima i dženazama.
Nekako za slavlja skoro uvek nadjemo odlične izgovore.Nemam šta obući, šta ćemo kupit’ za poklona i slično…
Al’ kod nas nije bilo tako.U gimnazijskim godinama stvari stajale sasvim drugačije.
Kod nas termin ,,kesa,, imao sasvim određeni, praktičniji, smisao.
Multifunkcijski, ko neki HP uređaj.
Uglavnom je bio vezan za viskozitet tečnosti i njegovu primenu u praksi.
Čitaj bombardovanje, rokanje.Ili recimo ,,kesovanje,, primereniji izraz.
O našem, čuvenom trećem, internatu bilo je dosta reči.
Ali nekako ne mogu da odolim.Moraću opet.
Moram malko i o higijeni.
Pored uobičajenih rizika pitomačkog kupanjca kao što je večni nedostatak tople vode u bojleru, šampon i ,,safun,, uvijek pri kraju i slično, bilo je i veoma specifičnih opasnosti o kojima će pripovedati ova priča.
Oprez prilikom odlaska na kupanje je bio ravan onome kad ,,antilopa Gnu, Božiju ti majku,, stigne na pojilo.Ne znaš odakle sve vreba opasnost.Kreneš na kupanje a paziš da te neko od klasića ne ugleda.Vrebaju lavovi, tigrovi a najviše hijene, sa svih strana.
I taman ti se učini da si bezbedan, u sigurnosti kupatila, čak podesio konačno i vodu kako ti pasuje, a onda…
Ako imaš baš mnogo sreće preko vrata stigne u punom centripetalnom zamahu barem jedna, a ako nemaš sreće, onda nekoliko uzastopnih kesa punih ‘ladne vodice.Česmovače.
Pravo na lubanju.
Ova istinita (kao uostalom i sve do sada a i u buduće) storija se dešava na drugom spratu trećeg internata VOSVŠ ,,Maršal Tito,, u Mostaru na hodniku između soba 65, 66 i 67.
A glavna žrtva je po običaju Kalimero.
Ja.
I to ni kriv ni dužan.
Fabula radnje.
Prva soba do stepeništa je bila 65.Bešina i Šemsina.
Između sobe 65 i naše sobe 66 se nalazila terasa (vidi priču o higijenskim gumicama u sličnoj akciji), kupatilo sa WC om i umivaonik sve sa ogledalima i lavaboima.
Na samom kraju hodnika bila soba 67.
Otišao Bešo jednoga dana da se malko plakne.Taman započeo kad stiže prvi ,,tomahawk,,.
Promaši.Za nokat.
Samo kapljice rikošetirale od pločica.Oprez.
Nakon izvesnog vremena zatišja čuju se između zvuka mlaza vode, tragovi i zvuka hinjskog osmeha, ali i tihih koraka.A zatim kroz uski prostor iznad vrata tuš kabine i plafona stiže i neobično mala, malecka količina ‘ladne vode.
Šta je ovo? Kakav je ovo ozbiljan napad?
Bešo se u skladu sa nadimkom kao Apač, oprezno primiri uza zid, pod mrtvim uglom, i analizira situaciju.
A šta se to u stvari dešava? Nema novog talasa.Ko’ Pearl Harbour.
Limun, moj cimer, posle prvog hica kesom, koji je rezultirao ovim maleckim promašajem, nije našao novu kesu ali našao u kupatilu ili umivaoniku oveći čep od nekog šampona, pa u narednih nekoliko pokušaja samo podhebava.Kao lala na izvoru muške vode.Svi nose vodu da hebadu a on samo malo da podhebava.
I zviždućući, ali i sam se sebi i situaciji smejući, svaka dva, tri minuta šeta na relaciji kupatilo, umivaonik i nosi u starom čepu od šampona po malo ‘ladne vode i preko vrata tuš kabine posipa Bešu.E ali…
Čuje Bešo indijanac, smeh i prepozna Limuna.Nećemo tako…Onako go, pokupi kesu sa poda kabine, i proveri da li je još čitava. Jeste!
