Krupne sitnice 2

Bravuljko  
pisano 30.04.2009. godine

Jutros ću se morati baš ,,ono pravo,, potruditi.
Jer ovo je priča o mom kumu.
Teško da će bar u promilima biti tako dobra kao što je on dobar čovjek, ali moj kum je srećom živ i zdrav pa će nastavaka ove priče biti još puno u buduće.Ko’ španska serija.
Naziv priče a i nadimak je vezan za njegov boravak u Titogradu i uzrečicu kojom se on od milja obraćao drugima a kojom su se i skoro svi koji su ga cenili i voleli obraćali njemu.
Tepanje od Crnogorske pošalice ,,A đe si bravu…?,,
To je dovoljno.Umesto imena.
Jednom prilikom sam mu poslao neku privatnu poštu našim avionom koji je išao na jug i na  koverti pored naziva eskadrile sam napisao ,,Lično na ruku, Bravuljku.,,.
Poslije mi kumašin sa osmjehom prigovori ,,Đe si mi bolan nako napiso’ da me poručnici zahebavaju…,,.
A ko da inače ne bi?
Moj bravuljko je iz Višegrada, ili je bar u normalna vremena bio.Treća, četvrta kuća od mosta.Familija raseljena po svijetu a on sa divnom ženom i četvoro zlatne djece u Sarajvu’.Kuća, poso i tako to.
Ali rekoh da će biti još nastavaka pa će ovo biti priča o prošlosti, a ne o sadašnjosti.
Moj kum je i moj klasić i naravno moj doživotni prijatelj.
Moj kum je i jedan od najboljih pilota koje sam u životu sreo.
A sreo sam ih dosta, stvarno odličnih.
Moj kum je bio i jedan od najboljih sportista koje sam poznavao.
Moj kum je jedan od najduhovitijih i neiskvarenijih ljudi koji na ovom dunjaluku u opšte postoje.
Moj kum je legenda.
Jesam žestoko pristrasan ali takva je prema njemu bila i velika većina vazduhoplovstva SFRJ.
Dovoljno je reći…Moj kum je Šule.
I glupo je reći, ali ja sam u životu privilegovan zbog toga.
Nekoliko pričica iz naše mladosti.
Bravuljko je jedan od retkih pitomaca koji je uspeo Galebom da uradi savršen oštri zaokret lijevom rukom.Normalno, dok ga Batalija nije skužio.I iskritikovo, pošto tako dobar lik kao što je bio njegov nastavnik nije nikoga mogao dugo ,,driblati,,.
Šule je laširao među prvima u klasi, jer kako poslije par godina svi lete slično, tako se razlike u talentu na početcima lako uočavaju.
Stihovi za njihovu letačku grupu u Zemuniku su bili:

          ,, U poslednjem boksu prvog odjeljenja
             na etničkom planu ništa se ne mijenja.
             Četiri Bosanca lete u visine,
             Debajlija Goran i tri ,,bukovine,,…

Nastavnik negdje iz centralne Bosne, Vitez, Travnik ili slično, a đaci Stari Majdan, Višegrad i Sanski Most.A svi šampioni.
Pa ti vidi tu šege i zahebancije.
Šule je čovjek koji je u četvrtoj godini Akademije, pred sami kraj, na šaljivo pitanje maj. Strahinje, našeg komandanta eskadrile u Titogradu, jednoga dana na stajanci:
,,Šta ti Šule fali da dođeš ko’ nastavnik ovde? Možeš živjeti u Domu, oblačiti se u ,,Jedinstvu,, a hraniti se na aerodromu…,,
odgovorio: 
,,Da , druže majore, ali u ,,Jedinstvu,, ne prodaju dječije cipele…,, a na dodatnu Strajinu šalu da liči na Gadafija (a stvarno je u mlađim danima malo ličio) ponovo replicirao ,,Jeste, jeste, ličim. I on i ja smo ukinuli novac ko’ sredstvo plaćanja.,,
Aludirajući na pitomački standarad.
Kum je poslije, zbog rata, stvarno stigao kao nastavnik, tada već u Podgodricu i dugo godina tamo radio sa velikim uspjehom.Nekoliko godina je bio i najbolji nastavnik a među pitomcima i ostalim ljudima na aerodromu sigurno jedan od najomiljenijih.Jednostavno je takav.Njega ne možeš ne voljeti.
I dan, danas se kao primjer nepristrasnosti i letačkog poštenja prepričava njegova izjava.
Sin nekog budže je dobio još jednu šansu.
Što se u avijaciji ekstremno retko dešava.Ajde da mu daju još pet, šest letova sa nastavnikom ,,na duploj,, možda malo ,,progleda,,.I sa kim će? Sa najboljim.
Ne znam posle tačno koliko letova (sad da me neko ne bi prozivao), ali vrlo malo njih (dva ili tri) dok su išli preko stajanke kaže malom ,,pedagoški,, naš Bravuljko :
,,Sine, nemoj se ljutit’ ne znam ko ti je stari, ali za tebe je i bager brz.Idi radi nešto drugo, nisi ti za ovo.,,
Možda dečak to tada nije tako shvatio ali najpošteniji mogući pristup koji je taj mladi čovjek mogao dobiti.Ikada.
Moj kum je nekoliko dana pred tužno bombardovanje stigao u Niš.
Da vuče mete za vežbu ,,raje,, iz PVO. Ko fol’ za trening.
Na naše pitanje ,,Otkud ti Bravuljko?,, on je po svom običaju sa osmehom odgovorio ,,Kako otkud, pa poslali me da branim spstvo.,,
Šule je iz vojske, ma kako se tada zvala otišao kao čovjek.
Mnogi drugi bi morali da se zapitaju kako su se ophodili poslednjih dana prema tako dobrom čovjeku.Ali to je za sasvim drugu, tužnu priču.
Sad je srećom uspešan radnik, vrlo uspešne firme.Uspešan otac i moj uspešan kum.
Uspješan čovjek, jer je za sve ove godine ostao pravi čovjek.
Ma šta da vam kažem.Moj kum.
Ko, ja pristrasan? Pristrasan, nego.
Lako mi je kad imam za koga.


P.S. Nisam stigao ni dodirnuti naše zajedničke doživljaje.
Odlaske i dolaske sa letovanja u službenoj garsonjeri u Podgorici.Nas puno, a kvadrata malo.Čestitke rođenja ćerke našem Zoki, zajedničke roštilje u Sarjavu’, ili recimo ono odemo po lebac ujutro jednog dana, a dođemo sledećeg dana, sve skupa sa kruhom, itd.
A šta je tek sa pitomačkim danima…
Ali biće i to.Garant.


Sram vas bilo
pisano 15.12.2009. godine

Njegoševa kaže ,,Čaša meda ište čašu žuči, pomiješane najlakše se piju…,,
Nedavno sam gledao staru, veoma staru, emisiju posvećenu godišnjici smrti mog omiljenog pisca i velikog čovjeka Branka Ćopića.
Ovu čuvenu Njegoševu sintagmu, naš Brančilo je sublimirao i možda još bolje uobličio u svojoj pripovetci ,,Gorki med,,.
Tako lepo pričajući o detinjstvu Branko je opisao i doživljaj kada je kao dete pojeo med iz tegle sa tavana, a njegova mama na poklopcu napisala rečenicu iz naslova.Da bi ih na taj način sprečila da to u buduće čine.I stvorila im, na svoj mudri način, osećaj krivice koji je pisca pratio celog njegovog daljeg života.
Brankova sestra je nestala u vihoru IV neprijateljske ofanzive, a brat poginuo kao proleter negde na obalama Vrbasa ’44-te.Dugo godina kasnije pjesnik je dolazeći u majčinu i svoju kuću krišom jeo med iz tegle na tavanu želeći da svojoj staroj majci stvori utisak da je njena nestala deca još uvek posećuju…
Nemojte zameriti na mojoj interpretaciji.
Nije ni blizu pogleda našeg genija, a u sledećoj priči ja ću pisati o svom ,,Gorkom medu…,, ili barem osećaju koji me prati poslednju deceniju i kusur.
Moja prabaka sa mamine strane je bila Ruskinja.
Rođena u selu Trnopolje, u Ukrajini, u neposrednoj blizini Kijeva.Doneli je roditelji, kao bebu, bežeći od neke revolucije ‘905-te.
Nisam je nikada upoznao.Umrla je davno pre mog rođenja.Od nje su mi za genetsku uspomenu ostale plave oči, svetla kosa i široke slovenske jagodice.
Ali njen sin, moj deda Mile, je bio čovek koga sam ja, od muških starijih članova naše porodice  ubedljivo najviše voleo.
Znate kako to u porodičnim odnosima ide.
Uvek kažete da sve volite podjednako, a u stvari srce samo bira svoje puteve.Jedna od najvećih magija prirode i leži u tome što duši ne možete naređivati.
Ona uvek probere za sebe.
Moj deda je proveo četiri godine rata u logoru u Njemačkoj i posle celi život bio jamski rudar.Dobar, drag, pošten, duhoviti i plemenit čovek.
Odrastao sam uz mog đeda i priču o ,,Bašti sljezove boje…,,.Puno sam pisao o njemu a i u buduće ću to činiti.Ne mogu drugačije.
Deda i ja smo imali plan.Savršen plan.
Kada njegov unuk postane pilot, lepo sednemo nas dvojica u kola, uzmemo neku kintu, odemo u tu Ukrajinu i nađemo naše pretke.Njihove potomke.
U životu se retko toliko radujete uspesima koliko tugujete za propuštenim.
Nismo otišli.Počeo je rat.I trajao, a onda počeo novi…
Ovih dana se navršilo deset godina od smrti mog Mile.
Stari rudar, nosilac mnogih radničkih ordena, radni drug Alije Sirotanovića,  je umro gledajući kako bombarderi severne alijanse ostavljajući visoke kondenzacione tragove odmiču prema istoku.U malom mestu između Doboja i Tuzle.
Ja sam tvrdoglavo hteo bar na sahranu.
Javio se uredno šefu, i on me službeno uputio da se sa terena javim u Vojni odsek.Jedva sam ih našao, zavukli se u neku zgradu na periferiji.Oni me prošetali do Vojnog okruga ( kakva li je razlika, nemam pojma ).Njih sam još teže pronašao.
Tamo me dočekao neki pukovnik, koji mi je doduše ljubazno izjavio saučešće ali i saopštio da je za vreme ratnog stanja zabranjeno putovanje ,,u inostranstvo,, i da to mora da odobri neka uprava Generalštaba.
Oni mogu samo da mi odobre putovanje na teritoriji III armije.Ajd’ daj šta daš, ali…
,,Dobro,, rekoh ,,I onako moram preko Beograda.Recite mi samo gde da ih nađem?,,
I eto šoka.
,,Ne znamo gde se trenutno nalaze.Pa, pitajte nekoga kada stignete u Beograd…,,
Nisam izdržao.
,,Dobro pukovniče, šta je sa Vama?
Putovaću u civilu, i šta mislite, šta će mi se desiti kada prvog policajca na ulici upitam gde da nađem neku levu upravu, makar bila i u Generalštabu?Ako prođem samo sa pendrekom po leđima biće odlično…,,
Odmerio me prilično nipodaštavajuće i rekao ,,Ja Vam više od ovoga ne mogu pomoći.,,
Šta ću ? Promrsim neki pozdrav i ,,na levo krug…,,.Ogorčen.Ljut na sudbinu.
Kad sam već dobio slobodan dan, vratim se kući, naspem i popijem jednu za pokoj duše moga Mile.I vrate mi se dečija sećanja.
Moj deda je imao uzrečicu, da kada brat i ja napravimo neku smicalicu, sa osmehom kaže ,,Odlično, sram vas bilo…,,
Kod mene nema osmeha.
Samo sa tugom i žalošću kažem, a i napišem, kao Brankova mama ,,Sram Vas bilo…,,
Sram Vas bilo pukovniče.
Sram Vas bilo i Vas ostale, zle i proračunate, koji ste nam zarad svog profita i bogaćenja, napravili ovolika ,,inostranstva,,.
Sram nas bilo, što Vas u tome nismo sprečili.
Moj đede ti si, nadam se, odavno već negde iznad Kijeva.
Počivaj u miru.
Ni ja ti više nisam daleko.
Svi Vi prijatelji koji iz ko zna kog političkog, ,,patriotskog,, ili drugog sličnog tupavog sra.., ovaj, razloga, niste mogli na nečije rođenje, svadbu ili sahranu dobro razumete o čemu govorim, i u moja sećanja uvek ste dobrodošli.
A Vi malobrojni ostali, teško da ćemo se ikada razumeti.

Sram Vas bilo…


Santa Claus 
pisano 31.12.2009. godine

Ostalo je da se meri u satima.Pri kraju, bezbeli.
Ode i ova godina.Ne znam bil’ se radovo ili žalio, ali prođe, bezbeli.
Pita Mujo (Vojo) Hasu ,,Morel’ bolan, ikako bez tog ,bezbeli,?,, a ovaj mu odgovori ,,Bezbeli da more…,,
Nekako brzo idu.Koliko sam željno u djetinjstvu jedva čeko’ čekinjavog deku sa krupnom divljači i vrećom koju pune roditelji, toliko mi je sada nekako indiferentno (ko ravnoteža, stabilna, labilna i …) ili da ne kenj.m, svejedno.
Ali nije oduvek bilo tako.
Ovo su verovatno naznake staračke apatije i ravnodušnosti ili rezigniranost rezultirana činjenicom da na našoj generaciji matori bradonja nije zaradio staža za penzije.I ono poklona što nam je povremeno isporučivao, nisu mu za pohvale.
U ovoj priči ću umesto čestitke svim mojim prijateljima, sa ABG-a, a i šire, opisati moje prve tri oficirske Nove godine.Da vidite tog kontrasta.
Do dna i nazad.Pa opet ka dnu…
Nekako volim kombinaciju tri priče.
Verovatno mi ostalo iz mlados’ (kako bi rekao Šojić…), iz usmenih predanja.Ono svaki drugi vic počinje sa, bili Amerikanac, Rus i Jugosloven…Ne znam baš kako ide celi vic ali znam da ih je Jugović sve na kraju zeznuo…
Ili čak i u bajkama.
Kralj nekako uvijek ima tri sina (da bi imali oko čega zakuvat’…) a zla maćeha se stara uvijek o tri nježne (ili kvarne, nadam se pohotne) princeze…
I eto ostalo mi.
Najviše volim pisati po ovo oktroisanom sistemu (integralnog jugoslovenstva… ma foliram se, ovo sam pročitao na Wikipedi-i pokušavajući da ustanovim šta sama reč znači).Ali recimo volim kratke forme u vidu omnibusa.
A i vama je nekako lakše.Odjednom protabirite tri priče.Ko će se danas mlatiti čitanjem priča kad toliko stvari još treba ulickati za doček.
Tri, dva, jedan…Krećem.

Nova 89/90…

Pakao o kome sam već pisao.
Pa da ne faćam (jopet Šojić…) ne sentiment i sažaljenje ovu priču ću skratiti.
Jedan jako pametan i dobar čovjek, moj prijatelj, mi je nedavno rekao sjajnu stvar.Moto britanske kraljevske familije je ,,never complain, never explain…,, .Ja sam ono socijalista u ilegali, ali moram priznati da im je moto super.
No teško je opisati doček Nove godine u bolnici.Makar bila i VMA.Sa vrlo velikim, medicinski sasvim realnim izgledima da i ne dočekaš sledeću.Od pića služi se samo infuzija, po neki apaurin i nešto za bolove (voltaren ili diklofen, moš birati šta ti se više sviđa…) a ako si baš dobar možda ti skinu i kateter, da malo prohodaš po hodniku.
U to vreme su se rokali u Temišvaru a mislim da su Nikolaea i Elenu neđe tek bili skembali.Tv iza ćoška kod sestre na pultu pa eto savršene prilike da slušajući učiš osnove rumunskog jezika između zvuka nepreciznih i dugih rafala.
I da detaljno razmisliš o budućnos’ (opet Šojić…) na vrlo realnim osnovama.Osnovama primata.
Nikad proć’ noć.
Smučila ti se i muzika iz raznoraznih kafančuga koju sestre nenamerno kratko puste dok mijenjaju tada postojeća tri četiri kanala i gledaju izveštaje iz manje ili više elitnih rupčaga gde masni i pijani kičeraj čini suštinu provoda.
I nekako preturiš preko sudbine i misli i ono uvijek kao nužno veselo deset, devet, osam, sedam…Srećna Nova…
A ti ležiš, kontaš jel ovo to dno o kom svi pričaju? Garant, nema greške.Svi pokazatelji su tu.
E Deda Mraze, opštim ti sa celom familijom (osim irvasa…).Pa jel’ ovo Nova Godina dostojna čovjeka?Ne znaš, a? E pa ja ću ti reći tupadžijo.
Nije.Nema šanse.
I prvi januar dođe tada kao spas očajnika.
Jutro će promijeniti sve…

Nije dan za tmurne želje ali nekako se ne mogu oteti od zle misli da bi nekim političarima i mudracima koji presuđuju o našim sudbinama od devedestih dosad mogao čak i poželiti jednu ovakvu Novogodišnju noć.
Čisto da progledaju…

