Sve
rijeđe pišem...
Nekako
nikako da 'se nakanim'.
A i kada počnem, zapitam se, ko će to uopšte čitati?
No, eto, ponekad se 'otkinem s' lanca' i 'protrčim' kroz uspomene, davne i
nedavne. Sebično, ali nekako više zbog sebe samoga...
Od
kako je Šule 'otišao' sve češće, neizmerno tužan, kontam koliko je ipak važno
nešto lepo zapisati, koliko smo svi samo 'pijesak u vremenu' i koliko mi je
drago što je priča o, meni tako dragom čoveku, bila deo moje, naše i prve i
poslednje knjige. Tokom mog nedavnog boravka kod 'Oca Makarija' alijas, moga
babe Jove, desili su se događaji o kojima će govoriti naredni pasusi. Šta? Ne
znate ko je 'Otac Makarije' (kako ja 'od milošte' zovem ćaću) ? Pa vi onda ne
znate ni ko je Savina Geršak, ni šta sve 'sotona' more učiniti i čo'eku, jezeru
i cijelom selu. Daklem ne'a vam spasa J
.
Kao
i svake godine, u tužnom novembru, otišao sam do Čelzija. Da budem malo sa
tajom, da odemo majci na grob, i da 'obilježimo' dan moga 'postradanija'. Ni
ovoga puta nije bilo drugačije. Možda za nijansu u pojedinostima ljepše, ali u
mnogim stvarima i tužnije.
Ljepše
zbog samog puta do zavičaja.
Preko
Novog Sada, sa danom zadržavanja kod našeg Anjosa, u prelepom gradu, sa posetom
kumovima, mojoj Zoki, susretom sa drugarom Zoranom (koji se pominje u „Trećoj
dimenziji“ ) i večerom u Čardi 'Aqua Doria' na Petrovaradinu, sa dragim
prijateljem Goranom i njegovim društvom. Uh bajo, ja sa mojim standardom ni
mostu ne bi mogao 'privirit' a kamo li čorbi, kečigi i takvom vinu. Iznos
'fiskalnog' bolje da i ne pominjem. Uz sve to, da ne odem preširoko, sutradan i
savršeni Barrique Chardonay, u 'Staklenoj bašti' vinarije Kovačević, na Fruškoj
gori, i dalji prevoz do kuće, koji ni osetio nisam. Naime, Volvou je jedini
problem bio ovo 'uprosečavanje brzina' na auto putevima Srbije J
Uglavnom,
stigao lahko do moga Jove.
Nekako
mi najteže pada kada me drugari i komšije, na samom putu ili nakon povratka,
pitaju: „Kako ti je stari?“
Ah,
šta da kažem? Možda onu najveću balkansku laž: „Dobro sam ili dobro je...“ To
je 'kraća' verzija... A duža bi bila, šta sve samoća, neimaština i razočarenje
vremenom u kome živiš, može doneti nekada gromadi od čoveka, i mom večitom životnom
uzoru... Ni Tin Ujević u 'Svakidašnjoj jadikovki“ to ne bi mogao sasvim dobro
predstaviti.
Ma dobro mi je Jovajša, ne sikira me preterano. Organizovan i
disciplinovan. Samo mrvičak trvdoglav, i na mahove detinjast, kao i svi njegovi
'ispisnici'. Ali uredan i vitalan. Sve u svemu, 'kraća verzija' J Dobro je J.
Još
jedna tužna rola ovog putovanja je bio moj 'kurirski' posao. Naime, nakon
Čelinca sam išao za Sarajevo, već sam opisao sve to na FB - u, da se ne
ponavljam, pa sam trebao obići klasiće iz Banja Luke i tako objediniti 'iznos'
sa Nišlijama i sve to poneti Šuletovima.
Odlučio
sam, po svom starom običaju, da objedinim više 'aktivnosti'. Naime, ljubaznošću
mog klasića Samira, našeg starijeg kolege Dragana i svih sjajnih, mlađih momaka
( i devojaka) sa aeodroma Mahovljani, organizovali smo se, da jednog od hladnih
i kišnih novembarskih dana, posetimo drugare. 17.11. su oganizovali 'Otvoreni
dan', a mi eto odlučili da je to idealna prilika da im odemo u goste.
Jovo,
zbog slabosti (pritisak mu je tih dana išao od 90/60, do 230/130) nije mogao sa
nama, ali smo Darko, Karanfil i ja odlučili, kao u dispozitivu, da nas sitnice
poput dosadne kišurine i temperature malko iznad nulice, ne mogu nikako
sprečiti...
Najpre
smo srdačno, uz zagrljaje, posluženje, smeh i slikovanje dočekani u kasarni
'Kozara'. Usput nam je, a iskreno rečeno, nigde i ne žurimo. Svuda smo već
najavljeni. Sada naši klasići i drugari sve šefovi pa 'zloupotrebljavamo'
gostoprimstvo ( a malko i ja hoću da se pravim mangup pred Darkanom i Karanfilom.
