петак, 8. април 2011.

Fever II ...


 Pretekoh nekako.
I grip, i finale Majamija.
Pobedi Nole.U očima mu se vidi da je spreman za mesto broj 1.Ne zbog trenutne forme, već zbog onog dobrog osećaja da može...I can...I believe I can fly...
Nole je naš ponos i dika.Slika mladosti, prava, onakva kakva bi trebala biti i u ovom meču, bez obzira na plus trideset i više, izgledao je svež i jak čak i u trenutcima kada je gubio poene.Biće prvi na Svetu, ubrzo.Ide sezona šljake, Rafa brani puno poena od prošle godine a mene takav osećaj nikada ne vara.
Nikada.
Večeras ja više ličim na ovakvog Rafu, nekako.Ono na početku ,,taj brejka,, kod 2:2 kad sam mladog Španca prvi puta za sve ove godine koliko ga gledam, vidio da je bukvalno ,,crko,,.Duša u nosu.Rumen u licu ko rumena ružica ali ja ozdravio, konačno.Malo još ,,distribuiram,, šlajm okolo, oprezno, oznojim se i pri pomisli na četvrti sprat, smrdi mi duša ko ,,zvjejska nastamba...,, ali biću ok.Pobijedio sam ga i ovaj puta.I to bez vakcine...
Rafu inače jako cenim, tenisere kao sportiste generalno a sportiste kao ljude najviše.Još kada sam čuo da je mladi Majorčanin u stvari dešnjak a da samo tenis igra levom rukom skoro nisam mogao verovati.Onakav spin u forhendu.Neviđeno.Pa šta bi tek bilo da i tenis igra desnom.A još tako skroman i dobar čovek.Bravo i Rafa.
Nameri se junak na junaka.A imaju samo po dvadeset i nešto, obojica.
Imaćemo srećom još dugi niz godina priliku da gledamo ovakve mečeve.Bar na tv-u.Mreža između, pa pošteno razguli.Sad ima i ovaj ,,čelendž,, pa ni sudije ne mogu nešto usr.t.Superiška.Radovaćemo se tako mi siromasi još dugo a bezrazložno, osim osećaja tog privida pravde koji sport sa sobom nosi.

Nastavljam poslednju priču o virusima, virozama i temperaturama.Narednih dana neću imati vremena jer mi sleduju divne ,,obaveze,,.Došao mi je drugar Vinko iz Norveške pa ćemo vreme pred nama  utrošiti na ribolov, alkohol i smeh a naknadno ću probati opisati i te dogodovštine.Prvo da ih lepo izbirlikamo.Ostalo ćemo lako.
Ali obećao sam u prošloj priči, da ću ispričati moj odnos prema povišenoj temperaturi i otpornosti na neke takve situacije.Prag tu mi je vrlo, vrlo  nizak.Neuporedivo sam rezistentniji prema bolu nego febrilnim stanjima.
A čekaj, stani, stani, znam Vas.Nisam ja neki mazohista, pa bičeve, maske i kožne gaće sklonite.Ne volim ni bol uopšte a godine iskustava po tom pitanju, su iza mene.I to kakvih.
Verujte, da znam o čemu govorim.Ne o gaćama, no o bolu...
No, posebno ipak mrzim povišenu temperaturu i sve one ,,divne,, stinice koje nju prate.Znojenje, smrad na džibru i testo ili sirćetli narendan krompir u čarapke...Sve to mrzim, grozno.Još kad mi se smežuraju tabani i mali prst na nozi, izludim.
Ova priča će nastaviti temu o moja dva najtraumatičnija iskustva te vrste.
Zbog virusa ili ne, uglavnom, prijatna nisu a da su smešna, meni nisu bila.Vama možda i hoće.
Ovako to bi...Jednom.
Birvaktile.