Nova 90/91…

Krakov.Poland.
Dvorac iz trinaestog veka.Društvo iz Mostara koje je mladi poručnik sa ženom tek u bus-u upoznao i smeh i šala na svakom koraku.
Genijalni Ante Marković u novčaniku, rdeči passaport u unutrašnjem džepu sakoa kupljenog specijalno za te dane.
I stari, potrošeni recepcioner koji kada je video ,,crveni pasoš bez mane, što prelazi grane, bez puno akanja,, – Balašević… tiho upita ,,Ima sliva, ima loza…,, preko naočala rožnatog debelog okvira postavljenih na nosu sa crvenim žilicama i očima već odavno ugašenim čarima soc. realizma.
Safet shebo nogu na odbojci pa nismo mogli sa njim i Snežom porodično u Pariz ko što smo planirali ali i ovde je lepo.Jako.
Sto maraka nemoš potrošit nikako.Zlote vire iz svakog džepa a mladost, veselje i poneka uspela šala ti pomogne da ne obraćaš preteranu pažnju na sivilo i tugu velikog i lepog grada okovanog restlovima gvozdene zavese.
Impresioniran katedralom, vožnjom fijakerom od grada do dvorca na brdu i kontrastima između poloneza, lada i vartburga sa jedne strane i audija, mečki i bmw-a austrijskih i nemačkih tablica na parkingu Holidej inn-a u čiji stakleni restoran na spratu svratimo na sladoled umorni od svakodnevne šetnje ulicama prepunim ljudi koji očajnički pokušavaju sebi obezbediti barem delić luksuza iz Pevex-a, nekakvih njihovih free shopova koji su za praznike otvoreni i za lokalno stanovništvo.
Oduševljen poštenjem te nacije i duhom koji se ne može savladati.
Taksista nas greškom odveze na pogešno mesto a onda nuluje taksimetar i vrati nas na željenu lokaciju.Ja nomalno oduševljen dam mu bakšiš u visini recimo nedeljne zarade.
Na moje šaljivo pitanje šta misli o Rusima, samo me pogleda i iz čiste pepeljare, nekorištene do tada, u bež, izdrnadanom polonezu izvadi najveći pištoljski metak koji sam u životu video.
I još…
Na centralnom gradskom trgu vidim dva momka koji sede na betonu.Ispred njih stoje šeširi prepuni sitnih papirnih novčanica a na kartonu ispred natpis na nekoliko svetskih jezika ,,Mi smo lijeni, ali nam se pije pivo…,, uz smeh dopunim zlotama jedan od ofucanih polucilindara.
Supruga i ja ne moramo konačno paziti šta i kako kupujemo.Kako god preračunaš pet puta jeftinije nego u Razvitku ili Hitu.O Muri ili Alpini da i ne govorimo.
Došli smo u provod pa brzo stičemo prijatelje iz autobusa, švercere koji pitaju da li bi im mogli preneti preko grane porculanski servis, luster ili damastne zavese.
Ma mogli bi.
Nas dvoje smo i onako kupili samo po kožne rukavice i sitne poklone porodici.
Mi smo tu samo i isključivo u provodu.
Novogodišnje veče je u starinskom restoranu u podrumu dvorca.Lukovi od pune, starinske  crvene cigle.Lusteri kao iz filmova o kralju Arturu, stolovi tesani od krupne hrastovine, stariji od većine naših predaka.Postavljeni savršeno.Sveće i evergrin.
I dok ispijam neki francuski konjak iz lepe, velike čaše, ja za stolom jedini nekako setan.
Pokušavam da okus uporedim sa okusom prošlogodišnjeg očaja dok gledaš poslednje kapljice koji ti u venu teku iz stakle boce okačene na stalku.
Ni nalik.
Ono kad pita Mujo (Vojo…) Hasu jel nekad jeo bananu i na šta okus liči.A ovaj mu kaže ,,Jesil’ jeo nekad jabuku ili krušku?,, ,,Jesam,, ,,E ni nalik,,
Nazdravim u sebi svim jadnim ljudima koji su te Nove godine u istim sobama i tim bolničkim krevetima i pomislim kako je život čudan.
I za kraj anegdotica.
Za stolom uz svečanu večeru ja ispričam pitomački fazon kako smo u pitomačkim restoranim pre obroka često odvrtali poklopce sa slanika i posuda za biber.I poslije seirili nad sudbinom navučenih paćenika.
A dok sam tako pričao, i uživio se u đačku prošlost, ne obratim pažnju, uzmem slanik sa stola i istresem i poklopac i svu so u svoj šatobrijan.Dok sam ja opisivao pitomačke fore mangupi za stolom uz pomoć insajdera, moje supruge, odvrnu moj slanik.I zahebavaju me do kraja večeri.Svi za stolom.
E tako treba da se dočekuju Nove.
Matori bradonjo, upamti.
Tog januara omiljena nam DM skoči sa sedam na devet dinara, mi krenemo za Beč, a naša lepa Juga krene na golgotu tešku kao ta Poljska.
Ili čak i težu…


Nova 91/92

Nudio me čovek lepo.
,,Hajde Vojkane da ti upišemo u karton da si dežurao prošlu Novu.Ideš sada u prekomandu.Čim dođeš uvaliće ti praznično dežurstvo…,,
Neću, uvijek i sve pošteno.
,,Hvala druže majore, ali ne treba.,,
Odbijem ponudu svog komandira sa Zemunika i naravno dobijem fino niško dežurstvo za Novu 91/92 -gu.Novajlija u jedinici matoraca i eto, šta ću?
Imamo malu bebu pa ionako nećemo nikuda.Izguraću nekako, lakše je ipak od VMA.
Obučem uniformu, šinjel, opasač (sa uprtačem, bezbeli…) i čizme i pravac u štrokavu dežuranu puka.
Tih meseci svake noći po neki vojnik kidne iz kasarne.Slovenci i Hrvati su već odavno šmugnuli a sada odlaze i Bosanci, Makedonci i Albanci.Skoro svi…
Okupim vojsku u stroju pred ručak i kažem im ,,Momci ovo nije po pravilima i ja vas ne mogu pustiti.Ali je očigledno da vas ne mogu ni sprečiti.Ako bilo ko želi da ode, molim ga samo jedno.Neka to učini ko čovjek, bez velikih sr…a i za sebe i za mene.
Nemojte nositi puške.Ako vam ikada zatrebaju dobićete ih tamo gde idete.Nikome puška dobra nije donela.
Hajde da nekako preguramo zajedno ovu Novogodišnju noć, a sutra je novi dan pa ćemo tada o svemu.,, Noć je prošla uz uobičajeni vojnički provod.Nešto bolju večeru i poneku bocu prokrijumčarenog alkohola.Sve umereno.
Tu noć niko i ne ode.Valjda me obična vojska volela.Meni neobično drago.
Predam dežurstvo.Prevoza naravno nema i ja prebacivši opasač preko ramena krenem pešice ugaženim snegom putem prema gradu.Par kilometara.
Aerodrom i celi grad spavaju.Duboka prtina od pre globalnog zagrevanja škripi pod nogama a ja sam na putu sa izvesnim čudnim mirom gazim prema kući.
Sneg mi pršti ispod čizama a mraz pecka ušesa.
U susednom selu ni dim iz dimnjaka.
Moje pleme snom mrtvijem spava (mamurnim, recimo…)

I šta ćemo za zaključak?
Lako ćemo.
Dragi prijatelji, ne znam šta je gore.Bolničke ili ratne Nove godine.Neviđeno sra.e su i jedne i druge.Zato Vam ja od srca želim samo one ko’ krakovske.
Okružite se dragim ljudima.
Popijte, pojedite.Osim u politici u svemu ostalom preterajte.Slobodno.
Ko zna kakva će biti ova 2010-ta.?
A ti bradati kvarnjaku.Pazi šta radiš.Red je da i na Balkan doneseš jedanput neke ljudske poklone…

Srećno drugari …

Vaš Điđi.




Dok je vijeka… (ili potporučničke suze…)         
pisano 17,11,2009, godine

Ne vjerujem u horoskope, proroke zaklonjene iza lap-topova, energetičare niskih struja (visak, rašlje, bio dizel, ovaj bioenergy…) i slične lopine i prevarante.
Država Srbija ih pametno (konačno nešto pametno…) proterala pod pretnjom zatvora sa svoje teritorije ali zato na okolnim komšijiskim televizijama nemoš živ ostati od Tarota i inih.
Ali ne verujem ni u novembar.
Definitivno najduži i meni najmrži mesec u godini.
Sva sranja koja su mi se u životu dešavala, dešavala su se u tom mesecu (dobro ženio sam se u julu, ha, ha… ako mi ovo žena vidi završiću priču već sa ovim novembrom – šala).I shodno tome, najviše bih ga volio prespavati od sad pa do vijeka.Mislim samo novembar, sa ostalima se nekako izborim.
Kolega spasojević1892 sa ovog sajta me podsetio ovom poslovicom na događaj o kom ću danas govoriti.Meni mučan, težak, prvi užasan u životu.
Napolju je katastrofa.Kiša, hladnoća i krmeći grip su svuda oko nas.A jutro nekakvo taman za uspomene.One teške.
Ovih dana se navršava dvadeset godina od moje prve operacije na VMA.Na žalost ne i poslednje.Na jednom drugom delu ovog sajta moj dobri nastavnik Braco je već otvorio ovu temu.A mogla bi nositi podnaslov ,,Ko visoko leti, …,, ili još bolje.U mom Čelincu ima dobra poslovica koja kaže ,,U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne pokunji.,,
Vidim da je ABG prilično opustio pa su i tužne priče bolje od nikakvih.Posebno ako obilježavaju neku godišnjicu.
A kakve veze imaju sa avijacijom? Evo ovakve.
Sama priča započinje negde tokom oktobra ’89 te.Mladi potporučnik sa ženom toga septembra stigao u Zadar.U tim godinama jedva našli stan, privatno, kod sjajnih i dobrih ljudi.
Mladi, samouvereni i ,,niko kao ja potporučnik,, došao na KNL (kurs nastavnika letenja), na
 G-4.Kako život može biti jednostavan?
Poslije silnih godina truda i odricanja konačno svoj čovjek.Ima i platu.A i porodicu.
I sve ide savršeno.Puno klasića u komšiluku, ponovo sa starim nastavnicima, ovaj puta kao kolege.Ni ispiti nam ne padaju teško.Prvo naravno teorija.Andragogija, vazduhoplovna psihologija i sve što uz to ide.Posle toga nas nekoliko meseci čeka druga kabina.Da počnemo sa pečenjem nastavničkog zanata.Svetog posla.Tek fatamo prvu koricu tog leba.Ima ih sedam ili možda i više.Ne znam.
Dani su lepi, mirni i sunčani.Ma ko na moru.Bezbeli.
I sve ide kako bi se samo zamisliti moglo.Dobro mi ide.Kao i obično.Jeste, pobegla mi je moja sanjana 353. iae i Orao o kom sam maštao, ali biću ja odličan nastavnik.Znam sa ljudima, a i nisam još zaboravio kako je meni teško bilo i kakav je to posao.Generacije koje dolaze imaće od mene šta da nauče.Biću dobar, pravedan, pošten i staložen.Kao moji Rajko, Hasan i Tomo.
Neke nove generacije potporučnika će moći sa svojim nastavnikom poslije puno godina sjesti, popiti piće i u narednim godinama popričati o životu.
Kad god da se sretnemo.
Tako ja to zamišljam.Ali…
Sve pokvari jedna olovka.Ili sudbina.Sumorna i teška.
Sunčano popodne.Spremam neki ispit.U malom stanu prepunom ljubavi, sunca i nade.
Na pod mi padne olovka.
Sagnem se da je uzmem.Podignem se i kičmom, negde u ravni kaiša, udarim u sam ćošak otvorenog prozora.Kako me užasno zabolelo.Posle par minuta zaboravim.Mladost, ludost.
Dani prolaze, ali mene leđa ne prolaze.Imamo još nekoliko dana do početka letenja a meni sve teže.Boli.
Odem kod lekara.
Išijalgija.Ufatila me promaja.I slično.Jedva hodam.Ali sa 22 godine, šta može da mi bude?
Čovek planina, pilot, potporučnik.
No nafaka ne da tako.
Brdo nekih inekcija.Voltaren i B kmpleks.Inekcije takozvane ,,vruće,, ali bol ne prolazi.Ne idem više na posao.Dugo bolovanje koje samo produžavam.Hodnike i klupe Garnizone ambulante u Zadru sam naučio napamet.
I pade odluka našeg letačkog doktora.
,,Moraćeš momak na VLK na Batajnicu.Tamo će videti šta će dalje.,,
Ja se već nekako čudno iskrivio, na stranu.Ni do kupatila više ne mogu sam.
Poslaće avion po mene.
Hajde spakuje mi žena stvari i ja na aerodrom.Biće neka banja i za mesec dana eto mene kući.KNL mi izmiče ali dobro, radiće se nešto.
Čitav dan čekam na aerodromu da bi uveče saznao da je neki general ,,moj,, avion od Splita skrenuo direktno nazad za Beograd.Bilo mu muka da ide u Zadar po potporučnika.
Komandant puka, ljut ko ris, ali šta će?Tražiće novi avion te nedelje, a ja kući, jedva.
I to još u uniformi.
Poslije par dana zovu me.Ovaj puta avion stiže i ja prvi put sedam u JAK-a i na Bataju.Ostali putnici, a avion pun, me sažaljivo gledaju.Potporučnik ko integral, a svaki pokret mi pravi neviđenu bol.Za vreme boravka kući samo dva puta sam kihnuo ali ta dva puta mi je došlo da umrem.Nož u leđa.
Hebem ti ovaj išijas.Ovo nije jednostavno.
Naši doktori sa VLK me pogledaju, odmah uput sa crvenim ,,Hitno…,, i na VMA.Tamo me prime u Hitnoj ali neki udes, Hitna puna a okolo ludaja.Svi negde trče i jure.Ja dva sata ležim na stolu.Još uvek u uniformi, sve skupa sa letačkim znakom na grudima.
Pored mene dovezoše neku devojku.Mlada, manje od osamnaest.U besvesnom stanju.Pored nje očajni roditelji.Šta je bilo?Popila neke tablete.
Ljudi u belom spašavaju.Jadna majko.Lepa ko anđeo a opet nesrećna.
Ja nisam lep ali nesrećan jesam.
Odvezoše je iza nekih vrata a mene poslije tri sata konačno u sobu.
Neurologija.
Pregled, pidžama i krevet.Infuzija i neki lekovi.Malo mi lakše.
Više od deset dana detaljnih ispitivanja.Sve živo.Bockanje u tabane, struje i radio izotopi.Milion pregleda.
Ajd kad ću u tu banju?Možda bude neka u mom kraju pa barem malo vidim i svoje.
No neće to ići tako lako, drug potporučnik.
Jednoga od narednih popodneva dođe do mog kreveta Aco Jovičić, načelnik neurologije.Potpukovnik.
Fini čova, kasnije čuo sam general i načelnik VMA.
Stade pored mog kreveta i poslije kraćeg uvoda reče
,,Vojkane došao sam da mi potpišeš ovaj papir.,,
Na moje ,,Šta je to, druže potpukovniče?,, odgovori…
,, Treba da mi potpišeš pristanak na operaciju.,,
,, Kakvu operaciju doktore, zar ovo nije samo išijas?,,
,, Nije Vojkane, nešto je izgleda ozbiljnije…,,
,, Pa šta bi moglo biti?,,
,, Ne znamo još, dok ne uradimo biopsiju.,,
,, Pa šta Vam je to?,,
,, Izvadićemo ti jedan deo pršljena i poslati na analizu…,,
,, Jel’ mora doktore?,,
,, Da ne mora ne bi mene poslali…,,

Ajd kad mora, daj da potpišem.
A kada on ode ja jedno izvesno vreme nisam bio tu.Bio sam u nekoj čudnoj dimenziji gde preovaldavaju sledeća pitanja ,,Zašto baš meni?,, i ,,Čime li sam ja to zaslužio?,, ,,Jesam li ikada nekoga uvredio ili toliko naljutio?,, i tu se svi setimo i nekoga gore ,,Bože, šta sam ti ja kriv?,,
I tu svoje mesto obično nađu i prevaranti sa početka priče.
Ja sam srećom u najboljim mogućim rukama na svetu.
Kako se život oslikava čudnim nijansama?
Pad sa samog vrha da najdubljeg ponora.
Došli mi roditelji, žena…
Ona ostala sa mnom u sobi a moji otišli da popričaju sa Acom.Vraćaju se, u stvari majku skoro donose.
Kada su ušli tamo u njegovu kancelariju  on čovek i nenamerno upita sledeće ,,Imate li Vi još dece?,, a na to moja stara overi patos.Na pitanje mog ćaleta ,,Pa doktore kakvo Vam je to pitanje?,, on čovek samo slegne ramenima i počne pomažući mojoj majci da ustane, da se izvinjava.
Operacija je prošla kako je prošla.Moja prva u životu.Teško, muka i boli.Užasno.
A još više boli dijagnoza ,,Gigantocelularni tumor V lumbalnog pršljena…,,
Tumor, bato.
Kakva banja? Kakav KNL, kakav G-4?
Utjeha je jedino što kažu da je dobroćudni.Ima ona šala ,,Kakva je razlika između tašte i tumora? Pa tumor može biti i dobroćudan…,,
Nije pošteno, ovo je samo šala.Moja tašta je šampion od čoveka.Tada mi ne padaju na pamet nikave šale.Ležim i ćutim.Nema me.
Ali da bih ponovo hodao trebaće još barem jedna a možda i više operacija.O letenju niko i ne priča, niti ja smijem pitati.
Prebacili me na neurohirurgiju.Sjajni ljudi i stručnjaci sa VMA se trude da mi dani čekanja do ,,velike operacije,, prođu što lakše.Ali rekli mi da ni u snu ne smijem sjesti na krevetu ako želim ponovo da prohodam.
Došli mi u posetu moji dobri klasići sa kursa.Ljudine i šampioni.Ljudeskare.Potporučnici, došli da me vide.Braća.Moja nerođena a ko rođena braća.
Ali došli u kožnim pilotskim jaknama i sa novim Breitling satovima.
Šale se sa mnom a meni sjaj narukvica njihovih čuka najbolje govori o tome gde sam i šta nikada neću ostvariti.Dno.
Odoše ljudi dalje na praznike kućama a ja ostah sam, u samoći koju ni najbolji pisac ne bi dobro opisao.
I tada krenu.
Bez moje volje i bez glasa.
Bujica krupnih, slanih i nezaustavljivih potporučničkih suza.
Ne mogu da ih zaustavim.Nikako.Plačem ko godina.Plačem zbog moje jakne, mog nesuđenog sata, moje zle sudbine.
U tom trenutku u sobu ulazi moj otac.
Njegov pogled nisam ni do danas zaboravio.Pokušam rukavom, već skoro skroz mokrim da se obrišem.Ne vredi.Samo liju.
On čovek ne zna šta da radi i kuda da gleda.Kao teši me ,,Pa nisam znao da sam stvorio takvog slabića.Boli li te?Hoćeš da idem po doktora da ti da neki lek ili inekciju?,,
Kako da ti objasnim tajo?
Protiv ovoga inekcije nema.Ne postoji inekcija za srušene snove.
Kakva jakna, kakav sat?Oni su samo okidač za ovu moju silnu tugu i beznađe u koje sam upao.

I bliži se po običaju onih deset hiljada znakova koji su limit u ovim pričama.
Pa ću morati zaključak.
Kakav, takav.
Biće o sličnim temama još puno priča.
Ova ima recimo sledeći nastavak…
Posle još dve teške operacije izašao sam iz bolnice.Učio nanovo da hodam, dobio svoj sat i jaknu.Prešao na transportnu avijaciju, nikada više nisam seo u G-4.Ni na mitinzima.Nisam mogao.
Dobio dvoje divne, zlatne, dece, letio uspešno, manje, više, do penzije i kao zadovoljan čovek mogu reći nekoliko sledećih…Mudrosti, jakako.
Svima koji žele nečiju bijedu, ratove i ljudsku patnju mogu da poželim samo da provedu potpuno zdravi nekoliko noći na neurohirurgiji u bilo kojoj bolnici.Nije bitno gde.Količina patnje, nesreće, beznađa i ljudske tuge je svuda opipljiva.
Ti dani, nedelje i meseci su mi pomogli da, mislim, postanem bolji čovek.Da znam prepoznati bitno.Da znam uživati u trenutku…I manje se nerviram zbog budalaština.
A o tome kako sam se radovao, kada sam posle više od godinu i po ponovo seo za komande aviona moraću napisati još bezbroj storija.Šta storija, istorija…
I što bi kolega rekao ,,Dok ima vijeka, ima i lijeka…,,Verujte…

Zdravo da ste prijatelji.
I da vam teku samo suze radosnice.
Godišnjice su čudna stvar.

,,Pacijent,, Điđi…


Sveti Jovan  
pisano 20.01.2009. godine

Danas je dvadeseti januar.
Danas je Slava Sv. Jovan, krstitelj.
Svima koji danas slave, Srećna Slava domaćini.
Danas je moj ćale napunio 65. godina.
Tajo, sretan ti rođendan.Danas nisam sa Vama ali evo bar ovako, da mi bude lakše.
Pa ću današnju priču posvetiti naravno, mome babi.Pošto je ovo internacionalno mesto da razjasnimo.Nije mojoj babi, nego mome babi.Srećno Jovo.I dugovječno...
Možda sam mogao početi i stihovima one čuvene Oliverove ,,Oprosti mi pape…,,
,,Ja sam pape isti jer san’ život kuša...,,

Ili onim čuvenim dijalogom oca i sina Dalmoša...
,,Jesi kupija auto?,,
,,Jesan,,
,,A koje si kupija?,,
,,Nisan...,,
,,Pa jel jesi il’ nisi...?,,
,,Jesan...,, I kao u Feral Tribjunu, tako dvaes’ puta.