Ka'e Perica tati: „Danas umalo da dobijem peticu u školi...“ a stari : „Što?
Jesi li dobio četvorku...?“ „Ma jok, dobio drug do mene...“ E tako i ja, kao
što su golmani najbolji prijatelji fudbalera, tako sam i ja, drugar velikih i
poznatih ljudi... Što da ne? Može mi se J
).
I,
nećete verovati, ja nikada do sada nisam bio na Mahovljanima.
Tačnije, nikada
na 'vojnom delu'... Uvek sam, čak i avionom, dolazio samo na 'civilnu stajanku'.
Tako da nisam ni znao gde se tačno skreće ka vojnom delu aerodroma. Uz samo
jedan 'omašaj' i ljubaznost 'domicilnog stanovništva' J utrefismo ga nekako. Drizla i
'tanak Celzijus' nas ipak nisu omeli.
Već
smo najavljeni kod nadređenih pa da ne kasnimo. Dočekali nas ljudi baš ono. Ko
najrođenije. Znam samo šefa i još jednog, dvojicu kolega.
Sve neki mladi, fini, ljudi.
Drugačiji
je ovo 'format' priredbe.
Dolaze uglavnom vrlo mala dečica, tako da od mog
'bizmisa' ništa (osim možda da krišom škicnem zgodušne učiteljke J, no to već spada u 'vannastavne
aktivnosti' J ) . Domaći me
'ispoštovali' baška, te posvete za I MHS i još par ličnih uspomena za čas
bijahu napisane. Čast, po neka anegdota iz Gimnazije i sa Akademije, prisećanje
na drage kolege, očas 'pojedoše vreme'. Još kratko 'slikuvanje' i stajanka...
Hajde da učinim i sebi i Darkanu. On se baš pripremio. Ponio i aparat i
telefon. Na stajanci nema gužve ali ima tehnike. Sve otvoreno, normalno uz
adekvatnu zemaljsku i tehničku podršku. Policajci doduše zeru sumnjičavo
zagleđuju bašina u kožnjaku no, nakon što sam se ljubazno pozdravio sa nekim
mehaničarima kojih se odavno sećam, vide da ne spadam u grupu 'grupija' niti
nekih 'sujmivih' likova pa se ipak drže na 'odstojanju' razmaknutom J ...
Hladno
je, kiša i dalje pada, dosadna i hladna. Meni nekako baš žao. Avioni otvoreni,
izvučeni iz kaponira, kabine kisnu ... I Martin i Baker ko 'čepovi', a ni
Folandu nije svejedno ... Ne možeš ni
sjest' u kabinu da ne 'okvasiš dupence' ... Ovi će se bo'me teško 'osušiti'. Sednem
ipak malo, vrate mi se uspomene i par momenata 'nisam tu' . Dobra samoća,
najbolja. No gost sam, poštujem sva pravila zarad budućih susreta, a pravo da
velim, zebe mi i prostata, pa da Jovo, umesto uloge onoga koga paze, ne bi baš
postao 'patronaža' bolje da, što pre, gremo. Drago mi je zbog mog Darka i Karanfila.
Dobri su ljudi, najbolji, poštuju me. Zbog mene su i došli ovde. Imaju danas
puno svojih obaveza pa da ne gnjavim dodatno.
Posle
par fotki, odem do šatora na ulazu. Fino su organizovani. Deci dele čaj i
sendviče. Momci 'ugovorci' nude i mene... Uzmem čaj čisto da vidim jel' isti ko
nekada. Sada se moremo šegačiti za brom, brez ustezanje J Ukus 'liči' J Upoznam još par momaka, i eto,
devojku pilota, jedinu. Nismo se slikali, zaboravio. No sledeći puta ćemo, neka
smo zdravo.
Helikopteri
su nekako 'bolje prošli'. Na njih valjda još 'računaju' I oni kisnu ali barem
im se mogu vrata zatvoriti.
Što
se ‘bizmisa’ tiče vidim da moji 'potencijalni kupci' tek sriču prve slogove, kintu
za slike u knjigama još nisam pronaš'o, pa eto, dok porastu, će se vidimo
ponovo, valjda...
Poklonio
sam se i kolegama koji su dali, položili ili izgubili svoje živote tokom ovih
naših tužnih 'zdogađanja' i bio nemalo 'dopunski' tužan kada sam skontao da je
to jedno od retkih spomen mesta na kome sam većinu ljudi poznavao 'za života'
... E, tugo i muko naša... Setio sam se mojih davnih, dragih, šala sa prvim
komšijom Bosančićem i nastavnikom letenja, Gajom.
Eh,
šta ti je život, samo prah i pepeo... Hvala na gostoprimstvu, dobri ljudi. Bio je to jedan veoma ispunjen dan...