Naspe punu kesu vode i čeka Limunovu sledeću ,,ofanzivu,,.
Kad je čuo tiho zviždukanje i hinjski smeh ispred vrata, naglo ih otvori onako go i zamahne sa kesom punom vode spremnom za ,,protivudar kod G. Vakufa,,.I ugleda Limuna kako sa takođe punim, al’  čepom, u ruci stoji ispred vrata, još uvek gleda u čep i pazi da što manje vode iz njega prospe.Kad je vidio Lafovu facu od smeha nije mogao da baci kesu.A ovaj kao da je vidio kobru i spremao se da joj svira u korpi, ne može od šoka da se pomeri.
A gde sam tu ja?.
Pa u sobi 67, na kraju hodnika kod Marka, Darka i Besima.I taman krenuo u našu sobu.Uhvatio kvaku, otvorio vrata kroz koja kao munja pored mene u sobu uleće uspaničeni Limun.
I samo što sam, ništa ne sluteći, promolio nos na hodnik u sred face me ,,spucala,, puna kesa ladne vode koja je usput još rikošetirala od zida.Mokar.Ko čep.
Onaj Limunov od šampona.Na hodniku stoji Indijanac go, ko od majke rođen i previja se od smeha.Na moje ,,vlažno,,  ,,Koji ti je quratz, idiote?,, on još ne može da dođe sebi od smeha.Zakoceno’ se čovek.
Malo se primiri, ja onako mokar a obučen, još stojim na vinas pločicama i cedim se, a Limun se zaključo’ u sigurnost ‘67 mice.Ispriča Bešo šta je dalje bilo i kako je tekao događaj.
Kad je ugledo’ Limunovu facu i šok na njoj, nije mogao odmah i pored zamaha, od smeha da ga rokne kesom.Delić sekunde je presudio da Limun baci čep i poput očajne voluharice ispred rakuna, zašprinta prema našoj sobi.Tako dobijenu prednost je delimično izgubio u pokušaju da uđe u zaključanu sobu 66.Našu.
I kao poslednje utočište našao poslednju u nizu, sobu 67.Na moju žalost.Veliku.
On uletio na vreme, a ja kao pravi baksuz primio ,,projektil,, njemu namenjen.
Šta ću, kad sam čuo objašnjenje nisam se ni mogao mnogo ljutiti.Pokušao sam, a evo pokušavam nanovo godinama zamisliti face obojice ,,revolveraša,, u tom uskom hodniku ispred naše tuš kabine.
I sad ih tamo vidim.Sve skupa sa čepom.I kesom, logično.
U narednim godinama bilo je izuzetno mnogo obračuna slične vrste.
Letele su kese na sve i svakoga, pa i na komandire, doduše greškom.Ali to ne umanjuje njihovu preciznost i ubitačnost.Biće još priče o ovom socijalnom fenomenu.Toliko je dobar da ga ne mogu ostaviti ovako, polovično obrađenog.
Samo na logorovanju u Benkovcu tokom školovanja smo imali ona kolektivna kupanja kada je rizično da ti ispadne sapun.U svim našim internatima godinama, imali smo pojedinačne tuš kabine.Ali se ni jedna nije mogla zatvoriti bez nekog ventilacionog ili sličnog otvora.
A čari takvog kupanja u samoći podrazumevaju uvek sigurnost kao ostareli bufalo u Nacionalnom parku Serengeti.
Sam protiv svih.Protiv spremnog čopora.
I za kraj umesto nekog setnog zaključka samo u par rečenica opisaću najoriginalniji atak te vrste, direktno na moju malenkost.