Danas Slavu slavi i moj komšija Mićo.
Srećna Slava komšo.
Mićo svake godine pripremi mom starom rođendan ni sam ( nisan ) ne bi bolje...Nadam se da u ovom trenu još nisu počeli sa onim krajiškim gluvim pjesmama kod kojih nije važno u kom trenu si se uključio, jer je sam tekst vrlo fleksibilan, najblaže rečeno a obavezan deo dekora je stavljanje prsta u uvo, u nekoj fazi.
Srećom maligani su zastupljeni taman dovoljno da svi lepo zvuče.Sebi.
Jutros sam Miću, i mog drugara iz ribolova, pozvao da mu čestitam Slavu.Nedavno sam čuo izuzetnu anegdotu koju sam iskoristio ovom prilikom.Zahteva uvod.
Pre par nedelja kod prijatelja je došla komšinica koja je nedavno stigla iz Makedonije.Živela je tamo.
Čestitajući domaćinu Slavu, valjda želeći da im kaže da želi da slave što duže rekla je sledeće ,,Neka ti je vječna slava...,,
Vječna, nego...
Tako i ja Mići a on se ubio od smijeha.Tako treba da počinju slavlja.Dobrim raspoloženjem.Jedino se to i računa.

Šta bilo koji muškarac, Balkanac mojih godina, može reći o svom ocu?
Da je dobar čovek.
Naravno, moj Jovo je najbolji na svetu.
Ostao čista obraza i uzdignuta čela kroz sve ove ludačke godine.Gulio rov par godina, sahranio u ratu rođenog brata i dva bliska rođaka, bio i u komisiji za sahranu više od dvesta svojih đaka, još milion drugih sranja i poslije svega ostao što bi on rekao ,,prikoliko normalan,,.
Nudili mu ulazak u razne post i pre dejtonske stranke, što bi mu sigurno donelo materijalno ali uzelo po njegovom mišljenu bitnije, najbitnije.Ono moralno.
,,Ne do Bog nikom, da leba zaradi poltikom...Greh je to...,, ( Balašević...)
Odbio i ne kaje se.I drži se i danas toga.Bravo stari.
Imao sam tu čast i privilegiju da moj Jovo putuje mojim avionom.Doduše samo do Podgorice i nazad ali eto situacije gde su ponosni i otac i sin.Ja malo više.Naravski.
Jesmo li se uvek slagali?
Nismo, naravno.Đe je brvno, tu su i ovnovi.
Ali posle svake takve situacije, kojih i nije bilo neuobičajeno mnogo za ove ,,krajove,, iz svake izlazili jedan drugom bliži i jači.Postoji poslovica koja kaže ,,Čovek želi da u životu bude bolji od svih ljudi na svetu, a lošiji samo od jednog.Svog sina...,,
Želim da moj Gile bude bolji od mene, neće mu biti preterano teško.
Najbolja stvar u celoj priči leži u tome što se on i Jovo još od kada je ovaj prohodao (ne Jovo, no Gigo...) munjevito brzo slože i udruže u zahebanciji srednje generacije.Moje malenkosti, logično...I to sve rade uz osmeh koji me totalno razoruža.
I to je najbitnije.
Moj Jovo u životu ima tri prioriteta u smislu omiljenih aktivnosti.Riba, gljive i bašta.Dosledan je poput Spartanca.Eskić Leonidas u praksi.
Vrhunski je majstor ribolova na plovak a za četres’ godina klenovi, skobalji, mrene, plotice i ostale ihtiološke nemani su ga dobro upamtile.
Ako negde u našem rejonu postoji vrganj, rujnica ili lisičara on će je pronaći.Ko da ih je sadio.Ja ga zezam da bi bilo dobro da kupimo jedan tartuf da omirišemo.Možda nas i to krene.Ribu i gljive nikada nije prodao.Ni jednu jedinu.Samo poklanjao.
Čak i u vreme rata to ih sačuvalo od gladi.To i komšije.Robna razmena.
Doduše od kad je komšinica jednom rekla da bi bilo fino da je poklonjena riba i očišćena taj komentar neću ovde.Ovo je pristojno mesto...Bilo je manje poklanjanja, barem ribe.
Njegova bašta je kao ogledna parcela, a sva proizvedena hrana mu je bio.
Dokur..la mu jedino krompirova zlatica ali on ništa ne prska.Ja ga jednom zezao da sam čuo, da bi bilo dobro da nakosi koprive, ostavi u vodi da odstoji i onda tom vodom poliva krompir.
I jedne godine me poslušao.Potopio dosta koprive...
Komšija Mićo bio u susednoj, svojoj bašti, sledećeg jutra.Stari prethodnog predvečerja ispolivo krompir ,,koprivskom vodicom,,.I na pitanje ,,Mićo imal’ zlatice u mom krompiru...,, ovaj mu odgovori ,,Ni jedne...,,
Joj tajo sav sretan ,,Jesul’ krepale?,, usledi ,,Ma jok, leže na zemlji i češu se...,,.
Uh, od onog željeza ugojile se zlatice pa sa onim šarama masne ko bumbari, a šatirane ko divlji prasići.
Od tada više ništa nije prsko’.
Tako da mu je bašta bio.A i krompir na pijaci sad jeftin.Vreća skoro džaba.Ko će se stalno mlatit’ sa bumbarima - veprovima?

Mog Jovu zovem u šali ,,Oče Makarije...,,Onima koji su gledali čuveno kupanje Savine Geršak u Skadarskom jezeru tokom filma ,,Čudo neviđeno,, biće sve jasno.Bata životinja, alijas Makarije čudotvorac je dao neponovljivi komentar.Poznato Vam je to, garant.
Meni je to jedan od omiljenih filmova, a scena kada glumac Petar Božović ,,komunicira,, sa onom brkatom babom ispred kafane mi je replika koju vrlo često koristim.
Hajd sad da baš ne ponavljam u originalu.
Pogledajte film, Vi retki koji niste, bićete zadovoljni.
Uglavnom ako ičemu mogu biti zahvalan na iznenadnom odlasku u penziju to je nekoliko predivnih, skoro đačkih leta, koje sam proveo sa mojim roditeljima, rodbinom i prijateljima poslednjih godina.
Između ostalog i nekoliko antologijskih pecanja o kojima ovde neću stići.No biće i za to prilike.
Jednog davnog leta na Sani nizvodno od Prijedora (Brezičani-kod potoka...) tučemo dobre plotice na mlad kukuruz.I naravno, zeza nemilosrdna.Čiča, lokalac koji stoji pored nas, značajno kasnije, sav začuđen, upita mog starog
-,,Jovane, jel on tebi stvarno sin?,,
-,,Ma jeste Stanko.,,
-,,Pa što te onda toliko zeza?,,
-,,Pusti bogati, to vojska vaspitavala...,,

E moj Stanko, pa ne znaš ti šta on nama radi ako njega riba prva krene.Onda su tu komentari ,,Đe proizvode ovako krive štapove...,, ili ,,Za ove početnike dozvole bi trebale biti upola jeftinije...,, zbog našeg učinka valjda.

A posebno je komičan i meni i braći vrlo inspirativan događaj od pre desetak godina.
Moj đed Simo je još bio živ.Imao je posebnu kuću do stričeve gde je stanovao.Đedo je sa 85 polomio kuk i nije dao da ga operišu.Hodao sa štakama.
Jovo došao da pomogne ocu da se okupa.Stavio ga u kadu, pomogao mu i na đedov zahtev ostavio ga da se malo ,,raskiseli,,.
Prešao kod mog buraza, njegovog netjaka, na kaficu.Odmah kuća do.A đe je kafa, tu je i doručak i tajo se zapričo.Isto ko ja ovde.
U jednom trenu burazer upita ,,A tata?,,.Na to moj Jovo užurbano ,,Šta tata, koji tata, čiji tata?,,
,,Pa tvoj striko, zaboravio si đeda u kadi.,, skoči uz ,,Uh Bog te j..o,,
A poslije smo mi dodavali sledeće.
Kad je dotrčao tatu nije mogao pronaći jer su pločice teget.Stopio se đedo, maskiro.Kaže malo se i posjeko po nozi na ledenu pokoricu i još štošta...
Moj Jovo se pravda da nije tačno ali najbolje je komentarisao đed Simo ,,Nećeš me ti više kupati...,,
Uglavnom čim Jovo na Vrbasu zakači lipljena i štap se savije, a on skoči iznad vode (lipljen a ne Jovo...) , sa svih strana i pozicija naše bratije čuje se ,,A tata, čiji tata, koji tata...,,
Đed Simo već dugo nije živ ali sa osmjehom sigurno odnekud gleda slogu i pažnju među nasljednicima.
Doduše sad je i buraz pred Novu godinu renoviro’ kupatilo.Talijanske pločice, tuš kabina, novi uređaji, plastična vrata i prozori.Sve super ali pločice tamno plave.
Prvi komentar pregleda slika novog kupatila, na Slavi je pao ,,Pa kako ćemo ovde naći tatu?,,.Mog tatu...
Oče Makarije, Srećan ti rođendan.
Da mi veseo, živ i zdrav dočekaš ,,kavkaskih,, još toliko.
I da provedemo još puno zajedničkih dana kraj naših bistrih voda.Japanska poslovica kaže da ribolovci duže žive.Bog ne uračunava dane provedene na pecanju.
To je gratis.A to je i istina.

Vama koji slavite a i nama svima ostalima dobro zdravlje i sve najbolje uz ovu Makedonsku ,,neka nam je vječna slava.,,Mislim da dugo slavimo.

A moga’ bi i završit’ sa onon, lipon Oliverovom...

,,Oprosti mi pape, sad razumin tebe, gledan tvoju sliku, gledajući ...,,

Pozdrav jarani i nemojte se stiditi da dragima kažete da ih volite.
Možda će već sutra biti kasno...

Odo’ moram se sa sinom dogovarati oko kupanja...

Sin Vojo, i otac Vojo, i brat Vojo, i muž ...i ...



Apćiha... ha, ha( …kastracija) 
pisano 27.01.2010. godine

Jutro je stvarno predivno.
Sunčano i taman.Ni vruće, ni ladno.
Lijepo sam se jutros nasmijo’ i razmijenio poruke sa mojim jaranima sa ABG-a a pošto dugo nisam (skoro tri dana…) napisao novu priču što je za mudros… ovaj mudricu i pričalicu poput mene popriličan period, sad ću malo o aktuelnostima.
Iz zemlje i svijeta.
Prvo da se zahvalim jaranu Munogsu na lijepim željama a i na ,,Nektaru…,,.Jes’ za sada samo virtuelan ali biće jednom i pravi.Hvala drug.Takođe.Sledeću turu ja zovem…
Danas ćemo o A H1N1…
Znate šta je?Jel’ i Vas pritislo?
Jutros ćemo o vakcinaciji.Barem probati.
I lopovluku.I farmaceutskim kućicama u cvijeću...
Moram malu pauzu.
Sin me upravo pita šta je to Vuteks, Vukovar i Ambasador…Čita se etikete svoje deke…Pa dok mu obajsnim kakav je to bio osjećaj kad sam ja bio njegovih godina i pokrio se svojim prvim Ambasadorom.I buraz dobio svoje…Uživancija.
Na kredit ili neke obveznice (ono ,,Pruga Beograd – Bar,, ili slično).Uglavnom, teško je deci opisati detinjstvo.A ja se strogo čuvam da ne zvučim kao Broj 1 ,,Suviše sam star, da bih ti pomogao.Ali ti mogu dati par korisnih saveta…,,
Uglavnom moje dečije noći bile mnogo lepše uz Ambasador.
Ali hajde na temu.
Lutam i ‘nako u životu pa mi još samo to fali i u pričama.
Mališa ne odustaje ,,Tata, ovde piše ,,lagano, mekano, toplo,, a meni je sada baš vruće…,,
Ma sine lako se otkriti.Teško se bilo ugrijat’.
Ko onaj čiča na Manjači.Nosi gunj u julu.Vas se usafunjo…
Na pitanje ,,Šta će ti čiča taj gunj (,,kožuv,, što bi rekli u mom zavičaju…).Vruće ti je.,, Čiča mudro odgovori ,,Nije meni sine vruće od gunja.Meni je vruće od sunca.Ja gunj nosim i u januaru pa ništa…Odo ja u ‘lad.,,
Ma marš na temu zgubidane.A ti mali idi se umij i na doručak.Ja ako ‘vako budem razvlačio neću stići do doručka, ni do ručka…
Juče sin donio iz škole papir da mu potpišemo da li smo saglasni da deca prime vakcinu protiv novog gripa.I ne samo da ne želim da diskutujemo o ovoj temi no bi mi to bilo baš drago.Ako treba i novi topic (ili ovo što ne znam ni napisat ,,theard…,,).No hajde da ga baš sada ne otvaram može i ovde.Štednja prostora.
Izgleda da će ljudska vrsta pohlepom i glupošću konačno sebi dohakati.Sve se nešto teram da nas žalim ali teško mi ide.Žao mi jedino dece, svačije i naravno moje, pa mi taj papir od juče još nekako pred očima.
Setim se svog detinjstva prije Ambasadora.
Mi smo ranih sedamdesetih živjeli u jednom selu kod Sjenice.Ćale imo’ plavog fiću, pa uču naprečac mobilisali da razvozi vakcine protiv Variole vere.Nema ko drugi.
Tada si se mogao smatrati srećnim ako do vakcine dođeš.
Ima film o tome.Prilično dobar.
Meni u filmu najbolji Rade Šerbedžija i njegova čuvena priča o ljudskim osobinama i kakva je razlika između ,,ona…,, dva termina…Znate, znate.Pogledajte film, ako ne znate.I danas je aktuelan, možda više no ikada.
Ja napisao sinu da nisam saglasan da primi vakcinu.I potpisao.
Jesam li pogrešio?
Nadam se da nisam.Lomio se, pričali žena i ja dugo i odlučili ovako.
Malo mi čudno da virus bude pronađen i izdvojen danas, a Novartis ili slični prevaranti vakcinu imaju već sutra.To je već za Nobela.
Opet se setim vica koji ovih dana priča moj Gile ,,Šta se dobije kad se spare vaška i nosorog?,,
Pa, Nobelova nagrada za medicinu.
E bezbeli, ove vaške iz raznih Novartisa izgleda imaju apetit ko nosorog.Još ako dobiju Nobela, nahebasmo ga svi.Onda će praviti nove viruse za koje imaju već spremne vakcine.
Koje samo treba iskeširati.
Na ovom našem lepom mestu bilo je dosta kritike na račun Nobelovog komiteta i Obamine nominacije.I ja sam skeptik, ali čovek sada radi na tome da nagradu naknadno zasluži.Za svaku pohvalu…Možda bi bilo bolje da su mu je dali za medicinu.Po prvi put je obezbedio zdravstvenu zaštitu za mnoge svoje sunarodnike i to one najsiromašnije.Svaka čas Barake (što bi rekli u mom kraju…).
Već to je dovoljno da te poštujem.
Probajte na Balkanu otići kod privatnog doktora.Može i zubara.Odraće Vas ko mačku.A državne bolnice izgledaju kao u priči o Jeremiji i Bob Rock-u.
Ima ona šala kad pita Haso Muju (Voju)… ,,Jesi’l bio bolan na kastraciji?,, ,,Kakvoj bolan kastraciji, valjda vakcinaciji…,, ,,Uh, ja se onda izgleda zahebo…,,
E pa sve nas su toliko isplašili raznim kravljim ludilima, tičijim i krmećim virozama da su nas skoro intelektualno već kast… ovaj vakcinisali.
Bojim se samo još riblje influence i onda više ni na pecanje neću moći.
Koliko li se tu love vrti moj brate?Kao u onim trećerazrednim niskobudžetnim akcionim.Ako otkriješ neku farmaceutical secret dobiješ povišen nivo olova u organizmu.Fakat, recimo .357, 38 specijal ili čak i neke za pušku.
Ovde izgleda tajne nema.
Isprepadaj raju i eto ti.Pola posla urađeno.
Nemojte , nemojte pljuvačinu po meni.Pa znam ja šta su male boginje uradile Inkama, Astecima i Majama.Znam ja i koliko su bitni BSG, Di Te Pe Er, tetanus i slične cake.Ali brate što je mnogo, mnogo je.
I sad da ne velim da su meni po pitanju imuniteta mnogo draži ovi rekviziti koje zemo Mungos postavlja na svojim slikama.To je jasno.Familija mi ne da da jedem beli luk, tuknem po kući (al’ namirim ja to sve na pecanju…) a i kuvana rakija i vino nisu isti bez prtine koja škripi.Ali ne verujem ni nekim tamo Novartisima.I sličnima
A koliko je tek Miroslav i njegova ,,al…hemija,, ovime zavrno nas poreske obveznike sa uvozom iste, to je tek za priču.I istragu mislim.I to bez tendera, kao nema se vremena.
To mi lični na ono kada deda priča unuku o nekoj davnoj bitci…
,,Oni juriš, a mi ,puni-pali, puni-pali, puni-pali, pali, pali, pali…,,
,,A đede, đe je ,puni,?..
,,Ma nema se vremena, dijete.,,
E ovi nas ispalili.A izgleda da će i da nas pune.Ništa puni-pali…Biće samo puni-puni.

U normalnim zemljama su to već nazvali prevarom veka.
A vek tek počeo.
Sreća neću doživiti kraj i ni videti sledeće pomračenje sunca, ali već više puta sam vidio pomračenje uma.Dovoljno.
Sad ovde nafatali jadnike iz policije, žandarmerije, vojske i decu…Ej.
Mora se primiti.E neš kolega.
Ajd da se ne baci.Ili kao normalni Francuzi Nemci da prodaju višak, ako iko hoće sada da ga kupi ovde se sve mora iskoristiti.
Ma nemoj.
Priča se i da je neki francuski lekar koji je izumio transfuziju krvi i na sebi to prvi probao neposrdeno posle toga umro.Srećom kasnija obdukcija je pokazala da ga je žena otrovala pitom od višanja začinjenu arsenikom.Takođe srećom po nas, njemu je i onako svejedno.
Kako ćemo se mi i naša pokolenja nosati sa raznim ,,farmaceutima,, u budućnos’ ko zna?I šta li će sve osmisliti?
Znam samo da ni jednog praškadžiju dosad nisam vidio da vozi loša kola, živi u 45 kvadrata i ljetuje na Bovanskom jezeru…(to Vam je ‘ona tu kod Soko Banje, ima dobrih smuđeva, štuka, somova i nas povremeno…).
A u mom kraju je jedna od najvećih kletvi ,,Da Bog da dobio sedmicu na loto-u i sve pare potrošio u apoteci.,, Nema gore.
Naš čitav budžet se časkom preseli u bočice sa vakcinom.I džepove lešinara.
Što bi rekao Lane Gutović ,,Ne može da škodi…,,
Lekar koga ja izuzetno poštujem.Pošteni i korektan, uvek ljubazan čovek iz vojne bolnice mi je nedavno u drugarskom razgovoru, privatnom, u gradu izneo jasnu godišnju statistiku o smrtnosti od sezonskog gripa.
Jeste, više.Dosta više.
Ali ko će ga znati?
Volio bih čuti i drugačija iskustva ali da nam se piše dobro, ne bih rekao.Doduše kažu da je bolje umreti od side, no od dizenterije.Vako bar umreš ko hebač a ‘nako ko seronja ali opet sam skeptik.
Virusi su čudo.Ko što rekoh jutro je predivno.To i virusi verovatno isto misle.
Ne kažu džabe u mom kraju ,,Ko se na mlijeko jednom oprži taj poslije i u jogurt duva…,,
I ‘nako još nema vakcine protiv lopovluka.
Odo’ moram ići doručkovati.
Skoro je podne, a ja zaglavio ovde.A kad se vidimo nemojte se ljubiti sa mnom.Što zbog bijelog luka a što zbog intime.Tek smo se upoznali.A tako obično sve počinje…I simpatije i influence razne…
A vakcina, jok…

Apćiha.
A H1N1 ćiha. Ili điha, po volji.