Hajmo
kući. Dok me tuga, po više osnova, nije sasvim ‘safatala’ L
Buraz
zove da idemo na sajam ribolova, ima ulaznice. Ma ne mogu, šta ću tamo? Niti mi
šta treba, niti imam bam - ova za hobija. Čeka me i Peća da pijemo kafu neđe u
Gospodskoj, ili kod Boske. I da mi donese kintu za Bravuljkove...
I
stigli smo u Čelzi taman neđe na ručak.
Ovo
u stvari i nije neka priča.
Više
da viđate sličke. Greota je da nestanu u moru 'digitale' ...
Šta
smo još 'važno' radili tih dana?
Narednih
sam Jovi uspio (mor'o sam hbg...) popraviti donji grijač na šporetu. Razvijali
jedan dan, nas dvojica pitu… I eto bruke, jufke nam i uspjele, ali tek kada sam
sve dovršio, kaže mi da nije odavno probav'o šporet i da izgleda 'slabo grije
odozdo'. Ma čuj, šta slabo, nikako. Žali bože onih vrganja iz 'fila'. Jer još
nisam naučio radit' imelman sa jufkom, pa je ozdo ostala 'zeru gnjecava' J Da sam barem smot'o one malecke pituljice,
njih bi i mog'o ‘kroz neke luping-e’ zapeći. Ali eto, barem grijač nije skup i
ima u Čelziju, nisam mor'o rajzovat' do Banja Luke samo za to... Al' kada sam
već odmak'o, šporet daj da se i 'iza očisti' ... Uhhh, šta je četir' godinice,
ništa J ?
E
da, ufatili smo i miša u kupatilu J
Maleckog, poljskog mišića. Verovatno smo ga mi doneli sa pecanja u starom
hljebu, jer ja tu miša nisam vidio više od trie's godina. Pošto je bio
Aranđelovdan, poklonili smo mu 'žizn'. Pažljivo, jedva ga nafatali. Siromah je
stig'o do programatora ‘Končar mezimice’ i tu je 'presretnut’. Rukavica, pa u
kesu i :„Ajde Jovo blago meni, 'evakuiši' ga sada bezbedno, daleko od ovih
svojih šest mačketina, koje samo džabe leba jedu oko zgrade i nerviraju me
ispod terase, kada se sa pecanja vratim
bez ribe... Jel' mora znati cijeli komšiluk da jopet ništa nismo ufatili, sve
vam mačije...?“ Mišić je preživio.
Kasnije
Gariful (Karanfil po 'splitski') donio karton i ljepilo, sve sa slaninom i
sirom, (đe sir, đe slanina...? ) doduše bez žileta. I ako sam prije više
decenija, (davno, kada je ono Kaja htjela fatati bizamce po garaži) sa
indignacijom odbio da kupim takvo ljepilo koje su roditelji poručili, kod mlade
i zgodne prodavačice, ovde na Obilićevom vencu, jer mi je 'pojasnila' da se to
ljepilo pravi sa mirisom hormona ženke i tako onda nadrljaju siromasi... E
rek'o neću vala kupiti sada, mišolovka je humanija. Nasilje u porodicu, ha J ?
Ovaj
kartončić smo turili iza šolje (normalno, kad smo već odmakli i mašinu i sve
ostalo, znate šta sleduje, čišćenje i ribanje do besvesti, ko pitomački wc...) i još nisam pit'o Jovo
(zaboravio) jel' se neki paćenik ovih dana 'hormonski poremetio'. Rek'o bih da
nije, javio bi mi do sada.
Dan,
onaj za mojih dvadest 'novih' godina, je bio savršen.
Moj sjajni Darkan mi donio onu divnu bocu
i rakiju sa Majevice, staru taman toliko, baš onu koju ste videli u prethodnom
postu. Čestitali mi svi koji vole mene i koje ja volim. Skromno ali fino.
Izašli
na groblje, kasnije sjeli, nazdravili, zamezili, bili mi i kumovi, Karanfilovići i moj Dragan, buraz sa
sinom (koji se rodio tačno dan posle moje nesreće, pa sam mogao da bliže 'odredim'
koliko sam, u međuvremenu, 'porastao' )...
Ma eto, sve kako dolikuje. Mama, bila bi
ponosna na nas dvojicu. Fino smo sve pripremili, oprali, ispeglali i servirali...
Sutradan
rano ujutro, sam krenuo za Sarajevo, vozom 'Talgo', kakav nisam vjerov'o da
postoji na Balkanu. I eto, nemojte zamjeriti dragi drugari, ali u vozu su
sedišta bila suva, pa možda ipak za sve nas još ima, barem tračak, neke nade...
Sve
ostalo već imate u nekim drugim pričama...
Zdravi
bili.
Pa
do nekog narednog viđenja, želim Vam samo sretne godišnjice...
Ujutro
idem na Surčin, da drugarima, maketarima, uveličam slavlje, u holu Muzeja
Vazduhoplovstva, pa ako ste neđe ublizu, bujrum, vidimo se…
Svako
dobro.
Vaš Škrabalo ...
Нема коментара:
Постави коментар