U četvrtoj godini na Golubovcima, već smo bili ozbiljni ljudi, ali i koristili smo tuš kabine koje su umesto vrata imale samo plastične, šarene, trakaste zavese.Tuširam se ja jednom sasvim normalno, kad …
Otvara se zavesa i klasić Fićo u egzaltiranom zamahu sa plastičnim vojnim bokalom.
Komada jedan, u ispravnom stanju.Pun vode.
Već sam riknuo i pre nego što me pogodila voda iz bokala.Kad ono voda, topla.Al’ džaba ja se već preseko’.A Fićo se kezi uz komentar ,,A jesam te…,,.
I to se računa.
Videćete, vratiće Vas ove priče u neko Vaše ,,interaktivno kupanje,, a to je moj uspeh i prvi korak do zagarantovane, suđene slave.
Vaši osmesi dok ovo čitate i prisećate se svih ,,kesa,, bokala i čepova izručenih na Vas su mi već dovoljna nagrada.Za razliku od para osmesi se mnogo teže potroše.
A morate i sami priznati, dok se banjate u sigurnosti Vaših ,,bathroomova,,.Nije to, to.
Kesa iz mladosti dobro bi nam sada došla.Višestruko.
Hebo masažere.
Al’ ko će pitomca do kraja shvatiti.Čudna je to sorta.Jedinstvena.
Unikat, jašta…

Fanđo    
pisano 08.04.2010. godine

Jedan od najtežih delova na prijemnom za srednje škole na Balkanu jeste deo vezan za glasovne promene i akcentovanje.Kao što svi jezici na svetu imaju svoju ,,kvaku 22,, tako deca na prijemnom ispitu iz materinjeg jezika, na brdovitom Balkanu dobiju ospice ako im na ispitu pripadnu akcenti.
Tako i ovde.Valjda će proći bez ospica, rubeole i slično...
Akcentujte naslov na poslednjem slogu i odmah ćete znati da se ne radi o čuvenom automobilskom asu dvadesetog veka.
Dakle nije Huan Manuel, nego Mitranić Ljubinko.
Naš dobri profesor fizike tih osamdesetih u Vazduhoplovnoj Opštoj Srednjoj Vojnoj Školi ,,Maršal Tito,, Mostar.
Ljudina u svakom smislu.I stručnjak, par exelans.
Nadimak je pitomačka izvedenica od milja neposrednog nadimka Fantom.
Naš Fanđo nije imao kosu, obrve, bradu, brkove tj. nijednu dlaku na glavi.Skoro.Da li je to bila posledica neke bolesti ili kako se u đačkim kuloarima govorkalo neke davne nesreće u Vinči nikada nismo saznali?Nije bilo ni preterano važno.Nadimak je već bio tu.Odavno, tj. davno pre naše generacije.
Uvijek nasmijan i dobro raspoložen spadao je u kategoriju omiljenih profesora.Čak i kada ispituje na času nije bilo traumatično.Čuvene su bile njegove hipotetičke pozicije kojima je zbunjivao đake.U vakuumu, šta će prvo pasti iz aviona na zemlju?Perce, rukavice ili kaciga.
Ti se znojiš a on se samo smeši.
Ali nije bilo strašno.Kod Fanđe se sve na kraju dobro završi.Nikada niko nije imao slabu iz fizike.A rukavice nam iz aviona nikada nisu ispale pa teoriju nismo proverili.Ni u vakuumu ni iđe drugo.
Uglavnom Ljubinko bio sjajan lik.U stvari, što bio? Valjda je i sada.Pozdravljam te profesore, gde god da si sada.Zaslužio si.
Ali kako Vojkan po običaju zakukulji i zamumulji ajde konačno i da pređem na stvar.Obećam sam bratu Vuletu priču o jedrenju, a ne znam preko čijeg primera bi je bolje opisao nego preko primera našeg Fantoma.
Ajd mala pauza.
Prvo ću jednu ličnu priču.Kako sam se ja susreo i prvi puta prepo’ u toj divnoj ljudskoj veštini.Letenju u njegovom izvornom obliku.Najčistijem.