Vaš, Nevakcinisani Điđi.


Miladin... 
pisano 03.02.2010. godine

Juče se navršilo sedamnaest godina od kako je poginuo moj stric Miladin.Zato ću ovu kratku priču posvetiti uspomeni na njega, i takvu ljudsku dobrotu.
Uopšte.Čak i u najgorim vremenima.
Ovakve godišnjice su uvek tužne.Sveća voštanica i po neko lepo sećanje uglavnom isprate slične događaje.
Zašto bi priča o mom stricu u ovom trenu bila interesantna i izuzetna?
Vrlo prosto.
Zato što svi Vi u Vašem porodičnom stablu ili najbližem komšiluku imate svog Miladina.Zato što je to balkansko prokletstvo.Svih generacija.
Obećao sam nastavak vesele priče o lovu.Održaću obećanje, već sutra.Ali danas ću dovršiti ovu priču.
Hajdemo od kraja.
Moj stric je poginuo kao vojnik 116. brigade VRS, u mestu Ulice, predgrađu Brčkog.Snajper ga je pogodio negde tačno u levu lopaticu.Sve je bilo gotovo u trenu.
Bio sam na sahrani i video sam svog strica na odru.
Prošlo je već sedam dana od kako je otac uspeo nabaviti neko brašno i ostale stvari koje su bile uslov razmene, od kako je telo razmenjeno, a grč na njegovom licu je još uvek ostao kao nemi svedok.Čudna mešavina fatalnosti i iznenadjenja koju sve ove godine nisam uspio da zaboravim.

Miladin je pre rata bio sasvim običan čovek.
Neko ko nikada u životu nije ni mrava zgazio i bio dobar svima osim sebi.Imao jednu veliku ali nesrećnu ljubav.On ranih sedamdesetih otišao u SRNj, na bauštelu, a komšinica se udala za drugog.
Vratio se...
,,Propio se, nije prošlo mnogo.Dušu svoju đavolu je prodo...,, Ma nije.Pesma je lepa ali nije istinita.Naš Miladin se nikada nije oženio.
Možda nije stigao.
Prema nama, deci, uvek bio izuzetan.Nije imao svoju...
Od kako se vratio, radio na građevini, a svoje skromne dnevnice često pretvarao u naš džeparac.Bio jednostavan čovek.Tih i dobar.
Kada je počeo rat i razum napustio te prostore Miladina su odmah mobilisali u vojsku.Redov.
Pošten čovek i pošten vojnik.To ide jedno sa drugim.
Moj otac je bio kod nas u gostima i u povratku prošao koridorom baš negde u vreme kad mu je brat poginuo.Kasnije se vratio od kuće i u Brčkom do razmene, proveo sedam dana o kojima nikada do danas nije pričao.
Ja sam krenuo na sahranu.Tada samo jedan autobus, pun, puncat.
Negde na uskom delu puta ka BL pukla nam guma, a mi u blatnjavom jarku bili svedoci umešnosti i hrabrosti vozača autobusa u promeni prednje leve u ,,dinamičnim,, uslovima artiljerijskog obračuna.I to, žešćeg.
Jednočasovnog.
 Ispred mene u autobusu sedi dečko u maskirnoj uniformi.
Ćuti, celim putem.Nije to kompilkovana situacija.U mraku posavskih bespuća, svi ćute.
Autobus polako gura ka zapadu.
I negde u gluvoj noći prepreke, punkt i rampa.
Podnovlje.
U autobus ulazi debeli, zadrigli, rezervni, vojni policajac.Bez pozdrava počinje da traži dokumenta i kada je došao do jadnog vojnika VRS, prljavog, poderanog i nedavno izašlog iz rova, kod njega se zadržao duže.Dečko očigledno nije ,,korektne,, nacionalnosti.
Hajde, pusti ga, sa podsmešljivim i prezrivim pogledom.
Ja već kuvam.
Dođe do mene.Ćutke pružim vojnu legitimaciju.Uobraženi naduvenko uze moju ispravu, pogleda u nju i meni ne manje prezrivo uputi pitanje ,,Kuda ćeš potporučniče?,,.
Salonski oficir i ne razmišlja previše.
,,Šlušaj, za tebe, gospodin poručnik...,, usledi njegovo svemoćno ,,Nemoj da te ja malo izvedem u mrak, pa da vidiš kakav si gospodin...,,
Verovatno se to i ne bi baš posebno dobro završilo po mene da ostali putnici a i vozač i kondukter nisu izgubili strpljenje i zapretili mu nekim njegovim šefom.
Valjda mu se i moje prezime učinilo sumnjivo.
Prezrivo mi vrati legitimaciju, i bez dalje kontrole ostalih putnika krenu prema izlazu sve zapinjući stomačinom i nekom čudnom utokom za one naslone za ruke, najužoj tački svakog autobuskog prolaza.
Na samom izlazu ga neka žena upita ,,Šta si ti i kako se zoveš, kad nas ovoliko maltretiraš?,,
A on tada reče nacionalnost i ime i prezime koje sam i danas upamtio.
E ,,čistokrvni,, NS hebo sam ti mater.Pa jel’ moj Miladin pogino braneći smradove kao što si ti?Od koga i za koga?Jesu li naša braća, stričevi, ujaci, komšije i drugi, dragi ljudi ginuli jedni protiv drugih dok ste ti i tebi slični uvećavali kapital.
Primećujete da strana nije bitna.
Joj bezumlja, majko mila.
Čuo sam davno aforizam koji bi mogao relativno adekvatno opisati ta vremena.
,,Kada životinje imitiraju ljude, to se zove basna.A kada ljudi oponašaju životinje, e to se zove Bosna...,,
Dalji put do krajnjeg odredišta prođe u nekoj čudnoj atmosferi, kao u autobusu u onom filmu ,,Turneja...,,
Dečko u maskirnom se jednom okrenuo i sa osmehom, ćutke pogledao u mene.Njegove plavo-zelene oči mi se učinile nekako kao oči mog Miladina.A možda mi se samo učinilo.Ko će znati poslije tolikih godina?
Kada sam po dolasku, mog skrhanom ćaći ispričao događaj njegov jedini komentar je bio ,,Pa ti nisi normalan.Znaš li ti da je mogao da te izvede iz autobusa i da te nikada više ne pronađu?,,
Sada znam.A i lik sam mu upamtio...
Za neki novi susret.
Zato za kraj samo kratak zaključak.
Neka je vječna slava mom Miladinu.Slava i ostalim mojim rođacima i prijateljima stradalim u tom bezumnom ratu.
Moj Miladin je otišao kako je i živeo.Pošteno i neiskvareno.
Neka je vječna slava i vašim stričevima, rođacima i komšijama stradalim tih zlih godina.
Za ljubav i poštovanje nacija nije bitna.Nikome normalnom.

A vama ugojenim lopinama, ,,rezervnim prevarantima,, biznismenima, na svim punktovima, koridorima, rampama i sličnim sranjima, neka vas oči mog Miladina i svih naših Miladina devedestih da Bogda bude, svake noći.U znoju i sa vriskom.
Ili čim usnite onaj prvi tvrdak ili pred zoru kad se najslađe povlači jorgan i fata još pet minuta...
A uh.
Šta sam poslije radio, kad sam se vratio, i postao neki šef, vojnim policajcima.Kako aktivnim, a rezervnim posebno. Ima onaj aforizam ,,Ima li išta gluplje od pandura?Pa ima.Vojni pandur i to rezervni...,,
Nije za priču.
H..o sam im znanje.Koliko i kad god sam mogao.
Dobro su me upamtili.

To mi baš ono uvijek bilo nekako slatko.
To mi slađe od tufahije.

Slava ti, moj dobri striko Miladine... Dobrota i istina uvijek prve stradaju.

Navikli ste da moje priče nisu ovakve.
I nisu.
Ali moraju nositi barem deliće pravde.Ko’ cirkoni u zubu.Mogu dugo da žuljaju ali im se sjaj ukaže tek sa sledećim osmehom.Tužne godišnjice, hebi ga...Ružno je ne pomenuti ih.
Snaga ovih i ovakvih priča leži upravo u iskustvima koje velika većina nas baštini iz nedavne prošlosti.Tuga i ovakva sećanja su nešto što nosimo kao mulj na duši.
I služe samo jednoj nameni...
Da nam se više nikada ne ponovi.

Vaš, naivni poručnik...


Super bowl... 

pisano 09.02.2010. godine

Paljevina, jesam, jesam paljevina.
I što je najgore, ne stidim se da priznam.Džabe starost, džabe mudros’...Sve se ipak svede na onu davnu zlonamernu definiciju mene i mojih zemljaka, Dobar = Naivan = Glup...
Za drugu i treću trećinu izreke sam u mom slučaju siguran.A na prvoj radim.
Aktivno.
Čuo sam dobru muško, šovinističku definiciju  ,,Kako se bazično dele sve žene? Pa na udovice i one koje aktivno rade na tome...,, Radim na tome da postanem ovo prvo (dobar...) ali uglavnom budem ovo resto.
Ali do sada ste me već dobro upoznali pa da ne trošim dragoceno vreme i prostor.
Jutros mi u slušalicama mrljavi ovaj Eros Ramazzotti i sve kontam da li da isključim glazbu ali onda mi i priča bidne nekako pusta, pa neću.Od kako mi je riknuo hard otišla mi i sva muzika.Pa dok Ibricu, Merlina, Đoleta i ostale miljenike ličnog evergrina ne snimim opet, moraću trpiti ćerkin ukus.Sreća, ne gotivi turbo folk.
Ajd i ja da ne razvlačim pite, jutros ću o američkom fudbalu i kontrastima, društvenim i ličnim vezanim za njega.
Bosno sapiens koji i genetski a i po ubeđenju i istorijski, ličnu filozifiju i primarna rešenja neuporedivo više vidi na istoku (bližem i dalekom) a manje u liberalnom kapitalizmu i MMF, navukao se na ovaj ,,siledžijski,, sport...I ne stidi se priznati.
Jutros upravo želim da razbijem tu famu i nerazumevanje i navijački pristrasno, naravno, opišem moje viđenje ovog predivnog sporta.Nedovoljno, barem kod nas, shvaćenog.
A đe ćeš bolje prilike od poslednjeg Super Bowl-a, finala NFL-a za ovu sezonu.I to ovakvog finala.
Da su Peyton Manning, Brett Favre i ostali ikada pomislili da će ih hvaliti ofucani KIK iz zemlje za koju nisu ni čuli možda bi im to pomoglo da podignu statistiku, neznatno.Ako je to uopšte moguće?A pošto ja od istih nikada neću imati neke vajde, osim najveće, ličnog uživanja onda ove moje floskule shvatite krajnje iskreno.
Druga i treća trećina...
Sa kakvim se sve nerazumevanjem i prezirom, podsmehom i sličnim kategorijama susrećem u svom najbližem okruženju dok punih usta, srca i sa sjajem u očima pokušavam analizirati neki izuzetan intesection.
Bude skoro ona bećarska iz moga kraja ,,Kad pjevaju Ilija i Rajko, ja budala moja mila majko...,,Tako slično i mene promatraju dok pokušam da im pojasnim razliku između N zone i linije skrinidža.
Postoje i dve jako lepe sitnice u celoj izuzetnoj priči.
Posle dugo vremena jedan domaći sportski kanal je počeo prenose, cele lige.
Sa sjajnim komentatorima...Pa ne moram istovremeno da se patim i sa prevodom uzbuđenih anglosaksonskih komentatora koji u nekim situacijama nisu ništa bolji od latinoameričkih.
I objasne ljudi sve preostale nepoznanice, lepo.
A druga je što u terminima kada mališa nije mnogo umoran a zbog vremenske razlike West Coast utakmice uklope u evropske razumne sate, moj sin gleda utakmice zajedno sa mnom....
I komentarišemo, imamo i svoje favorite.Sve zajedno...
Nema bolje.
Svojom jednostavnom pragmatikom prilagođenom lokalnom stanovništvu NFL je jedna od retkih liga koja ima utakmice ponedeljkom uveče kada skoro sve ostalo zamre u sportskom smislu.
A to bi bio samo jedan od mnogih kvaliteta ovog sporta.
Pa da kao u nekom smornom predmetu kao recimo RiK ili KONO i SOB dam par crtica koje će pojasniti zašto je ovo za mene jedan od najboljih sportova na vascijelom dunjaluku.
Krenimo...

I još puno, puno toga.

Ali najbolji deo priče vezane za ovaj sport leži u sasvim drugim stvarima.Tačnije zabludama koje ga prate.Ovaj sport je toliko lep zbog ogromnog broja kombinacija, kako u napadu tako i u odbrani.Rezultat može tako brzo, skoro identično basket nivou, da se promeni.A po nekada i mnogo brže.
I najvažnije.Kad površno pogledate grdosije, utegnute u helankice (gospoje bi mogle zbog toga gledati a Vi mužjaci ćete se brzo navići... i nemojte sad pljuvačinu zbog toga, praktične su...)  od kojih skoro svaki teži preko stoje kg, normalno da se nameće zaključak o siledžistvu sublimiranom u bicepse i tricepse.
Nije tako.Nikako.
Svako nepotrebno nasilje se surovo kažnjava a sudije ništa ne prepuštaju slučaju.Sve vide.I sve kažnjavaju.Nema foliranja i prljavštine.
Pre par godina sam od buraza na poklon dobio loptu čudnog oblika.Sin i ja u toplim danima pokušamo malo da se dobacujemo.Nije lako.Nikako.Ko je smislio ovaj oblik, pravi je genije.
E kako to izgleda učiniti (uhvatiti loptu...) sa 50 i više jardi među hrpom džinova to je tek za priču.Dugačku.
U poslednjem finalu sam uživao iz više razloga.Bio sam delić istorije.Pobedili su, prvi put od svog postanka Saintsi (Sveci...) iz Nju Orleansa i svojoj navijačkoj populaciji sa raznih strana sveta doneli neviđenu radost.A malo i ublažili muke od onog vetrića Katrine.
Oduvala im stadion.
I to pobedili ljudi skroz pošteno.Favorizovane Colts-e razvukli ko žvaku.
U zadnjoj četvrtini 15 : 0.
Ulašteni trofej Vinsa Lombardija je stigao u prave ruke.
Posebno me oduševio njihov mladi trener.Sean Payton.Čovek sa vizijom i hrabrošću.
Kada su posle touchdowna (poentiranja...) u poslednjoj četvrtini izabrali pretvaranje za dva poena a ne ziheraški field goal bio sam siguran da će pobediti.Tako treba, il’ pukovnik il’ pokojnik...
Jest’ da nisam spavo’ celu noć a sinoć sam ponovo uživao u reprizi ali vredilo je.Svaki sekund sna koji sam propustio i dalju nesanicu po defaultu, ponovio bi jopet.Uh što nekako volim te reprize kad moji pobede, pa meračim a već znam kraj.
Pivce i grickalice.I daljinac, samo moj.

A šta ćemo za zaključak?
Ima, ima ga i ovde, naravno.
Zaključak bi trebao otprilike glasiti ovako.Nemojte apriori, unapred, odbacivati stvari, dešavanja i pojave koje niste imali prilike da upoznate.Bil Gejts je jednom davno rekao za Windows okruženje, ,,...da su to programi koji su pravljeni za ljude čija inteligencija ne prelazi broj njihovih cipela.Prema tome, nemojte se pravdati da to ne razumete.Jednostavno, niste uložili dovoljno vremena...,,
Ajd malko uvlačenja.Populacija ABG-a je jedna od najiteligentijih koje sam ja inače i uopšte sreo pa onda NFL nemojte bazično i om’a unižavati i kritikovati.
Pogledajte bar jednu celu utakmicu.Biće sve mnogo jasnije.
Poštujem to da Vam se ne svidi.Nismo svi isti, niti ja imam želju i prava da namećem svoje ukuse, ali mi je najgore kad mi kažu ,,A oni...To je Američka glupost...,,
Nije.
To je za mene jedna od najlepših i najpoštenijih strana Amerike.
Kažu da u istoriji sva velika carstva nisu propala trudom spoljašnjih neprijatelja, nego su se urušila zahvaljujući vlastitim manama i nedostatcima.
Kada i ako USA jednom potonu nadam se da će na vrhu piramide, poslednje ostati ono najbolje...Ono što počiva na principa fer, muške bobe.Vrh...

Super Bowl...
Vaš pospani Kvoterbek...    Điđi.
P.S. Kake’ veze ima sa avijacijom? Pa svaki Super Bowl ukrasi prelet Plavih Anđela preko stadiona.Eto pogledajte ako ništa drugo, zbog onih lepih, žuto plavih, Horneta...



Srb-ex...  
pisano 11.02.2010. godine

Bio sam strašno ljut.Neverovatno.
A kažu da u srdžbi i ljutnji ne bi trebalo započinjati stvari.Jedan od recepata stogodišnjaka, osim onog uobičajenog, sir i kajmak, domaća ljuta i umerenost,  jeste i da ne legnete ljuti.
U ljutnji se svašta radi i govori pa se posle kaješ...
Jutros me malo prošlo.
Nije skroz, već nekako, čini mi se taman, za jednu recimo žalosnu analizu.
Ma nije mi priča žalosna.Priča mi je ko leskovačka feferona ili čili, ljuta.No su događaji koje opisuje najblaže rečeno čist lopovluk.A to me čitav život izbacivalo iz takta.
Drugari koji su me jutros izhvalili za knjigu, vratili su mi osmeh na lice.Pa tako i srdžba nekako malkice isčili.
Hvala ljudi još jednom.
A o čemu se ođe radi i o čemu će govoriti ova priča?Posredno i o knjizi, ali najviše o jednoj vrlo čestoj lopovskoj pojavi karakterističnoj za ovako ,,uređena,, društva.
Jutros ću govoriti o slanju novca.Najčešće o slanju novca iz inostranstva, nama siromašnim rođacima sa sela.Kako ste od mene već navikli, tema će biti neuporedivo šira nego što na prvi pogled izgleda.
Povod, neposredni, što bi se reklo, za ovu priču je bio jučerašnji neprijatan događaj i direktni atak na moju malenkost i članove moje porodice.
Moj jaran Vule mi poslao novac za knjigu.Maskirao čovek lepo u koverat i uredno poslao.Avionski.Još mu ja izričito rekao da ne žuri.Ali on kao pravi prijatelj odlučio da ja ne ,,štetujem,,.Kuferta juče uredno i stigla.Zatvorena, ali prazna.
Pregledala braća, otvorila, ispraznila i zatvorila.Sve redno, kao Arsen Lupen.Lopine na vrhunskom nivou.Trening devedesetih.Doveli lopovluk do savršenstva.
Juče me skoro glava zabolila koliko sam bio ljut.Sad me malo popustilo.
Odakle naslov?
Već sam ovde spominjao film u kome se Tom Henks kao radnik Fed-ex-a sruši avionom na pusto ostrvo.Gledali ste to sigurno.Kada od odbojkaške lopte napravi Willsona, svog jedinog druga.I kada se posle par godina vrati u restlove svoga života.Devojka se udala ali on na kraju filma ipak isporuči pakete koji su mu pravili društvo na pustoj hridi.
Film je odličan a između ostalog govori i o američkoj poštanskoj službi.
Kod normalnih ljudi je muvanje sa poštom federalni zločin.Imaju ljudi i poštansku policiju.A kod nas ni ova obična poštarima ne može ništa.Trebo bi FBI.Minimum.
Mi imamo sjajnog poštara.Mog druga.A avionski je koverta uredno stigla do BG.
Znači lopine su negde između.
Nisam pitao jarana Vuleta koliko je turio.Bilo me sramota.Nadam se da nije puno, biće mi više žao.Ali ove koji nam godinama na svim nivoima zavlače ruku u džep nije nimalo sramota.
Pa šta da im poželim?
Suviše sam ja fino vaspitan za takav nivo komunikacije.U mom kraju ima odlična kletva za takve postupke.Odbijte mi na recidive ljutnje koji me još jutros po malo drže.Samo ću citirati kletvu ,,Dabogda ih (te pare...) potrošili u apoteci...,,Ima i gorih kletvi slične sadržine ali neću ovde.To ću u sebi.Ipak nisam baš toliko veliki džek da oprostim.
Nemoš’ stalno ni opraštati.Nije ovo prvi događaj takve vrste koji nam se desio tokom devedesetih.Bilo je toga dosta.
Ženina drugarica iz Kanade je nekoliko godina zaredom deci slala sitne dolare u ulozi Deda Mraza i za Božiće i rođendane.Nikada nisu stigli, dok joj ja nisam izričito zabranio da tako nešto radi.
Lopine iz pošta na raznim stranama sveta (nisu ni ti Vaši mnogo bolji...) uveli takve cene poštanskih usluga da ti se okrene u glavi kad dođeš na šalter.Pa dođe da 20 evrića pošalješ iz Deutsch ili Sweitz traže ti 30 istih za uslugu.Pa gde to ima?
A na šta posebno piz..m?Na to što su lopine poštanske značajno profitirali od ovih ratova i sranja.Sad mi pošiljka za BL, SA, ZG, PG, SK i svuda međunarodna.
Ajd dobro.Eto nam svima državnosti, nema ovo veze sa politikom.Ali da mi telefonski poziv kumu u Sarajevo ili jaranu u Celje bude skuplji od poziva za Kanadu e to ne mogu nikako progutati.
I to nema veze sa mojim Jugoslovenstvom.Ima veze sa parama.I monopolom.
Nedavno sam u zavičaju bio silom prilika prisutan sa mojim poznanicima iz detinjstva na nekom kao poslovnom ručku.Sedili sa nekima iz lokalnog telekoma.Umalo da im pokvarim celi obed.Poslije drugog aperitiva upitao sam jednog od ,,telefonskih,, debeljuškastih direktora sa kravatom koju nije sigurno sam vezo’ (ne zna...) čvorom ko pesnica, ,,računskom,, košuljom ( na kocke...) i ,,pisanskim,, (na štrafte...) pantolama, kako je moguće da u njihovoj firmi ne poštuju pravila data u pozdravnim porukama kad uđeš u njihovu mrežu?
Gde mogu izvaditi listing razgovora i kome se mogu žaliti što su me odrali kao za najdeblji roming?Protiv pravila.Totale.
Za stolom mukla tišina.
Nisu mi odgovorili.
U normalnim zemljama je sve očigledno i jasno.A ovde ,,ratni i poratni,, profiteri odraše sirotinju raju.Ni to im nije dosta.Bave se i očiglednim kriminalom.Najgore vrste.Džeparenjem ili ovde recimo ,,kovertarenjem,,.
Vule a i Vi ostali, molba čudno zvuči, ali ne šaljite više ništa.Maznuće lopine.
Ima ona stara šala, kada tip prosi ispred pošte i pogleda u nebo i od Boga zatraži sto dinara (jedan euro...) za doručak.Neki tip sa poslednjeg sprata pošte čuje molbu i baci mu 50 dindži.
A prosjak ponovo pogleda u nebo i kaže ,,Bože, hvala ti puno.Ali kad si slao, što si slao preko pošte...,,
Uzeli pola.
Ovi uzeli sve...
Ima li ikakvih pozitivnih primera?Ja znam za jedan.
Negde u vreme najžešćeg rata mojima baki i dedi se desila pedestogodišnjica braka.Živeli su u Petrovom selu podno Ozrena.Tamo je bilo prilično ,,veselo,,
93’ ća.
Ja poslao paket sa kafom, šećerom i ostalim sitnicama.U kesicu kafe ,,maskiro,, dvae’s maraka.To bilo tada skoro tri moje plate.Nisam imo’ više.
Paket stigao uredno.Taman na godišnjicu.Nisu našli ni kafu.
Buraz iz Ciriha takođe istim povodom poslao čestitku sa mislim sto franaka.Nije stigla.
U stvari jeste stigla.Zdrava, puna i čitava.Ali ’98 me.
Stigla odmah do Sarajeva (ima pečat...) i tamo stajala pet godina.I to kakvih godina?
Hvala Vam dobri ljudi.
Hvala Vam u ime mojih, sada pokojnih, Mare i Mile.Hvala Vam što ste pravi profesionalci.Hvala Vam što znate da cenite nivo ljubavi i truda koje je pošiljalac uložio u pošiljku.Hvala Vam beskrajno što znate da cenite i radost primaoca kada otvori koverat.
Zbog Vas takvih ne mogu ove kletve.Ne stoje.
A za ove naše lopine, da mi je samo tri dana da budem onaj malecki brka Gruzijac.Ili onaj što su guske od njega spasile Rim ili neki sličan.
Ufatio bih Vas, pošto poto.A onda bi ste mi ukrasili bandere pored većih mesta kuda pošiljka treba da prođe.
Opet ljutnja.
Miran Vojkane.
Nećeš srećom nikada dostići taj nivo ,,komandne odgovornosti,, pa smanji doživljaj.
Zato se radujem konkurenciji.U svemu.I kontroli.
U javnim a i svim ostalim preduzećima.
Ima li kapitalizam prednosti?
Ima, ima.Ali ne u našoj režiji.
Zna se ko šta radi, sud javnosti je očigledan a i lopine se nekako lakše ufate.Bar ove sitne, u pošti
I bar mi se čini.
Bliži mi se jubilej (postova...) pa ne mogu još dva dana puno pisati i odgovarati ovde ali ljudi evo jedan savet...
Nije besplatan.
Već me do sada puno koštao.Više decenija.
Čuvajte se.Dobro.
Hijene iz javnih preduzeća su tu.Samo čekaju Vašu neopreznost.A sarajevski primeri su retki.Služe uglavnom da pokažu da nismo svi isti.Srećom.

Vule, hvala ti puno, prijatelju.
Imo’ si najbolju nameru.Ajd, ovo ćemo nekako odbiti, pa ću trubače, kad se vidimo ja platiti...
Ej, još mi moj nerođeni brat napisao da za resto kupim gospoji cveće.
Cveća ovaj puta neće biti.
A da mi je ufatiti nekoga od ovih lopina koji otvaraju tuđu poštu odnio bih njima cvijeće ali ono plastično.
Grobljansko.
Na ladan mermer, najradije.

Vaš Willson, chili,  Điđi.

P.S. Svi oni jarani koji su bilo kada dobili prazan koverat ili oni kojima uopšte nije stigo’ a tako bi Vam valjo’ i iskreno ste mu se radovali i nadali, dobrodošli ste u ovaj moj ,,mimohod,,...

Mogo’ bih još puno po ovoj temi ali evo opet me ‘fata ljutnja pa da Vam ne kvarim dan.
Dovoljan je i ovaj snijeg napolju.


Rođeni... 
pisano 17.02.2010. god.

Obično priče ne počinjem ovako.Mislim, tuđim rečima...
Ali ,,gazda,, sad povećao broj znakova po priči pa ovo shvatite umesto uvoda.Ili slično onim momentima kad Vam na slavlje donesu neki poklon ili piće a Vi ga mrtvi ladni ostavite spakovanog pa ponesete nekom drugom.Važno je samo upamtiti od koga ste ga dobili.Da se ne vrati...
Mogao sam staviti i samo link ali onda ne bi to imalo tu specifičnu težinu i pisac bi bio uskraćen za utisak koji je hteo ostaviti.Zato copy-paste...( počeo i ja, jadna mi majka...) ali samo ovaj puta.I samo kao ram za naše dečačke slike.
Tema o kojoj ćemo danas govoriti tiče se fudbalskih dešavanja u Mostaru tokom više decenija.Zato statistika kao uvod, uspomene kao razrada, a emocije kao zaključak.
Zaključak je da će biti dugačko, setno i još jedno neponovljivo sećanje na grad koga više nema...
Govorićemo, bazično o Veležovom memorijalnom fudbalskom turniru.
A i mnogim, drugim, sličnim, pratećim sitnicama.
Navijačima, ,,Rođenima,, ,,Mostarskim kišama,, ekipi, nezvaničnom prvaku sveta u malom fudbalu, fudbalici u janje i gajbu ,,Sarajevskog,, na Kantarevcu, kod Stare Gimnazije,  šupanju, hakanju i svakojakim peksinlucima svojstvenim ranosocijalističkim navijačkim grupama...Biće tu izgleda nastavaka, mašala...

No daj citat, ode mi čitav uvod...Poslije ćemo, jufke na sto, pa razguli...

,, Bile su to fudbalske svečanosti. Kada su 1965., u čast 20.godišnjice oslobodenja Mostara od fašizma, Grad i Velež organizovali februarski fudbalski turnir, malo ko je vjerovao da će postati tradicionalan. I više od toga. Da će biti najpoznatiji i najcjenjeniji u zimskom razdoblju na tlu Evrope. I doživio je, eto, 28 izdanja. Ko zna koliko bi još da nije bilo nesrećnog ratnog ludila, možda bi i dan - danas postojao, i ko zna dokle.
A ovo što slijedi, samo su neka sjećanja na te veličanstvene loptačke svečanosti. Jer, moja malenkost je imala sreću i, bez pretjerivanja čast, da kao novinar „pokriva“ to što se događalo na zelenom tepihu stadiona pod Bijelim brijegom od februara 1965. do 1992. godine.
Još dok je bila u povojima, o mostarkoj fudbalskoj fešti, 1967., legendarni radio reporter Radivoje Marković je izjavio:
“Turnir Veleža, s obzirom na njegov povod i karakter, može da preraste u lijepu tradiciju. On, svakako, zavrjeđuje pažnju i ostalih vodećih klubova Prve savezne lige”.
I popularni doajen sportskog radio novinarstva Marković, kao da je već tada naslućivao kako će stadion pod Bijelim brijegom postati sveto mjesto velemajstora loptanja, ne samo iz tadašnje zajedničke države, nego eto bijaše i sa evropskih širina.

Na turnirima, u 28. godina, viđene su čak 34 ekipe! Velež je, sasvim razumljivo, bio akter na svim. Najčešći gost bio je beogradski Partizan - učestvovao trinaest puta. Slijede sarajevski Željezničar - 11, zagrebački Dinamo i beogradska Crvena zvezda po sedam puta, splitski Hajduk i Sarajevo po 6, titogradska Buudućnost, tuzlanska Sloboda i novosadska Vojvodina po tri, niški Radnički i zenički Čelik po dva, ljubljanska Olimpija, banjalučki Borac i Tim JNA po jedanput.

Godine 1968. turnir je prvi put imao međunarodni karakter. Led je probio Diošđer iz Đera. To je bio klub iz Mađarske. I upravo ekipe iz te države bile su najčešći strani akteri na mostarskim fudbalskim svečanostima. Ova smotra podno Bijelog brijega čak 16 puta je imala predznak međunarodna.
Od tadašnjih sjevernih susjeda, dakle Mađara, još su igrali slavni budimpeštanski Honved (dva puta) i njegove gradske komšije i rivali MTK, Vašaš i Ujpešt Doža. Tadašnji SSSR predstavljali su njegova državna reprezentacija, moskovska Lomotiva i Dinamo iz Tbilsija. Austrijance su zastupali nekad moćni bečki Rapid i dvaput Šturm iz Graca. Mostarci su imali priliku da na djelu vide u to doba moćnu reprezentaciju Poljske (1974. vicešampion svijeta, dvije godine kasnije olimpijski pobjednik), zatim prašku Slaviju, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg i švajcarski Lucern (u kome je karijeru nastavio i završio Semir Tuce). I jedan azijski klub- iranski Tadž (Taj) iz Teherana.

Da podsjetimo: „rođeni“ su sa Rapidom odmjeravali snage u Kupu UEFA, a sa Vašašom u Kupu pobjednika kupova. U tim okršajima, u konačnom zbiru, bili su uspješniji (i bez poraza) od Austrijanaca i Mađara.
U tih 34 ekipe, svoje majstorstvo su iskazivali reprezentativci čak iz jedanaest zemalja. Najbrojniji su bili, naravno, oni iz naših klubova. Onih što su bili nekadašnji, aktuelni ili budući članovi najbolje jugoslovenske selekcije viđeno ih je više od 120! Između njih se teško odlučiti za idealnu jedanaestoricu turnira.
Čovjek „selektor“ ne bi mogao biti objektivan, sa svih strana bi bio dočekan na- „nož“! Pa ipak, izaberimo dva tima: Enver Marić (Ivan Ćurković), Dragoslav Stepanović (Milan Damjanović), Džemal Hadžiabdić (Fahrudin Jusufi), Boro Primorac (Josip Katalinski), Velimir Zajec (Vladislav Bogiičević), Velibor Vasović (Zoran Miladinović), Branko Oblak (Jadranko Topić), Muhamed Mujić (Mehmed Baždarević), Duško Bajević (Dejan Savičević), Ivica Osim (Franjo Vladić), Safet Sušić (Slobodan Santrač). Još kad bi tu dodali strance, prije svih one kao što su Oleg Blohin i Gžegož Lato... Uzgred rečeno, Lato je za najbolju selekciju svoje zemlje odigrao čak 104 utakmice i postigao 46 golova, dok je „ukrajinska strijela“ dres prve jedanaestorice SSSR-a oblačio 89 puta i autor je 36 pogodaka. Uz to, Oleg Blohin je 1975. proglašen za najboljeg fudbalera Evrope!

Međutim, pred posljednji turnir, 1992., jedan kolega se odlučio za ovaj tim: Marić, Sauk, Stepanović, Zajec, Bogičević, Primorac, Burijak, Nazarenko, Filipović, Vladić, Blohin.

Bilo je, pak, mišljenja da bi najbolju jedanaestoricu sačinjavali: Marić, Sauk, Stepanović, Zajec, B. Primorac, Vasović, Burijak, Nazarenko, Bajević, Vladić, Blohin.
Ali, kakav je bio ovaj „evropski“ tim Partizana, onaj iz 1966., što je bio finalista Kupa šampiona Starog kontinenta: Šoškić (Ćurković), Damjanović, Jusufi, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Kovačević, Hasanagić, Galić, Pirmajer, Miladinović, Mihajlović, Vukelić.. Svi reprezentativci!

Ili, ova ekipa „rođenih“ iz 1974.: Marić (Mrgan), Ristić, Dž. Hadžiabdić, Čolic, B. Primorac, Pecelj (A. Glavović), Topić, Kvesić (V. Halilhodžić), Bajević, Vladić (Ledić), Vukoje.
Ili, na primjer, reprezentacija Poljske: Kukla, Resnio, Šmudla, Vavrovski, Kasperčak, Mučulević, Povorski, Lato, Mostaler, Šarmah, (Vivatovski), Kopcevic, Terletski (Fišer).

I tako unedogled.
A, vi, naročito stariji, pokušajte sastaviti vašu turnirsku ekipu.

Velež je bio najčešći pobjednik svog tradicionalnog turnira. Trijumfovao je čak 15 puta! Njegove najblistavije partije u finalima bile su protiv Crvene zvezde (1972.) i sa reprezentacijom Poljske. Oba puta, „rođeni“ su prosto zgromili svoje suparnike, u oba meča rezultat je bio identičan - 3:0! U dvoboju sa beogradskim „crveno-bijelima“, sva tri pogotka postigao je Salem Halilhodžic, kome je pripao i trofej TV Novosti! U duelu sa Poljacima, po jedanput su se u listu strijelaca upisali Vahid Halilhodžić, Duško Bajević i Franjo Vladić.
Partizan i Željezničar su po tri puta bili najuspješniji akteri turnira. Dinamo, Hajduk i Crvena zvezda su se samo po jedanput upisali na veliki prelazni pehar SOFK-e Jugoslavije. To isto pošlo je za rukom reprezentaciji SSSR-a (1976.) i Rapidu (1985.). Dva turnira nisu imala pobjednika. Godine 1966. bila je revija sa pet ekipa, dok je 1979.,,poslije prvog dana, ova loptačka predstava prekinuta zbog smrti revolucionara Edvarda Kardelja.
Duško Bajević je dvostruki rekorder. On je, naime, odigrao najviše turnirskih utakmica - 23 i bio najefikasniji - 22 gola. Inače, na dvadeset osam turnira strijelci su ispalili 309 projektila.
Veležovi atriljerci su, sasvim razumljivo, bili najubojitiji - 114 puta su pogodili cilj.
„Rođeni“ su 1980. prosto izrešetali mrežu zagrebačkog Dinama - 9:2! (Igralo se 9.
februara, a liske su prokomentarisale koliki bi tek bio ishod da se taj okršaj igrao 14. februara!?). Četvorostruki strijelci bili su Vladimir Skočajić i Blaž Slišković, a mrežu Vlaka je pogodio i Dragan Okuka.
To, ipak, nije jedina tako uvjerljiva pobjeda. Takođe, sa sedam golova razlike, Ujpešt Doža je rasturila Sarajevo - 8:1!.
Jedan od kurioziteta zabilježen je 1989. godine. Naime, na četiri utakmice iz igre se mreža zatresla samo jedanpuut! Bilo je to u dvoboju Velež - Šturm 1:0, kada je golmana ekipe iz Graca savladao desnokrilni napadač Zijad Repak.
Sulejman Rebac, kao strateg, „rođene“ je predvodio na osam turnira. U tom razdoblju, oni su čak šest puta stigli do pobjedničkog trofeja, u stvari njih više, koliko ih se dodjeljivalo za prvo mjesto. Samo jednom su bili posljednji, četvrti, i to 1976., kada su trijumfovali reprezentativci Sovjetskog Saveza.
Savezni kapiten Miljan Miljanic je bio gotovo redovan gost svih Veležovih februraskih revija. U jednom trenutku svoje sagovornike je iznenadio:

“Ovaj turnir morao bi da se poništi!”
Nastao je tajac.
Ali, za kratko. Miljanić je objasnio svoj prijedlog:
“Jer nije padala kiša!”