Na kraju druge godine Gimnazije, kako ukratko imate opisano u knjizi došli smo u Mursku Sobotu, gradić na tromeđi, da se prvi put vinemo u nebo.
Jedrenje.Adekvatan početak letačkih karijera.Početak koji bi svako trebao da prođe.I koji bi svako samo mogao da poželi.
Već sam pisao o tome pa neću o samom gradu i atmosferi, nego o svom prvom letu na jedrilici.
Vitlo.Letnje jutro.Spreman za svoje prvo poletanje.
U kabini Blanika sedim kao vreća krompira.Još je jutro, nije vruće a malko se znojim, ono tek ljepote radi.Gledam u par instrumenata ,,moćne naprave,, i čekam nastavnika, upravnika aero kluba.Petrovič, prezime upamtio, ime zaboravio.Izvin’te.
Imal’ iko važniji od mene?U tom trenu na svetu nema.
Vascijelom.
Jedrilica zakačena na sajlu, klasić spreman da pridrži krilo u zaletu, a nastavnik došao.
Seo čovek, vezao se, zatvorili kabinu i kaže mi da sada samo gledam i za prvi put ne diram ništa.Totalno suvišna primedba.Ne bi mi ni palo na pamet da nešto pipnem.
Dat je znak.Vitlo nas je jako povuklo, a posle par metara zaleta u vazduhu smo.Ali sa kakvim uglom penjanja?Više ispred sebe ne vidim ništa.
Samo nebo.
Sajla sa obe strane udara po trupu jedrilice.Končić, indikator klizanja mi se muva na vetrobranu a malobrojne kazaljke skakuću naviše.
U jednom trenu nešto puče.Jako, vrlo jako.
Žuta ručica na sredini centralnog panela dva puta poleti prema meni a iz zadnje kabine začuh ,,Ne boj se.Ne diraj ništa i ampak pusti meni.,,
Momentalni nagib oštro u levo.Dovođenje nosa jedrilice na horizont i traženje prve livade za prizemljenje.Ima ih ‘fala Bogu dosta tu, pa sletismo odmah pored piste.U kontra smeru ali ko te pita.
Ja u početku mislio tako treba.Uh reko ala’ kratko traje.Zahebane igre.Ali što slećemo u suprotan pravac?Upravnik se po prizemljenju odmah odveza, izađe i ode do onoga sa vitlom ,, na konstruktivni razgovor,,.Izađem i ja.Dođoše brzo momci i devojke iz kluba i moji klasići i laganini odgurasmo našega Blanika na startnu poziciju.
Poslije čuo da ne treba tako.Obično.
Vjetar bio zeru jači, ,,saradnik,, na vitlu vuko’ malko žešće i opa...Puče sajla.
E sad bi ja mogao ispasti pravi, pravcati heroj.Prošlo skoro tries’ ljeta pa bi čiča mogao pustiti mašti i uspomenama na volju.
Jesam kvarnjak ali nisam baš toliki.A i đe ću Vam tolikima lagati, ufatićete me prije ili kasnije.Što kaže jedan dobar aforizam iz moga kraja ,,Od kako sam, sam sebe ufatio u laži, ni sebi više ne vjerujem...,,
Nisam ja tu, taj put, u tom letu, skonto ništa vidio.Neću petljati.Krumpijer ko krumpijer.Ili June u Carigrad, june iz Carigrada (ili sa vitla...).
Objasnio šef poslije na analizi situaciju a svi moji budući letovi na lepom Blaniku kasnije mnogo duže trajali i ja skontao i svu lepotu, pogled i tišinu, kao i šum brisanjca te divne naprave ljudskoga roda.
I još samo jedna sitnica.