Redovni pratioci zbivanja pod Bijelim brijegom pamte da bi se, tako reći, na prste jedne ruke mogli izbrojati turniri koji su protekli bez kiše....,,

Tekst, sadržajan i emotinvan, je napisao novinar Dragan Miladinović a ja sam ga pronašao na sajtu navijača ,,Rođenih...,

Morate i sami priznati da bi bilo teško reprodukovati ovoliko podataka i to tako lepo uklopljenih.
Imao sam tu čast i privilegiju da prisustvujem na pet Veležovih februarskih turnira (od 82-85 i onaj 88 me.).
U jednom davnom postu napisao sam da sam nekako iz inata mojim školskim drugovima (iz osnovne škole...) navijao za Hajduk.Splitske ,,bile,, sam gotivio nekako nakast.Ostala raja navijala većinom za Zvezdu i po neko za Partizan i Borac.Ja sa Hajdukom ostao recimo zbog petokrake na dresu, serije Velo Misto, Šurjaka, Gudelja i braće Vujović u napadu...
A najviše iz inata.Dišpet, barba, dišpet.
A da je i Hajduk sjajno prolazio na ovim turnirima, vala nije.Vadili se na pauzu u prvenstvu, pripreme i slične cake.Ali tanko, uglavnom velika četvorka dobijala po ušima.
Priču o malom fudbalu ću ostaviti za neke druge postove.Ovde će biti previše a samo povodom jubileja velikog turnira par sitnica.
Jedne godine, naš klasić okoreli Zvezdaš iz Pazove odluči da centralne tribine zamijeni stajanjem (onom istočnom tribinom do fakulteta) gde su se obično na delu do upravne zgrade, okupljali gostujući navijači.Da oseti atmosferu...
I dok smo mi udobno smiješteni na centralnoj tribini, čak i ne žaleći za potrošenim većim delom džeparca za ulaznice, osmatrali imal’ neđe onog sa špicama, na stajanju je počela šorka.S jedne strane ,,rođeni,, e ovi drugi tada još nisu bili ,,delije,, no ono drugo...
A to tada bilo lako rešivo.Il’ je policija, sa šapkama, SMB ( ili više nako’ golubijim...)  uniformama, pendrecima i povelikim vučjacima bila tada žešća ili su tifozi bili mekši?
Poslije nekoliko pojedinačnih šaketanja i ponekog hercegovačkog, kraškog sedimenta razmjenjenog ubacnom putanjom između ,,gostiju,, i ,,domaćih,, na red dođoše i snage reda
( i zakona...).
Mi ko u pozorištu.Stigle i košpe.Zahebancija gratis...
A tada jednom panduru dopi..i, valjda ga popljuvali, uze ćuku, skide mu brnjicu i prebaci ga preko ograde, sa atletske staze na stajanje.
Oho, ho.
Završi se frka u sekundi.Svi ,,huligani,, odlučiše da upišu faks.Tj. nestadoše nam iz vidokruga preko tribina, prema fakultetima.Upisa se i ker.Valjda na višu...
Utakmica poče, a eto našeg Zvezdaša, platio još jednu kartu za tribine.Izgleda mu prisjela ,,navijačka atmosfera,, na stajanju.
,,Što si došo, pa zar nije atmosfera bolja tamo...?,,
,,Ma pusti, jedva živu glavu izvukoh...,,
I ubuduće sa nama zajedno gledao sve utakmice.
Bilo je tu ko što Dragan reče izuzetnog fudbala ali je bilo i izuzetne šege.
Najžešće su bile kletve upućene sudijama tipa  ,,Dabogda nikad crno da ne skineš...,, ,,Jaho na kenjcu (magarcu, tovaru...) a noge ti zemlju ne doticale...,, ,,Dabogda te majkaaa kukom po Neretvi tražila...,, i slične.

A meni ubjedljivo najžešća fora desila se jednog sunčanog februarskog derbija (jednog od onih rijetkih sunčanih...)
Na samom početku utakmice Velež-Hajduk, prošlo možda par minuta, Nikica Cukrov priđe sudiji, nešto mu šapnu, izađe sa terena i pođe prema zgradi FK ,,Velež,,.
Poslije desetak minuta se vrati i nije još ni zakoračio na teren a hor od skoro trideset hiljada ljudi gromoglasno zaključi  ,,Serooonjooo, serooonjooo...,, i tako dva minuta.Eto zna se đe je Nikica bio.Popustila petlja.
Sad se uglavnom navija jednonacionalno pa ne mogu o današnjici.Popustila i meni petlja.
A i nema više fudbala ko nekad’.
Samo na tom Veležovom truniru sam vidio za tih pet godina više fudbalskih veličina, kako na terenu, tako i na tribinama, nego što ih danas ima u savetu UEFE.Ili u svim ovim ,,fudbalskim velesilama,, južno od Alpa.
Nama je bilo sasvim normalno da sa prvotimcima Veleža, čak i reprezentativcima ( Baka, Vaha, Tuce i drugi...) sjednemo u gradu i popijemo kafu ili Mirindu.Normalna vremena, normalan grad i normalni ljudi.
Sad svi znate kako je.
Ne moram ni zaključak.
A kakve veze ima ova priča sa avijacijom?

Pa čim za pravac 340, poslije polijetanja, uvučeš trap, flaps, rasteretiš motor na 95 % eto te neđe u traverzi Čekrka.Te  čim to prođeš nagib od 30 stepeni u lijevo i šta vidiš preko krila?
Hram fudbala pod Bijelim brijegom.
I tako bezbroj puta.

Eto zbog toga, zbog tog upamćenog pogleda preko tip tenka i nastala je ova priča (sve skupa sa dugačkim uvodom...)
Jubileja (trunira...) odavno nema.
I mi smo pri kraju...
Neki novi klinci teško da će ikada moći i naslutiti taj nivo uživanja i bezbrižnosti kao tih godina.Loptanja a i šege.
A bilo je tu stvarno izuzetnog fudbala.
Jah? Jazuk.
Šta ćeš?

Ma, samo još jedan blagi zaokret ulijevo preko ,, starog Veležovog,, bilo bi mi knap...

Vaš Điđi.


Zlatna kočija... (ili bruh...)
pisano 20.02.2010. godine

Probao sam.
Jesam časna reč.
Htio sam da jutros napišem veselu priču o jeziku i pismu Južne Srbije.Ali i pored najbolje volje, ne mogu.Šta sam ja, Robin Hud, da stalno ispravljam ,,krive Drine,,?
Nisam.
Nisam ni to.
Možda sam samo pogrešno vaspitavan i pogrešno školovan, pa kraj nepravde i lopovluka teško prolazim zatvorenih očiju.Što bi rekli u mom kraju ,,nakrivo nasađen...,,
A pomoći slabo mogu.Ali mogu ovde napisati, pa neka stoji.Iz više razloga, da svi čuju a i da meni bude nekako lakše.
Juče je operisan moj komšija i moj drug iz naših bezbrojnih ribolova.
Kapetan pešadinac, izviđač, sada u penziji i sudionik svih ,,balkanskih uživancija,, sa kraja proteklog veka.
I šta je u toj priči neobično?
Pa, mnogo toga.
Operacija sama po sebi nije komplikovana.Bruh.
Barem hirurzima, njima je sve jednostavno.Po onoj staroj ,,Samo ti lezi i ne brini ništa...,,Ali je komplikovano sve ostalo.
Neobično je prvo, kako je moj kolega, i zašto zaradio taj bruh?
Otišao čovek, penzioner, pretprošle godine u Crnu Goru da rmbači kod familije koja se ,,snašla,,.
Da proba prehraniti svojih troje dece.Nije važno što je njegov otac iste te smradove i nazovi braću od stričeva, školovao kroz celu srednju školu.Oni bratu kapetanu sredili posa’.Samo istovariš kamion i to je to.Nije strašno.
I završilo se lopticom sa desne strane.Kao u profi boksu, malo ispod pojasa.
Familija pokazala obraz, viđi a i svi ostali domorodci su komentarisali ,,A šta ti fali viđi.Ti si na budžet...,,
A svi imaju trospratne kuće sa apartmanima i pansion ,,realno visok,, od preko deset evrića.
Po osobi.
Moj drugar je oličenje poštenja.Nije braći, viđi, ništa ni reka’...Samo se vratio u ovu ,,T’ga za jug,,.Toliko o familiji i pomoći.
Šta je bio okidač za ovu priču?
Juče nakon operacije posetio sam druga.Ono banane, sokić bez šećera, narandže iz Idea-e (sa akcije, one jeftine...) i normalno prošvercovano polovče domaće ljute za one što još nisu operisani...).Operacija bila komplikovana.Više nego što se očekivalo.Loptica se ugnojila pa je anestezija bila opšta a šav ukrašen drenom.
Ali, završilo se.Uspešno.
E sad, najteži deo.
Moj prijatelj je juče dobio i vest da su mu isključili struju.Kamate i računi devedesetih.
Sjajna, savršena vest za buđenje iz narkoze.A nas dvojica drugara u poseti i ne znamo šta bi rekli.Sedimo pored kreveta ko mumije.I ne zna se kome je teže?Našem friško seckanom drugu ili nama sapatnicima koji ne možemo pomoći, osim da mu po starom običaju prebacimo produžni kabl kroz prozor da ima za sijalicu, frižider i eventualno TV.
Ili da obijemo ormarče pa ga sami priključimo.Videćemo, još...
Kako je to sve počelo?
Pa prosto.Davnih sedamdesetih komšija je završio Srednju vojnu školu KoV-a u Sarajevu.
Kao mladi vodnik došao na granicu.
Ubrzo postao i komandir karaule.I to negde početkom osmadesetih najbolji komandir u JNA.I to na graničnom prelazu.Kraj njega i njegove vojske teško se prolazilo.Prebezi i kriminal nikako.
Jedne noći skembali su trojicu sa preko dvije stoje milja marona u kešu. Čisto da se ima za puta.Kolega uredno predao lovinu službenim putem, ,,saradnicima iz MUP-a,, a pre dolaska policije jedan od švercera mu rekao ispostaviće se najveću istinu koja postoji na svijetu.
,,Prijatelju, svakome u životu jednom pred vrata stane Zlatna kočija.E da li ćeš je ti prepoznati i u nju ući to je tvoja stvar.Možda je ovo baš tvoja.Hajde da podijelimo ovo i nisi nas nikada video...,,
Ma kakvi, drug stariji vodnik ni da čuje.Zapisnik o primopredaji sa komandirom pogranične policije uredno potpisan, šverceri verovatno našli zajednički jezik sa nekom drugom instancom (višom...) a zlatna kočija nekoliko godina kasnije dobila sasvim drugačiji izgled i smisao.
U liku i obliku masirnih ’84. ki.
Na karaulu došao Našelnik GŠ i kao nagradu najboljem komandiru u celoj JNA, dodelio školovanje na akademiji.
I neposredno posle akademije, matori potporučnik fasovao turističke destinacije recimo tipa Nuštar, Bogdanovci, Tenjska cesta ili slične.
 I tako do Košara.Redom.
Moj komšo i kolega često ima običaj da kaže ,,Nema kalibra koji me do sada nije gađo’,,.
A ja mu obično u ribolovačkim zahebancijama kažem ,,Pa kud te neki ne pogodi, da i mi malo odahnemo...,,
Eto, došao ovaj mir i demokratija.I došle kamate za struju dok je kapetan bio daleko od bilo kakvog svjetla.U mrklom mraku, vazda.
Stari junak više nikome ne treba.Ni ,,školovanoj MNE familiji,,.Žena zbog njegovih silnih prekomandi stalno bez posla a troje dece se teško izdržava sa manje od trista evrića, mjesečno.
I došli i mi u posjetu.
Ne znam kada me bilo više sramota no juče.Sramota me što živim tu gde živim.Garda mi jednom reče onu lepu Britansku, kraljevsku ,,Never explain, never complain...,, ali ovde ne mogu.Izvini druže.Ovo je dno, dna.
Ne nagovaram ja nikoga na kriminal.Ne daj Bože.
Ali ne bi bilo loše da razmislite o Vašim zlatnim kočijama.Dok Vam ne iseku struju.
Šta je namena ove priče?
Da pokaže da ne žive svi vojni penzioneri sa ogromnim penzijama u krugu beogradske ili zagrebačke dvojke.Da jadnici iz devedestih postoje na svim stranama.
Nemojte mi nacionalnu šemu.Toga kod mene nema.
I nemojte one šeme ,,Ako tako Vam i treba...,, jer bi o tome tek mogli dosta dugo.
Ako je neko školovan starešina i prošao sva ratna sranja totalno mi je nebitno kako se zove i na kojoj je strani.Ja se bojim onih ,,rezervnih,, što iz pričuve, od magacina i viljuškara za par ofanziva stignu do Vrhovnog štaba ili stožera.
A pošteni stignu do bruha...
Meni moja zlatna kočija još nije stigla.
Tješim se.
Ili bar nije stala, možda je majstor pokazao samo srednjak i ošin’o dorata.U treću, malim gasom.
A možda je moja zlatna kočija ovaj ABG.Ko to zna?

Sinoć sam sa sinom išao na košarkašku utakmicu četvrtfinala kupa.Gledao odličnu košarku koja umalo da ode u produžetke.
Sin me sada pita
,,Tata, pišeš priču o utakmici?,,
,,Ma ne sine, pišem o nečemu drugom...,,
Gde ću detetu reći?
Vama, jaranima ovde mogu reći.
Između zlatnih kočija i bruha granica je samo Vaše poštenje i vaspitanje.
Gde god da živite.
A ja moram završavati ovu priču da je postavim što pre na ABG.

Jer jutros je subota, a tada su ovi iz Elekro-istoka najaktivniji.
Da ne slutim.

P.S. Priču o šaljivom južnjačkom, a i drugim dijalektima ću već sutra.
Dok se malo očitavim.

A za kraj ću jednu anegdotu koja se ovde godinama prepričavala.
Moćnom ,,menadžeru devedesetih,, koji je u svojoj prvobitnoj akumulaciji kapitala pokušavao da nešto preturi preko grane jedan bugarski carinik je rekao sledeće ,,Bratko ono što u život’ ne možeš so pari (sa parama...- prim.aut.) možeš so mnoooogo pari...,,

Eto tako, ovakve teme su ko čir.Samo puknu i onda iscuri gnoj.

Vaš Cvetko.


Maternji jezik... 
pisano 21.02.2010.god.

Merhaba, Bre Pučanstvo.
Kako je?
Ako niste znali, danas je 21. februar.
Po čemu je poseban?
Ajde, da ne tražite...Danas je Svetski dan Maternjeg jezika.Ma šta to značilo.Ali lijepo mi se uklopilo, baš ono direktiva.U njonju.
Danas ćemo govoriti o varijacijama na temu našeg jezika.Ooops, naših jezika...
Kad sam čuo da u raznoraznim sudovima i tribunalima postoje prevodioci sa srpskog na hrvatski ili sa bošnjačkog na crnogorski, prvo se sjetim Nadrealista i prebrojavanja glagola i zareza.Crnski i Gorski...A onda skontam, mogo bih šta i ja zaradit’, šta jezika znam, Tito dragi.
Površno.
Vodio ja tasta pre desetak godina da uzme neki sertifikat u jednu međunarodnu zaludnu prevarantsku, humanitarnu organizaciju.Ko fol da mu vrate stan.I uglađeni smrad me na kraju ,,informativnog razgovora,, upita na kom jeziku želimo štampu sertifikata.Ja ono, sasvim slučajno, koji su u opticaju, i vide čuda, engleski, srpski, hrvatski i bošnjački.
E kad je tako, daj na engleskom ljigavko, možda tu nešto skontam.Tanko.
Nekako me još muči slaganje vremena.

Fataj se statistike...
U svijetu postoji oko šest hiljada jezika.Trenutno.Onih koji se bar malkičak koriste.Do sredine ovog vijeka nestaće dvije trećine.Tako kažu...
Ma šta nas briga, mi na ovim šumovitim i divljačnim brdima i ‘nako od jednog časkom napravimo šest, sedam.
Ali, hoće, hoće.Nestaće.
Ma ne foliram ja ovo.Čuo sam jutros na TV-u.A đe ćeš TV-u ne vjerovati.Uz ‘voliku pretplatu (koju uzgred i ne plaćam...) moraš im vjerovat’.I ovo za današnji blagdan sam čuo od njih.
Ali nisu ispitali sve.
Eto čistunci, ponosite se slobodno vašim najlepšim (najljepšim...) i jedinstvenim jezikom na okruglom, trećem kamenu od Sunca a ja ću u ovoj priči o nečemu drugom.
Skroz sa ponosom.
Ja ću o šaljivom delu južnjačkog vokabulara.O knjževnom, po niški bre...
Južno od Mečke (Mečka je prevoj na auto putu, negde u traverzi Paraćina i nema veze sa Bosforom i ako neki često kažu da Azija počinje upravo odatle...).
Pa evo šege, bujrum, uživajte.

Počećemo sa šalom iz osamdesetih...
Došao Nišlija u Zagreb da traži svoju devojku Lili.Nađe adresu, zazvoni na vrata i čeka.Otvara stariji gospodin a uz dovratak do njegovih nogu proviruje pudlica.
Na domaćinovo ,,Izvolite..,, gost upita sa najljubaznijim osmehom koji je mogao iskopati u tom napetom trenutku ,,A bre bato, tu li li Lili...?,,.
Domaćin ga u čudu pogleda i na njegovo ,,Molim...,, dobije još jedno pitanje ,,A bre, jel’ apa rundov?...,,
I tada se starac preda, okrenu prema unutrašnjosti hodnika i viknu ,,Lili, dođi.Traži te neki stranac...,,
Sad baš.Više i nije vic.
Drugo je zeza kojom me buraz najčešće loži.Razgovaraju dvojica Nišlija u Survivor-u.
Prvi panično ,,A bre, da bre, jure me kobre...,,
Drugi ,,Ko bre?,,
Prvi ponovo ,,Da bre.,,

Još jedna stara šala.U nekom kvizu Nišlija zove u pomoć prijatelja i pita ga koji bi mogao biti tačan odgovor.Pod A, B ili C.
A ovaj mu ubeđen odgovara ,,Ce be...A be (bre od milja...) Ce, be Ce...,,
Ko razume, shvatiće.

Na priču me po običaju, pošto kao što rekoh nemam neki indeks priča niti ih smišljam unapred podsetio ćerkin drug u jednoj šaljivoj analizi sa Facebook-a.
U rečenici ,,Spavao sam sa Jovanom...,, južnjački pristup je neuporedivo pragmatičniji.
U Vukovo vreme homoseksualizam nije bio popularan pa ova rečenica i nije preterano zabrinjavajuća.Ali definitivno se ne da na prvu zaključiti da li si spavao sa muškarcem ili ženom.Kod Nišlija  i na celom jugu je to gramtički skroz prosto.
Za straight varijantu je ,,Spavao sam sa Jovanu.,, a za nešto modernistički pristup bi bilo ,,..sa Jovana.,,  (Gu ili Ga..).O’ma sve jasno.
Ne znam koliko Vam kulturološki Pink poslednjih godina može približiti ovaj dijalekt nizom svojih ,, visokobudžetnih humorističkih projekata...,, ali evo još dva kratka vica, pa ćemo o ličnim doživljajima.
Leskovac.
Dečak kasni u školu.
Nova mlada učiteljica tek stigla sa severa, ga pita ,,Gde si i zašto kasniš?,, i na pitanje dobije odgovor ,,Pra’se..,,.
Na to učiteljka ponovo začuđeno ,,Kakvo prase?,, dobije odgovor ,,S’ lonče..,,.
Već ljuta ,,Kakvo slonče, kakvo prase, šta pričaš?,, ustane najbolja učenica, predsednica odelenjske zajednice i reši nedoumicu ,,Učiteljice, prao se, umivao se sa lonče, zato je zakasnio.,,
I sličan.
Ista meta...
Mala devojčica zakasnila u školu, i na pitanje takođe nove učiteljice ,,Zašto kasniš?,, dobije odgovor ,,Me mili.,, ,,Šta su ti radili?,, ,,Pa me mili,,.Učiteljica nemoćna, okrene se ka razredu i upita ,,Šta su joj to radili?,, dobije gromoglasno ,,Pa , Gu mili...,, (umivali je...).
Kakva su moja lična iskustva?Šarolika.
Nekoliko živopisnih primera.