Odmah po dolasku u klub ispred hangara smo videli lepoticu, bijelu ticu koja se nova, tek stigla šepurila na julskom suncu.Ponos celog AK ,,Murska Sobota,,.Čini mi se da se zvala Elan DG-104 G.Molio bih kolege jedriličare da ne zamjere i da me isprave.Tako sam nekako upamtio.
Joj ljepote, Tito dragi.Kakve skladne linije.Kakva bjelina.Sva nekakva nježna i lagana.Kao labudica.Jednosjed.Kabina ko apoteka.Mala, malecka palica i predivne boje.
Džaba i Utve i Vilge. Blanici i sve ostalo na stajanci.Njoj ni priviriti.
I ta slika mi ostala.Kako li je u njoj loviti obod termičkog stuba?Nikada nisam saznao.
A žao mi.
Ali takvu vazduhoplovnu ljepotu sam vidio prvi put u životu.Reko’ bih da me još drži taj pogled.Mi gledali samo iz daleka, ponekad kad niko ne gleda zavirimo unutra, izbliza, a čini mi se da otisak mog nosa još stoji na kabini ljepotice.Na pleksiglasu.
U kabinu nikada nisam sjeo.Nisu dali.
Poslije šefovi AK leteli često na njoj a omiljena caka im bila da nas iz brisanjca poliju onim vodobalastom dok dremamo na startu.Spasi nas suncobran a bijelu ticu čujemo tek kad nam šušne nad glavama.Nisko.I elegantno.
Onda neki kao tihi borbeni zaokret ili slično preko krila i pravac na sletanje.Maheri.

Izvinite, udavi.
Ajmo kod Fanđe, jopet.
Iza naših internata u Mostaru se nalazilo ogromno polje.Hangari Vazduhoplovne baze a iza njih aerodrom iz ,,Partizanske eskadrile...,,
I šta ćeš, subotom i nedeljom pre podne.Curu nemaš, ne moraš u grad.Para nemaš, opet ne moraš u grad, a i nije ti se još ni osušio onaj duks (jedini što imaš...) pa i nemoš’ u grad.
I šta ćeš?
Sve si već, ko fol, naučio pa skokneš iza hangara na poljanče.Tamo se stalno nešto dešava.
Ili modelari probaju nove penjače i aviončiće sa motorom, ili padobranci iz Kluba skaču ili jedriličari lete.Vazda nešto, čim proljeće grane.
I baš neđe ovih dana, sretnemo tamo našeg Fanđu.,,Kako ide profesore?,, ,,O đe ste raja, evo spremam se da polažem za neko Srebrno C (ne zamjerite mislim da se tako kaže...)...,,
Čujemo da profa treba što duže da ostane u vazduhu.
Vjetrić pirka, istočnjak nekako, vedro, rano prijepodne.Uslovi savršeni.
Aero zaprega poleti, ode Fanđo.Avion se začas vrati i ostavi jedrilicu kao malu belu pahuljicu na obroncima Podveležja.Njeno kruženje u tišini posmatrali smo u početku sa velikim interesovanjem a najlepše je kada se zrak sunca odbije od pleksiglasa ko ona dečija igra sa ogledalima dok Fanđo hvata imaginarni stub.
Poslije nam dosadilo.Gledaj, gledaj, on i dalje kruži.Sve više i više.
Moramo i na ručak.A i subota je, valjalo bi do grada.U Starom gradu će se okupiti raja.
I jedno sedam osam sati kasnije neko dotrča u internat i povika ,,Evo ga, slijeće...,, Mi stampedo.Trk da vidimo.Taman pretrčali tih tri, četiri stoje metara a on u finalu.Sleti elegantno ko što je i letio.Mi se okupili oko njega kad Fanđo izleti iz kabine.,,Čuvaj, čuvaj... ,, i šepajući od utrnulih nogu otrča prema žbunju kod hangara.Potraja ,,vodoskok,, par minuta a profi se vrati osmijeh.
,,Uh, hebeš Srebrno C ako za zalijem u nogavicu ili cipelu...,,
Moram jednu malu anegdoticu.Kad se moj Igor rodio, ko i svako dijete kad ga skineš o’ma se upiški.I tako ‘fali se moj stari našem starom komšiji Baći.
,,Ej, Baća da vidiš moga unuka.Dok leži, kad pišne, prebaci preko glave...,, a Baća stari mangup od osamdeset ljeta ,,Nije to ništa, nek pišne ko ja, direkt’ u cipelu...,,.
Fanđo umal’ u cipelu.
Poslije smo nekako mnogo više cijenili i voljeli našeg Fanđu.Ako je to, uopšte, bilo moguće.Taj let je trajao skoro osam sati a ja još jednom, bar tako, video koliko su jedrilice moćne i lepe naprave.
Na mlaznjacima, dosta kasnije, su se kolege često šalile da ništa bez ručice za gas ili one za katapult ali moje lično skromno mišljenje, prikladno znanju i iskustvu, jeste da je najiskonskiji i najbliži osećaj slobode i uživanja u letenju ipak u jedrilici.
Tad nije bilo zmajova, paraglajdera, jet-pack-ova i sličnih ćeresta.
A drugari jedriličari pored ove Vuletove, molba i od mene...
Dajte malo da i mi obični smrtnici uživamo u Vašim Srebrnim i ostalim C, a i drugim slovima.
Pišite.
Hvala.

Jedriličar, matori ali stalni početnik, W C vetko.

Depadans   
pisano 25.10.2009. godine

Moglo bi se prevesti kao dodatak.
Dodatak nečemu, nekome.
Iznenađenje.
Kažite Dragička …
Uh, kakva glupost, uvijek sam se pitao šta bi to  ,,Dragička,, moglo i trebalo da znači? Možda neko sa ABG-a može da pojasni.
Ipak kažite.
Uvoda ovaj puta neće biti.Eto to je.Dragička.
Ovo će biti priča o našem prvom Jahorinskom skijanju.Otkud sad skijanje?Pa snijeg je tek zabijelio vrhove Kopaonika.
Može, može.Podsjetio me kao i često do sada Vule sa pjesmama Zabranjenog pušenja.
Malo ću zbrziti ovu priču.Valjda se neće vidjeti?
I onako su i ostale zbrda, zdola te su razlike samo u nijansama.
Ćerka stiže sa exkurzije u Italiji pa čekam poziv da idem pred nju.Tj. pred BUS koji po običaju kasni.A pošto ja mrzim čekati hajde reko’ jedna priča za moje jarane.Da prekratim i svoje a i vaše vrijeme.I onako kada dođe dočepaće se Facebooka pa onda nekoliko dana ništa od ABG-a.
Hajde kreći više čovječe.
Čekali smo mi to srednjoškolsko skijanje još od početka druge godine.Prvo.Pitomačko.
Život nam zakomplikovala Olimpijada.I te godine pred Igre i ne odosmo.
Već smo se bili i pomirili sa sudbinom da nećemo u opšte ni otići ali…
U trećoj godini, na samom početku, stiže vijest da neposredno nakon Olimpijade krećemo.
Tako i bi.
Snijega kamara.
Rajska dolina.
Pravo ime za tada pravo mjesto.Igre tek završene sa velikim uspjehom.Jure Franko nam osvojio srebro, pa poslije bilo ono po Sarj’vu ,,Volimo Jureka, više od bureka…,,
Ali nema za nas baš mjesta u hotelu.Ne još.
Desno, naviše pored hotela bio jedan putić i na nekih stotinjak metara kamene kuće.Verovatno ostatci nekih kasarni.
I tu nas turili.
Puna soba đaka (nije zagonetka…). Ajd kad sam već tu da ispričam jednu.Moj buraz pandur priča na svoj račun.