Dobro, dobro.
Znam da je jutros dvaes’ drugi.
Došli nam sinoć kumovi pa nisam stigo’ dovršiti priču.I nako se ovaj naš ABG čita na svim geografskim dužinama.Možda je negde još dvaes’ prvi.Jes’ da jutros riječi istiskujem kao zubnu pastu iz skoro sasvim spljoštene tube a ona mučenica što je sinoć doprinosila razgovoru sada mi se vratila kao bumerang u bašunu.
Ali ima i pozitive.Jače.
Kum, inače brato, rođeni Mostarac me podsetio na još neke južnjačke bisere.
Pa hajmo pisat’ dok me nije ufatio i dvaes’ treći.
Sada daklem lični doživljaji.
Druge ili treće godine po dolasku u ovu jezičku oazu prolazio sam centrom grada, trotoarom ispred neke srednje škole.Dve tinejdžerke ljutito i glasno komentarišu ,,Heba ga, predaje srpski a nije iz Niš...,,.Došao im izgleda neki mladi i strogi profa, pa problemi...
A jednom sam čekajući red da platim neke račune čuo komentar takođe dve, nešto starije devojke, iza mojih leđa.Tišina pa nisam mogao da ne čujem a i da ostanem ozbiljan.Ispostavilo se da se neka njihova drugarica otrovala zbog nekog frajera.A jedna od njih prokomentariše recimo sledeće ,,Kako je glupa, pa što se trula...,,Ko biva, nisu muškarci a posebno taj, vredni toga.
Što bi rekli ,,Prođo’ gramatiku, no padoh iz pisci...,,
U mom kraju su tvrdili da bi im za film Zona Zamfirova obavezno trebao titl.

Kum me podsetio na nedavnu šaljivu storiju.
Na ulazu u pijacu je video sugrađanina ,,indusa,, koji prodaje neki veš sa malog kamp stolića.I sa kartonskom reklamom ,,Tri gače za 100 dinara...,,.Kum se nasmeje i kaže ,,biznismenu,, ,,Ne kaže se gače, nego gaće..,, a ovaj mu sa osmehom ojačanim zlaćanim zubom objasni ,,Nisam to pisao ja.To je pisao čale...,,

Ili oglas na vanjskom zidu tržnice ,,Prodajemo mlad sira, na sprat.,,
A i dva bisera starih učiteljki iz gradskih škola.
,,Petar Petrović, Njegoš, je rođen u Crnu Goru...,, ili ,,Danas mi je na ćerku rođendan...,,

I jedan vojnički gaf.
Vraćamo se u ona zla vremena sankcija i inflacije busom sa posla.U prodavnicama na rafovima samo plave šerpe sa belim tufnama i vaze od paraćinskog stakla.Na jednoj od usputnih stanica na prodavnici bele tehnike stoji oglas na običnom A4 papiru ,,Imamo TA peći...,,.Mladi, nadobudni kolega, tek stigao u prekomandu, glasno prokomentariše ,,Ha selci.Pa ne kaže se ta peći, nego valjda te peći...,, Sa ciničnim osmesima mu onako umorni kažemo da ćuti i da se ne bruka, pa  pojasnimo da se termin Termoakumulaciona teško skraćuje sa TE.
Možda i može.Ovde sve može.
Ali nemojte odmah na prvu...
Ovaj grad ima puno svojih prednosti.
Kako godine idu postaje lično bitan kao značajan univerzitetski i medicinsko-zdravstveni centar.Kriminala je jako malo, ako ne računamo onaj pijačni (varanje na kantar i vaćarenje za siću...).Nikada se nije desilo da neko ne bude prihvaćen zato što je drugog imena, nacije, boje ili drugih različitih osobina od većine.Svi budu domaćinski dočekani.I niko te i ne pita odakle si. Srdačno i bez daljih podpitanja.Lep je jug, jako, ali siromašan i od beogradskih lopuža sve više iskorišten, podcijenjen i unižen.
I što je najtragičnije od nekih ,,Beograđana,, koji su Beogradu blizu kao mi Parizu (Razne gradske opštine, Mala Krsna i slični...) posmatran sa podsmehom i ismevan kako u jezičkom, ekonomskom tako i mnogim drugim načinima, a o govoru tih lokalnih sredina bi mogli najmanje ovoliko.No nemam ja potrebe da branim jug.Ima južnjaka koji bi to značajno bolje radili od mene.Moja deca srećom imaju odlične učitelje i profesore a i mi kući značajno vodimo računa kako o padeži tako i o gramatiku.
Jel’ se ne vidi?
Pre dosta godina, nakon odlaska u penziju konkurisao sam za mesto urednika i voditelja na jednoj lokalnoj televiziji.Nakon audicije, pozvan sam kod vlasnika koji mi je, uz kaficu i viskić sa hledom, pojasnio da je sve ok, ali da imam pogrešan akcent’.
Bil’ se smijo ili kuko? To sam ipak shvatio kao kompliment.
Dakle, ako ste dobronamerni ispričaćete sami neku jezičku anegdotu iz Vašeg kraja.A ako niste, e onda je dovoljno samo da napišete iz kog ste kraja bivše Juge, a ja ću Vam pronaći jezičke bisere iz Vaših krajova.
No ono ako ste baš, baš zloće, ostajemo Vam vazda mi južnjaci da nas zahebavate...
Jel’ tako?
Što da to radi samo Željko Mitrović.

A kake’ veze ova priča ima sa avijacijom?
Ima, ima.
Koja je bila jedna od retkih depeša koju NATO nije provalio za svo vreme bombardovanja?

Pa ona južna ,,Ete gi mizi...,,

Hajd’ ako sami ne prokontate, prevešću u sledećoj priči.

Moram ići piti malo vode.E kume, kume, nije nam trebala ona zadnja tura...

U zdravlje, jarani...

Vaš Cvetko ,,jezičar...,, tj. kolektor.



Zelena čoja, Balkanske ulice...  
pisano 04.03.2010. godine

Jutros, rano, posmatram prašinu na tamnom staklu stolića dnevne sobe, kako se nekako lijeno, ali postojano taloži, i skoro kao spokojno presijava pod kosim zrakama jutarnjeg sunca, te čak i bez preterane želje da je obrišem, setan i tužan započinjem ovu priču.
Podseća me na ono što ćemo svi jednom biti i kuda u konačnici vode svi putevi.
Od iskona, do danas.
Juče je umro Momo Kapor.Veliki čovek, boem i romantik.
Kao i svi veliki ljudi, jednostavan i u svojoj jednostavnosti, suštinski genijalan.
Da li je to kraj?
Dugo sam se dvoumio da li da ovu priču postavim pod topic ,,Uspomene na ljudine...,, ili čak i pod ,,Razno...,, ali prvi mi se učinio do sada vezan samo za vazduhoplovce, pa da ne kvarim uspomene.A drugi mi je bizaran za angažovanje po ovakvoj temi, liči mi po nazivu, na poslednju tačku partijskog sastanka ( OO SKJ...) i nekako ispod nivoa velikog pisca.
Zato ću nekrolog u ovoj, mojoj sopstvenoj, režiji postaviti ovde.Na moju stranicu, kao moj lični govor prijatelju, koga nikada nisam upoznao.
Mogao sam početi i ono standardno,,Bio je veliki čovek, Bog da mu dušu prosti.Laka ti crna zemlja i počivaj u miru, dobri naš...,, ali neću.Truba mi nekako.Jedan Čovek (veliko slovo...) vredi više od toga...
Hoću da napišem svoje uspomene na genija i onako kako sam ga ja doživljavao kroz njegove knjige, slike, i druge razne uspomene plasirane na ovim novim ćerestima popularno nazvanim ,,savremenim medijima,,.
Sinoć, kasno, sam gledao ,,in memoriam,, kolaž sa isečcima intervjua, iz raznih emisija koje je velikan poslednjih godina dao.
Vesna Dedić i njena emisija ,,Balkanskom ulicom,, su mi nekako najupečatljivije dočarali lik genija kakvog sam ga ja zamišljao.Inače, jako volim tu emisiju, kao i slične tog tipa (,,Živeti kao sav normalan svet ,, Tanje Peternek Aleksić  i sl.) ali sinošnja je verovatno zbog specifikuma samog događaja imala nekako posebnu težinu.
Momina rečenica od pre četrdeset godina je sjajnoj voditeljki poslužila kao light motiv za sam naziv emisije.,,Svi koji su želeli da pokore Beograd, jednom su se popeli Balkanskom ulicom.A i svi oni poraženi vraćali su se takođe njome...,,
Ne, neću o ulici.
Čak i ja provincijalac, znam gde je, i popeo sam se davno njome u potrazi za svojom Unom.
Ali Momo je više od toga, mnogo više.
Njegove priče su deo mog i našeg odrastanja, a nekako i moje viđenje života, se kao eksponencijanlna funkcija uvijek primicalo viđenju genijalnog zemljaka.
Po staroj, oprobanoj, šemi ,,Teži a ne dostiže...,,.
Sinoć sam saznao i mnoge sitnice koje o tom dobrom čoveku nisam znao.
Valjda to tako u životu sa svima ide.
Postanemo stavrno bitni par dana posle smrti dok su sećanja još friška i dok se svi utrkuju da pokažu kako su sa nama bili nerazdvojni i kako su nas dobro poznavali.
Sinoć Momo veli (dobro, rekao je on to odavno, al’ ja tu epizodu nisam ranije gledao...) ,,U narednom životu ću biti samo slikar.Jedini tekst će mi biti potpis u dnu nekog platna.,,
Ja ću kao što sam obećao u svom sledećem životu biti autolimar, a kakav sam baksuz tada će i auta biti od plastike.
Na moju veliku sreću u ovom životu Momo je bio pisac.I ne samo na moju.
Na sreću mnogih generacija oko mene.
Tužno zvuči, ali poslednjih godina mi njegove knjige nisu baš bile dostupne.
Savremena ekonomija.
Oni koji imaju ne čitaju a oni koji bi čitali ...???Osim bibilioteka u koje kasno dođu, i pozajmica do kojih se veoma teško dolazi.
G-din. Kapor je poslednjih više od deceniju bio i veoma komercijalan pisac što mu po njegovoj izjavi nije donijelo poseban novac.Ali ja sam ipak volio da ga čitam.
Kad god sam imao priliku u sebi sam zahvaljivao geniju što, i ako izvanredan slikar, nije postao samo to.
Slike se ipak mogu stvarati i plasirati na više načina.
Možda je ovako čak i komplikovanije.
Eh, šta ti je oficir a netalentovana taraba.Ali između Mome i Tapija, na jednoj strani, ili Pikasa, na drugoj, uvijek biram prvu dvojicu.Bez razmišljanja.
Ipak više volim da na slici vidim nešto drugo a ne rezultat masovne saobraćajke.
A trudim se da mi priče liče na Momine.Za sada više liče na Pikasove, međutim ne može mi se ne priznati da sam uporan.Vrlo.
U detaljima koje nisam znao o velikanu bilo je i to da mu je mama poginula kada je imao tri godine tokom bombardovanja Sarajeva 1941.god, u pokušaju da zaštiti sina svojim telom od bombe koja je pogodila njihovu kuću.Vesna ga pita da li se seća majke a on odgovara ,,Kao lepe, umirujuće, čudne svetlosti...,, Tako bi svi trebali da pamtimo roditelje.
Barem u svojim intimama.
Čuo sam da Momin otac, vrhunski bankar, tek neku godinu pred smrt je prihvatio ono čime mu se sin bavio.Kakva umetnost? Kako od toga može da se živi?
Momo je pisao starom pisaćom mašinom.
Kompjuter nije koristio, nije imao mail, (Facebook, sačuvaj Bože...) a slabo je komunicirao i sa mobilnom tehnologijom.Zavidim mu i na tome.
Mene se ubedljivo najviše dojmila priča, kako je poznavao Ivu Andrića, sa kakvim poštovanjem se odnosio prema njemu i sa kolikim pijetetom govori o momentima koje je proveo u njegovom društvu.U mladosti je pratio nobelovca, zastajući na semaforu pored njega čisto ne verujući da jedan takav genije stoji pored.
Kako je uvek težio da dostigne nivo koji je imao Ivo.
Čak se šalio i da je čitav život tražio rečenicu za početak svakog svog romana.Koja će zgrabiti čitaoca i pustiti ga tek na poslednjoj strani u ,,belešci o piscu,,.
Šalio se da je roman ., Na Drini ćuprija,, Ivo započeo skoro kao udžbenik geografije ,,Rijeka Drina većim dijelom svoga toka...,, a tek u samom romanu radnju vodio magičnim štapićem genija.Ali u ostalom pročitajte sami.
Vredi, a i zaboravili ste od zadnje lektire.Ako je niste prepisali.
Da li ste znali da je scenario za film ,,Valter brani Sarajevo,, nastao po knjizi Mome Kapora?Doduše, Hajrudin Šiba Krvavac je scenario, po Mominim rečima, prilično pročistio (izbacio iz priče ustaše i četnike... i sav drugi višak) i približio holivudskim standardima, što je doprinelo popularnosti filma.Posebno u Kini.A kao što vidite podela na ,,dobre i loše,, momke je efikasan princip rada ,, međunarodne zajednice,, poslednjih decenija.
Računajući i mega-državnike tipa Kofija i Bankija.
O Šibi bi mogao skoro isto ovoliko, ali tu tužnu priču ću ostaviti za neki drugi dan:Tuga mu dođe nekako ko’ kredit koji kao žirant moraš otplaćivati za nekada najboljeg druga.Ako ne razdvojiš na rate, zaplijeniće ti dušu.Garant.
Kako se ova priča kvalifikuje za deo ,,Letovi koji se pamte,, ?
Jednostavno.
Momo je svoju suprugu upoznao u avionu na putu za Njujork.Da li se mlada stjuardesa tada primila na foru da se sredovečni pisac stvarno boji visine, i samo zato ga držala do Velike Jabuke za ruku, ili je posluženi viskić tek uspio da razbije početnu tišinu i radio to evo do juče već preko trideset godina, to ćemo mi, obični letalci, teško saznati.
Jedan naš stariji drugar je ranih sedamdesetih odbio stan  u nekom novobeogradskom bloku na jedanaestom spratu, sa obrazloženjem da se boji visine.Ne bi to bilo ni čudno da tip nije letio na MIG-ovima i da nije poslije mesec dana dobio drugi, novi stan.Na drugom spratu.
Ali Momina fora bolja.Ovaj drug je sigurno do sada, zamenio već i taj stan a ,,leteći sisar,, ostao sa Momom celi život.
A Momo je u jednom romanu napisao prvu rečenicu kao omaž svom anđelu ,,Kad sam je video, sat mi je stao....,, Imal’ bolje? Teško.
Mašala.
Njegova poslednja knjiga počinje skoro Andrićevskim ,,Zbog takvih očiju, u prošlom veku su zabranjivali ulaz u poštene kuće...,,
Eh, takve ja rečenice još tražim.Odavno.Kopam, ali zasad’ plitko.
Bunaram, što bi moji rekli.
Jel’ to do talenta il’ do onog radoboljskog (reka, više rečica nekako, u Mostaru-prim.aut.) kamenja koje mali Mujica (Vojica...) prevrće da bi promenio šum rečice, dok ostareli pisci (Momo i Zuko...) meze i pripijaju kamenitu lozu, to još dugo neću saznati.
A Vi ćete biti prvi kojima ću reći.

Momo lepo reče  ,,Počeo sam da pušim sa šesnaest, a pijem sa dvadeset...,, a njegova baba još bolje ,,Bože, ovog našeg Mome.Da nešto, ne do Bog poludi, ništa mu se ne bi poznalo...,,
E tu sam skroz blizu genija.
Ni meni se neće poznati.Il’ se ipak već ne poznaje.
Anegdota kada su bježali od Ive koji pije čaj, da bi na šanku iza ćoška surduknuli dupli vinjak, da ne uvrijede takvu veličinu, mi zvuči nekako poznato.Tako i mi, pred gospojama na skijanju ili izletu.Iza šanka...
Eto vidi, gospoje nam i ne znaju da dosta liče na Nobelovce.Piju čaj.

Dobar je bio naš Momo.Moj Momo.
Pravi čovjek.U mom kraju se takva titula najteže stiče.
A i najteže nosi.Moraš se stalno dokazivat’.
U kafani i van nje.

Vječna ti slava dobri i pošteni (tako se kaže u ‘Ercegovini...) moj Momo.
Okasnih da te upoznam na ovom svijetu, ali biće mi čast da ti, kao neka agnostička poklisara,  na onom barem nosim četke i štafelaj.


A do tada, izvini zbog mojih grešnih riječi, i ne ljuti se.
Brljaću ovde, a i šire, ponukan iz prošlosti i tvojim izuzetnim knjigama.
Oprosti, biće ti n’ako lakše.
Od srca je...

Slava Ti... Vječna.

Tvoj ,,zelenočojasti Radoboljaš,, Cvetko.