Pitaju pandura šta je to ,,Gorom ide šuška, vodom ide pljuska.,,
Kaže pandur poslije dužeg razmišljanja  ,,Hebo te, da nije zagonetka?,,
Nas smjestili, skoro cijelu klasu, u dvije tri ,,oveće sobice,,.Kreveti na sprat i peći sa unutrašnjim sagorijevanjem.Vojska, bato.
Jedino smo u hotelu za klopu.
Dobili neku rashodovanu opremu, smrdljive rukavice i pancerice ali nama većini to ko za Tombu ili tada Ingemara.Skije se vezuju za nogu, kočnica, prava.
Do tada sam se spuštao samo na klizama ili sličugama.Djetinjstvo me istreniralo.Kuda sam se ja sa jarnima sve spušto’ to već spada u extremne sportove.
Ko se tako nauči poslije mu sve lako.Na stazi ovde nema drveća, a kod nas slalom bio samo između bukvi.Dobro nije se tako zvao, ali to je to.U osnovi…
Moram ići, ajd nastaviću ujutro, ako stignem…

Evo stigao sam.Nastavak.
Imali smo na Jao’rini i instruktore, vojnike, majstore skijanja.
Nije nama tada ni trebalo mnogo.
Para i onako malo, pa nam je odgovaralo da se preko dana umorimo i odmah u krevet.
Sve do jednom.
Za ručak bile neke pljeskavice.Za one koji su došli u prvoj polovini.Kako ja stvarno volim skijati uvijek sam bio među zadnjima.Moja sreća.Velika.
Počelo je poslije oko sat vremena.Opšta trka u WC.Rijetko stanje i gusto trčanje.
Toaleti rijetko a ,,sprintera,, puno.
I ostali na stazi neki elementi donjeg veša.Nisu bijeli.Nikako.
Eh da, znate li koja je prva lekcija koju nauči mali Eskim?
Da ne liže žuti sneg.
E meni bilo drago što sam jeo makarone.Hebeš pljeskavicu pa taman da je leskovačka.
Pita neko ,,Čije su ono gaće na prtini?,, a ovaj drugi mu odgovara ,,Ma ja bih ti reko’ no se bojim kazniće me komandir…,,Ajd neću baš ime.Mislim k-dira.
Poslije se stanje malo smirilo a ispostavilo se da je ko zna kako u smjesu za pljeske dospio deterdžent.Možda i namjerno.Ostaće tajna…
Eto ne valja vazda biti ni prvi.
Barem smo bili na skijanju, i bacili masu dobrih žica.
Valja Olimpijada i za sitnu raju.
Kasnije smo dolazili često, kad smo prešli na letenje svake godine.I poras’o nam rejting.
Hotel jaro.Sve sa kupatilom.I WC-om.
Ali jedne godine Rajska dolina proširena i renovirana.Dodat novi deo.
Prvo veče, na večeri dolazi konobarica i pita za broj sobe.
Kažemo.
Ona upita ,,Hotel ili Depadans?,,  a klasić šaljivdžina uzvrati ,,Dopada nam se, nije loše…,,
Dopada nam se jakako.Dopadalo nam se…
Bio sam na Jahorini prošle godine.
Vodio me jaran iz detinjstva, sada sposoban, snalažljiv,  bogat, mislim sa lovom (puno love) i budža, na jedan dan, iz BL na skijanje.Kupio neku džipčinu sa puno nula.I pošto je u pitanju ovaj ,,pušing,, (ma dobro ,,lizing,,) servis mora u Saraj’vu.
Kad je već tako, hajde i po neku žicu.
Razočaro’ sam se.
Rajska dolina i sama Jahorina sada i nije baš takva.Lepa jeste i dalje, ali zapuštena, poprilično.
Od Vučka ’84 te, osim otimanja parkinga za natrpavanje raznih kafančuga, nije promjenjena ni licna na osiguračima.O ostalim ulaganjima u žice (žičare…) ne bih ni govorio…
Zimus sam vodio klinju na Kopaonik (nemojte odmah svašta pomisliti, bili mi klasići tamo pa se ukazalo slobodno mesto za vikend, džabana, oklen bi ja inače sa mojm ,,pemzijom,,…) i video kontrast.