Steva i ja... 
pisano 13.03.2010. godine

Juče sam gledao film ,,Salaš u Malom Ritu...,,.Gledao sam Milana i Rašu.
Jakoba Jeriha i Jakobsfeld.Gledao svoju mladost i uspomene.Štimca i Goncića.Video tablu za igru Mice na kojoj piše Raša i ja.
Igor je gledao zajedno sa tatom.Bilo nam lepo.
Sjajno.
Draža mi je serija.Mnogo.
Ali u ovim ,,kapitalističkim,, vremenima, daj šta daš.Naviko’ sam se čak i na desetominutne reklame.Pranje zuba i postavljanje kreveta za spavanje nam se nametnulo u EPP pauzama.
Tužno.Tako je, kako je.
Ima i mnogo tužnijih priča.Mene film podsetio na jednu.
Na mog klasića i drugara Stevu.Ovo je moja tabla Mice na kojoj piše Steva i ja.
Bule Goncić u tom filmu meni, u poslednjoj sceni kada razgovara sa ocem, jako liči na mog pokojnog klasića.Rašin otac se u filmu zove Steva a moj dragi drug i klasić se u životu zvao tako.Podsetilo me na ravnicu, na dobrotu, plemenitost i mirnoću, na mog Stevu.
Ovo će biti priča, kao uspomena na pretposlednju subotu pred godišnjicu, mom dobrom prijatelju, sjajnom čoveku, ljudini Žarkov Stevici, našem, i mom dragom Stevi...
Kolega Cyber mi kaže da govorim i pišem o teškim temama ali mislim da nijedna nije tako teška kao ova.Nema šanse.
Sa prvim danom ovog proljeća navršiće se deset godina od pogibije našeg Steve.Neka ova priča bude uspomena njegovoj divnoj Vesni, ljudini i borcu, i njegovim sinovima, kao mali prilog klasića njihovog oca o tome kako im je ćale bio izuzetan i sjajan lik.
Ovo je dakle priča o mom klasiću, našem nasmejanom Stevi.
Biće teško.
Biće mi teško i samo ispričati svoje uspomene.
Trudiću se da budu vesele.Dovoljno je porodica Žarkov sakupila tuge u prethodnoj deceniji.Ja ću onako kako Stevu pamtim.Sa osmijehom i karakterom laloša, pristupom koji sve rešava i gde se na kraju uvek sve dobro završi.
Vesna i Stevica su bili primer sklada, sloge i još đačke ljubavi.Mnogo mi je žao što sam u knjizi zaboravio, u delu vezanom za pitomačke ljubavi, najlepši i najbolji primer iste.
Steva i Vesna su se venčali posle naše treće godine Akademije.Deca a ljudi.Pravi.
Zajedno smo posle radili u Zadru i porodično se dužili pa mogu da posvedočim o skladu i poštovanju koji je u toj porodici bilo stalno i trajno dešavanje.
I bez obzira na sve bure i oluje devedestih Steva je uvek sačuvao svoj osmeh.
Kao đaka smo ga svi pamtili po jednom.
Ubedljivo najlepše je crtao.
Njegove pripreme leta su bile kao umetnička dela.Na malo prostora pitomačke beležnice nastajao je klasicizam umetnosti.Nadam se da porodica to još čuva a ja se uvek, kao i da sada to gledam, sećam, i u mislima čuvam, one pripreme koju je pokazao našem prvom komandiru odelenja, ljudini Golubu Vučkoviću, gde je stajala skoro kao fotografija, tako lepo nacrtana slika Galeba u prilazu na Zemuniku a iznad kabine bio strip oblačić u kome je pisao ,,Čovečeee, šta radiš?Pa ispravi već jednom tu traverzu...,,
Mi smo već znali kako to Steva radi ali Vule je jedva usta zatvorio.
U jednoj davnoj priči sam napisao kako je Stevica na nekoj zadarskoj barikadi negde ovih dana ’91 ve, čokoladicom uplašio bunovnog redarstvenika, pa da se ne ponavljam.Pročitaćete to već a ja moram paziti.Da mi se sve lepe uspomene ne prospu kao bakaluk iz cegera.Neću imati snage da ih pokupim sa šora.Jedva, teško i ovo pišem.
Klasići su me zezali da mi je kičma oslabila jer sam jednom ,,šetao,, Stevin televizor po peronu zadarskog kolodvora.Pored voza, prepunog i štrokavog.
Vesna i on su me otkidali od zezanja, dok smo sa mojom suprugom i njihovim malim sinčićem večeri često provodili u njihovom iznajmljenom stanu na Bilom brigu.
Proleće ’91 ve, ti zli dani su doneli i najsmešniji događaj po kom ću čitav život pamtiti Stevu.Porodice otišle iz Zadra a porodica Žarkov tada dobila stan.
Poručnik dobio stan u centru grada, šta će to biti?
To će biti ruina koju su vojne lopuže uvalile poručniku.Da ga skinu sa spiska.Devastirana i urnisana.Koju je neki ,,vidoviti starešina,, ostavio.
Ali Stevica ne bi bio on, kad bi dozvolio da ga tako nešto jedi.Polako.
Okrečio, sredio stolariju, promijenio počupanu elektriku...Ostao još samo parket.Već je izhoblovan, treba ga samo izlakirati.
U gradu nije dobro.Atmosfera ružna, već na ivici.
Ali kao da to dva mlada poručnika može zaustaviti.Spremimo gas maske i pravac kod Starog Bagata.Prvi sprat.Smućkamo lak, stavimo maske i počnemo od prozora ka vratima.Lagano.
Kod Steve niša nije bilo uprijeko.Sve laganica.
Vruće prepodne.Već pripeklo, dalmatinski.
Hajd’ pauza, pivčuga i skidanje u šortseve.Vrućo.
Kad smo počeli, moramo sad završiti.Nećemo ostaviti napola.
Četke jopet u šake i malaj.Stigli skoro do praga što vodi u hodnik.Kad zvono na vratima.Ja bliži i bez razmišljanja ispravim se, jedva, otključam i otvorim vrata.U jednoj ruci četka, oznojen ko u sauni, a na licu gas maska.Komšinicu, koja ja svratila nešto da pita je skoro kap trefila.Dok ja nisam skontao da nosim masku.
Brzo skinem masku ko da će biti imalo bolje.Ljepši sam n’ako, objasnim komšinici da smo mi majstori, da samo tu radimo.Okrenem se i vidim Stevicu koji sedi u već lakiranom delu, po očima ispod maske vidim da mu je osmeh širi od iste i čeka da i on malo dođe sebi da je skine i počne me zahebavati.
E tako ja pamtim Stevu.
Nasmejanog i dobrog.
Ostao Stevi u Zadru i stan i stvari.Neko drugi se ovajdio njegovom mukom.A Stevu ko i celu našu generaciju rat prošeto’ diljem bivše domovine.
Par godina proveo odvojen od porodice u Podgorici.Sretao ga dosta često u svojim dolascima na jug.I jedva nekako posle puno muke, izborto’ prekomandu u Kovin.
Tamo radio na selekciji sa đacima dok tog kobnog graničnog dana negde između proleća i zime one godine, posle one kada smo čak i NATO pobedili, toj kršini od Utve nije stao motor u produžavanju.I tako odneo i Svirka i našeg Stevu.
Poznajem Dejanovog (Svirkovog) brata i on mi kaže da je momak bio legenda.Njega nisam poznavao lično.
Ali Stevicu jesam.Lično i odlično.
Na sahrani je bilo skoro celo vazduhoplovstvo.Ako se tako u opšte može reći, bio je to jedan od najorganizovanijih tužnih događaja te vrste kojem sam prisustvovao.
Bar tako su svi ispoštovali našeg Stevicu.
Dali su nam čak i službenog vozača i auto i nas četiri klasića smo iz Niša stigli na sahranu u Bečej.
A tu količinu tuge ne mogu opisati.Ne može niko.
Najteže mi je bilo da se pozdravim sa Vesnom.Njenu rečenicu ,,Vojo, nema više moga Steve...,, sam jedva preživeo.Setio se i televizora, svih onih naših poručničkih dana, Kit Ket čokoladice i sedenja u laku za parket...
Setio se lepih i sretnih dana.
Nisu uvek bili laki i neću reći ništa novo ali samo dok te se neko seća, još živiš.

Našeg Stevice se jasno sećam još po našem poslednjem razgovoru.
Na moje pitanje ,,Klaso, kako ti je u Kovinu?,, rekao mi je otrpilike sledeće  ,,Lepo klaso.Sa porodicom sam, konačno.Vodim klince na pecanje.Nećeš verovati ovaj stariji, već uhvati više od mene...,,
Nasmejao se, stavio beretku i otišao niz stajanku.
Otišao u legendu.

Slava ti klaso.
Nisam te zaboravio i neću nikada.
A kad jednom krenem istim putem, stavićemo zajedno gas maske i osmehe, četke ovaj, štapove u šake  i pravac na neku moćnu vodu.

Porodici saučešće povodom godišnjice.Nema težeg načina pamtiti proljeće od ovoga.
Oprostite i ne zamerite.
Svi smo voleli Vašeg i našeg Stevu.

Počivaj u miru, dobri čovječe.

Tvoj Vojo.


Zbogom ,,svijetlo,, oružje... 
pisano 19.03.2010. godine

Stara poslovica veli ,,Ko kupuje ono što mu ne treba, jednoga dana će prodavati i ono najpotrebnije.,,
Nemam ni volje ni želje da vršim polulaičke analize potrošačkog društva i suštine liberalnog kapitalizma.Ni snage.
Sinoć sam poslije ko zna koliko godina išao sa komšijama u obližnji balon na noćnu fudbalicu pa me jutros svaka koska boli.
Što bi reko’ pokojni, mudri, otac moga kuma, stari čika Damjan
,,Oj starosti govneno veselje...Oj mladosti prođe u ludosti...,,
Ko bi rekao da sat vremena trčanja može dovesti do privremene nesposobnosti?Penzoš, pa to ti je.Još me žena jutros zeza, sa osmijehom mi veli ,,Nisi ti više nizašta...,,Ne znam bil’ ovo shvatio kao kompliment?
A kad nešto bolje pogledam ostalo mi samo ovo džvrljanje.Da samo ovoliko treniro’ najvažniju sporednu stvar (fudbal - nemojte o’ma...) sad bi zvao Antića da pitam imal’ mjesta u flugcojgu ka jugu.Ili što bi Nele Karajlić, Žvaljo reko ,,Hebo mater, da sam ja ‘voliko treniro sad bi čet’ri noge imo’.,,
No po mom oprobanom receptu nije to tema.
Odmah ću Vam i reći o čemu se radi.Dao sam oglas da prodajem arsenal ličnog naoružanja.Počeli mi se javljati kupci pa dok je još aktuelno, tj. dok nisam prodao, daj da opišem sve ili veći deo događaja i dešavanja iz bliže i dalje prošlosti, onako kako ih ja po ovoj relativno osetljivoj temi vidim.I definišem, sublimiram i uobličim moja dugogodišnja iskustva vezana za ovakve teme.Normalno koliko budem ‘vako zgužvan uspio.
Počeću od potporučničkih dana, jer tako je nekako sve i počelo.
Te ‘91. ve sam se vratio sa bolovanja i javio se na raspolaganje u komandu puka.
Šta će sa mnom?
Hajd’ dok čekam prekomandu stavili me kod dobrog čovjeka Purković Meksuda (pozdravljam te Purke, čujem da si neđe u Ameriki...) i njegovog pomoćnika Simić Vlade (za Vladu ništa ne znam...) da im budem potrčko.Valjda njihova kancelarija najveća pa ima slobdnih stolica.Ajd dok ne stigne prekomanda da gluvarim i ne talasam previše.
Baš tih meseci stigla ponuda iz Zastave za kupovinu noviteta.Magnuma, dugih i kratkih.
Svi već poručili kad sam ja došao.Ali treba to razdvojiti na rate i srediti platne spiskove zbog administrativnih zabrana na platu.
I kome će?Pa meni naravno.I ‘nako samo džabalebarim.Donese mi k-dant jedno jutro, brdo papira i naredi da sve bude cakum, pakum do sledećeg ponedeljka.,,A ja, šefe? ,, ,,Šta ti?,, ,,Pa da ubacim i sebe?,, ,,Ne može, zakasnio si.,,
I prođe to bez mene.Za pištolj zakasnio a za administraciju knap.
Ostah jadan nenaoružan...Bezmalo.Coknem cokulama i sedam dana zabijem glavu u najprimitivnije knjigovodstvo na kugli Zemaljskoj.
Prošle silne godine.Sa oružja puno ali ne moga.
Dužio ja neki ,,tetejac,, koji sam rijetko i viđo’ a pošteno nije mi srećom nikada ni zatrebo’.Jeste jednom, slučajno se zateko, ali to je za dugačku priču, pa ću drugi put.U civilstvu.Nije ništa ozbiljno, pretili nam neki garagani sa nožem pa je samo pokazivanje utoke bilo dovoljno za ,,miroljubivo riješenje međurasnog konflikta.,,
I negde ’98. me valjda namenskoj industriji zafalilo para pa odlučili da ponove konkurs.
Prije toga nam uvalili neke prepravljene tandžare, koje smo skoro džabe otkupili na čekove, a osim sakupljanja prašinčine nemaju ama baš nikakvu drugu namenu.Oni koji su hteli kvalitetne lovačke karabine i sad se sude sa državom.
Moje ambicije, po tim pitanjima, srećom minorne.
Lajavi krelac.Pevac ili krelac biće dobro pečenje.
Tako Sofronije postade zakonski vlasnik lov. kar. 8x57 JS.Ovo mu dođe ko kalibar.Čitaj tandžara 7,9 ono M-48, sa malo uljepšanim kundakom.I sa papirima.Komplet.
No nije mi dovoljno.Oficir a bez pištolja.Ne more tako.Bez sablje i rage ću lako ali bez livor ka bez ordenje na pidžamu.Bruka.
Konkurs došao, objavljen i u novinama pa daj da poručim.Koji ću?
Daj ovaj CZ 99.Tad ono još frišak a svi ga ‘fale.No, ne lezi vraže, zovi Kragujevac.Nemaju.
Imaju neki Kompakt G ali u stranjskom kalibru. .40 SW.Dobro ajde daj.Dosadio im već telefonom pa mi gospoja iz komercijale kaže da od ponedeljka čekaju nove cijene a i da dolazi veća grupa kupaca iz Podgorice, a čim je iz prestonice viđi, sigurno je veća, u poneđeljak pa d’ako šta pretekne.
Ne razmišlja Sofronije dugo, ajd jedan komad i za starešinu.Ne pitam za cenu.
Otplaćivo’ poslije kredit godinu dana.Blećak.
Još me jarani zahebali.Ovi što su išli po haubištvo kad su došli kod mene na piće (tada sam bio na štakama, pa osim fizikalne nisam bio baš mobilan...) u moju kutiju stavili onaj malecki 6,35.Kad sam vidio pomisli ,,E ovo je stvarno Compact,,.Jesu ga skompaktovali svaka im čas’.
Ajd smijeh i zahebancija malenkosti, moje, pa mi predadoše štoljpi.Pravi brate.Lijep ki upisan.A leži mi v’ ruki ko Banderasu.Dobro ko Selmi Hajek.
Ali nešto mi neobično.Na oblozi cevi i ručici stoji Davidova zvezda.A u okvir staje samo deset metaka.Meci ko za Thompsona.Omanji ćevap.Šiš...
Poslije sam saznao da je to neki izvoz za Izrael koji je neslavno propao (sankcije + Mladina = Kompakt u mojoj desnici).E tu počinju problemi.Jok sa Mladinom, sa municijom.
Municije ni za lijeka.U Ameriki bi se i moglo naći, al’ daleko.Stojo tako na vitrini jedno godinu (on a ne ja...), dok preko veze nisam naišo’ na jednu kutijicu.Dao kutiju magnuma .357 i doplatio.Prilično.Ajd sad i naoružan.
Dvije godine ni metka nisam ispalio.A i đe ću usred grada?I što?Tad nisam imao volike račune...
I onda decembar 2000. god.Rodio se moj Gile.
Javila doktorka iz porodilišta a ja normalno na prozor i odmah cijeli okvir.Komšije sa okolnih terasa čestitaju.Klasići, komšije i gosti pristižu, cepaju se košulje i tušira pivom, pa u neko doba fešte ponosni tata još jedan okvir prema obližnjoj nenaseljenoj planini.
U vazduh, naravno (i pogodio sam vazduh...).
Radi livor, samo uopšte nije glasan ili ja u toj situaciji i ne čujem.Nova opruga, nemoš ga ni napuniti dobro pa mi ostalo još osam komada.
Kad čujem pucnjavu u hodniku.Ide moj kum.Nosi flašu u jednoj ruci, penje se uz stepenice a drugom baca petarde pred komšijska vrata.Ajd ljubljenje, čestike i čim je uzeo piće poče da me zahebava ,,Kume što ne pucaš..?,, rekoh ,,Kume kasniš, pucao sam već dva puta imam samo još osam metaka.,, ,Pa šta me briga nemaš osmoro djece...Vidi ovo, pilot, pilot, padobranac, tenkista, pilot...Ako Vas nije sramota da ja civil idem sad kući po onaj ,,službeni,, Vi eto, nemojte.,,
I ja šta ću.na prozor i zadnjih osam.
Kako tad, tako i sad.Deset godina stoji sakriven i od mene.Nabavio sam poslije još kutiju metaka ali ispalio više nisam ni jedan.Do danas.
Martovske Ide, odnesoše premijera, a ,,Sablja,, zakuca na vrata.
Ja ovca, pošteni građanin, otišo’ u penziju pa da legalizujem Fulam, ovaj arsenal.Među brdom kojekakve predate gvožđurije samo meni traže račun iz Zastave, rešenje o prestanku službe i još milion taksi i papira.Iako me teše da se ,,Sablja,, ne odnosi na mene.
Nije ovo sablja ovo je kosačica.
Jedva nekako dođoh do oružnih listova.
Bolje da nisam.
Sade ođe ima nekih više dozvola.Te nošenje, te posedovanje, ko bi ga znao?Bitno da Država uzme crkavice za budžet.
Posebno mi komično bilo kad je došla patrola kod mene u stan da izvrši ,,inetrvju,,.Ja sa klincem iza zgrade, proleće već stiglo pa da razbacimo na male goliće dok nije upeklo.
Zove me žena sa prozora da dođem kući jer je došla policija.Pošten čovjek kad vidi policiju o’ma se štrecne.Rekoh ,,Eto mi lične karte u jakni, pokaži im...,, Ne može, moram gore.
A oni sjede.U uniformama.Momak ko iz vrtića i plavuša malo starija od njega.
Hajd’ neće ni kafu ni sokić, o džibri da ne govorimo, i počnu pitanja.
Ime, prezime, matični broj, koju sam školu završio?Ja reko’ Vazduhoplovnu akademiju a policajka ,,Jel’ to srednja škola’?,, a ja sa osmjehom pomislim ,,A jel’ tebi sestro nije dovoljno što si plava?,,.I onaj njen ,,radni kolega,, pogleda je ispod oka, zapisa nešto i nastavi dalje sa pitanjima, tipa ,,Šta Vaša žena misli o tome da posedujete oružje?,, Rekoh ,,Hoćete li kupiti?Ona bi ga odmah prodala.,, zatim ,,Kako se slažete sa komšijama?,, ja opet ,,Nikako.Ove godine sam ja predsednik kućnog savjeta i blagajnik (hajd’ nemojte me zah... došo bio red na mene, šta ću...) skupljam pare za vodu.Niko ne plaća, a pola ih ne govori sa mnom ali još ne mislim to riješavati oružjem...,,
I poslije te ,,provere,, dobio ja kao Ilija Čvorović, uzoran građanin, Oružne listove.I svake godine poveliki porez.Svake nove, sve veći.
Kakav krelac.Umjesto da ćutim i povedem se prikrivenim sitnim kriminalom kojim se služi većina penzionisanih vojnih i policijskih grla, pa ili tražim potvrdu iz jedinice da mi je to poklon u službi ili ćutim, čuvam staru vojnu dozvolu i ne govorim nikom, podignem prag ili pločice i eto... ja hoću da budem uzoran građanin.
Ako, ako, tako mi i treba.
Uglavnom ovih dana mi dokur...o.
I karabin i Golan (tako se ovaj pištolj zove u Izraelu...) idu na doboš.
Državu više ne mislim branit’, nikakvu.Nije ni ona mene, nijedna, nikada.
Pa ovu priču shvatite kao oglas.Mali a, veće čitanosti niđe...

,,Povoljno prodajem...Skoro novo...Licu sa dozvolom... itd. itd.,,
Požurite, ni ostali kupci, a ni ja, ne možemo više čekati.

Sinu ću ostaviti letački znak.
Bolje mu je, no pištolj sa posvetom.I šestokrakom zvezdom.
A mali savjet za kraj.
Ne bi nam svima škodilo da se kurtališemo pomalo oružja.
Barem u ovom vijeku.Za dobrobit svoje dece i daljih potomaka.
Jer u suprotnom najmanji problem će nam biti porez.

Vaš ,,do zuba...nenaoružani,,

Cvetko.

Obećajem...
Od eventualnih budućih napada braniću se samo zubima.Ovo malo što mi je preostalo.
Ili ako plava policajka slučajno ponovo svrati da se i ne branim.Neka me veže.
Što bi rekao jedan moj jaran ,,Plavuša, pa još inteligentna.Život je nije bičevao ali ja svakako bih...,,
Ja ne bih.
Obraza mi i svijetlog oružja...
Bivšeg.