Napravili su pravu skijašku planinu.
Jedino su radari malo izbombardovani i nema hotela ,,Bačište,, (i njega su roknuli…) ali su zato tu i žice šestosjedi, ultra brze.
Skoro je lepo kao na Kranjskoj gori ‘89 te.
I sve je to fino ali ove zime ću morati naći svoje drvene ,,elanke,, što nam je stari kupio negde pred kraj detinjstva i probati da se sa njima surduknem niz Crkvište. Kratke su mi, jakako a kao i tada nemam pancerice, pa ću morati jopet ,,utrošiti,, neke čizme.
 Dečijim stazama, ako sada budem smio…
Ovaj novi smešni Karling (ne znam ni jel' se ovako zove, a tek ne znam napisati…) mi je skoro već došao glave ali su mi ipak brate, kratke nekako.I smešno izgledaju.Ja staromodan, rokno sam jedno dva puta na Jahorini da je letilo inje na sve strane.
Dok se priviknem i ne primenim na najvećim strminama ,,srednje-zapadno bosanski stil,,.
Dupe niže, a noge široko.
Ali priče o skijanju će još biti.Zima je tek pred nama.Ovo su samo neka skromna sećanja.
A bilo je tu i ,,letova koji se pamte,,.Dosta.
Vraćaću se još puno puta na istu temu.
Pilotska skijanja su jedno od mojih najlepših i najdražih životnih iskustava.Kad bih ja inače mogao videti Bled, Pokljuku, Kranjsku goru, Jahorinu, Brezovicu, Taru, Zlatibor, Kopaonik…
Jedino nisam bio na Žabljaku, ali tamo planiram ići na pecanje.Ako me rendžeri puste.
Ćerka je sinoć stigla.
Vidio sam posle puno, puno godina, Italiju, (ovaj puta na slikama ali je i dalje lepa, meni jedna od omiljenih zemalja) dobio na poklon Chianti i kao roditelj srećan što se sve lepo i bezbedno završilo.Gile je dobio Reebok kopačke pa je noćas skoro spavao u njima.
I to me pored ovih uspomena sa skijanja vratilo u mlados’.U moje kopačke i nekakav depadans mom detinjstvu…
E Vule, bruko jedna.
Sa dvije tvoje pjesme odoh ja dvaes’ i više godina nazad.Šta bi bilo sa cijelim albumom?
No kada sam jutros pročitao neke druge postove na ABG-u vratila mi se stara dilema.
Ko je ovde lud?
U moru pucnjave, politike i međusobnog optuživanja ja pišem o skijanju.
I sjetim se jednog, recimo bećarca iz mog kraja,
,,Kad pjevaju Ilija i Rajko, ja bud.la moja mila majko…,,
Ja ću i dalje o skijanju ili sličnome, a Vi braćo na Butmir ili ono bi Jagomir.Ne znam tačno…

Prije nekoliko godina sam čuo jednu davnu pesmu koja bi nekako mogla govoriti o prolaznosti svega.Da je sada ne bih stavljao u onaj deo ,,Malo melanholije…,, neka je ovde.Poslušajte.
Noćas se promijenilo vrijeme.Sat unazad.
Dok se ne priviknete na nova buđenja evo Vam od mene kao poklon ova setna pesma.
Hajde bar da imamo zajedničku pjesmu, jel.
(Na internetu je veoma lako postaviti link tj. vezu ili putokaz za pesmu, ovde to ide teže ali pesma iz ove priče je ,,Godinama…,, grupa Legende – prim.aut.)

Neka vas vrati na neku Vaš dečiju ,,klizu…,,

Vaš Điđi.

P.S. Eto ti Vule, neka.Neka sad i tebe stignu sjećanja