Živica

Daj da prvo dovršim ono o dragom đedu Mili i nošenju žive na analizu iz prošle priče.Da ne bude da sam zbog maleckog vivusa prolupo’.Prolupo’ sam odavno i bez njega.
Došo đedo u prestonicu i donio petnaestak metalnih kantica punih žive, zapremine po pet litara.Institut nije daleko, samo preko ulice i parkića.Ali treba prenijet ,,pošiljku,, a da se ne iskilaviš.Kao na svakoj stanici i tu dežuraju raznorazni prevaranti.Od starih nosača sa čudnim asortimanom prevoznih i transportnih pomagala, navalentnih taksista, do onih kojima je hitno potreban novac za voznu kartu do Prnjavora, recimo (u Prnjavoru uzgred nikada nije bilo pruge ali ako ne promisliš lako možeš učestvovati u ,,humanitarnoj akciji prikupljanja sredstava za naredni čokanj...,,).Ko kad mi je moj drugar Veljo pričo' priču iz Sephe (baza na jugu Libije...).Postoji tip koji je trideset godina upravnik železničke stanice i uredno prima platu za to.Fali samo jedna sitnica.Pruga nikada nije izgrađena...
Uglavnom, nije đedo moro tražit'.
Jedan ,,radenik,, odmah našo' njega.Na pitanje da preveze kantice rekao je cenu recimo pandamno pet evrića za sve, na tu daljinu.
He, he...Moj Mile je odmah pristao na ponudu.Bez rasprave. ,,Laka,, lova bi mogla expresno pasti.Zarada ko talašika.Nikad lakše.Ili teže.
Sve dok ,,preduzetnik,, nije počeo da ih transportuje.
A onda usledilo jedno očajničko ,,Kumeee, pa šta nosiš u ove kantice, bree?,,Jedva ih prenio u nekoliko tura a deda mu dao dupliran, traženi iznos.Sa zadovoljstvom i osmehom.Stari cigo poslije tog dana, zapamtio živu za vjeke vjekova a i sa kanticama sa mlekom bio naknadno izuzetno oprezan.
To je onaj deo za bakicu i živu iz prošle priče koji sam bio obećao.Imao sam kao dečak često prilku da se igram kapljicama žive i mogu vam reći da čudniju materiju nisam nikada ni video.Ova je bila obična, siva, nije bila crvena.Plutonijumom se još nisam igrao.Ali neću o tome.Imam još puno, puno zanimljivih tema.

Stigao mi Vinko iz Norveške, konačno smo se i lično upoznali pa ću to u sledećoj priči.Ali pre nego što počnem sa tako izuzetnim događajem trebao bih prvo završiti priču o temperaturama, jel? Kako se ono zove kada se događaji odvijaju brže i lepše nego što ih možeš opisati?
Pa sreća, valjda.
Ajd u prošlost vajni ,,pišče,, i nemoj samo otaljavati, ko i obično što radiš.

Naslov ove priče se odnosi na živu ogradu koja se u mom kraju zove žargonski živica.Dakle, nema nikakve veze sa živom osim ako to ne gledamo sa uskog stanovišta da je meni toga dana živica pomogla da preživim.
Paradontoza koja je nemilosrdno počela, me svako jutro podseća koliko su zubi važna i dobra stvar za čoveka.I to meni koji zube perem najmanje tri puta dnevno.Koji se svojim proredom između ,,jedinica gore,, ponosio, smatrao ih ukrasom svog osmjeha i svojom dečijom talijom.I to meni koji sam smatrao jednim od najlepših fama koje prate pilote da su zdravi zubi njihov zaštitni znak.I to meni koga zub nije zabolio još od ove priče.
Dakle, više od četvrt vijeka.
E sad mi je specijalista oralne hirurgije, nakon pogledanog snimka ortopana rekao da pomoći nema i da možemo čekati samo da ih nakon nekog pranja zatičem jednog po jednog u lavabou.Ili što bi moj jaran i budući kum (obećali jedan drugom još u detinjstvu, kada se bude ženio...) Cibo rekao, ostalo mi zuba za još dve dobre tuče.
Pa hajde da ispričam kako mi je to ,,četvorka dole, desno,, promenila život.Trajno.
Prvomajski raspust u prvoj godini akademije, to jest negde 1986.godine je konačno rezultirao prvom mojom zuboboljom.Prethodna dva semestra užasa, ispita i patnje su mi pomogla da zanemarim jedan malecki karijes a krečnjački sastav vode zadarskog zaleđa pomogao da osetim bol u zubu poslije ko zna koliko vremena.Praznici, ja kući u Čelincu.
Nijaz, lokalni zubar doma zdravlja i lokalni slepac, jedini na raspolaganju.Tada nije bilo privatnih ordinacija.Klešta malo bolja od onih za potkivanje i dijagnoza ,,Sad će to tebi čiko izvaditi, ne isplati se ovo popravljati...,, Kako ne isplati, sjekutić jedva načet.Ili onaj iza njega.
Uglavnom Nisko uvali ona klješta i poslije desetominutnog natezanja i dvije tri inekcije izvadi moj bivši zub.Joj, boli strašno.I krvari prilično. ,,Ajde pilot, nemoj biti slina, riješio si problem...,, Rješio klinac.I ne slutim da problem tek počinje.
Došao poslije praznika u Zemunik i nakon nekoliko dana nateko' ko badanj.Snimak i trag korena zuba koji je slepac zaboravio u vilici.Vidi se brate jasno, svijetli ono parčence na snimku ko svetionik na rivi.Ali tu je i temperatura.Zadnjih par dana mene trese i groznica.Jaki antibiotici pa dok spadne otok rešićemo.
Ali tu je i čuvena uniforma M 77.Zimska.Čojana.
U vojsci proleće nije kada stvarno stigne no kada stigne naredba o prelasku na letnju garderobu.Još nije došla toga proljeća, napolju vrućina a mi zakopčani ko na istočnom frontu.
Stojimo u stroju između internata.Komandir drvi neku uobičajenu pred ručak.Davi li ga davi.Meni istovremeno i vruće i hladno.Sav zateko.Skoro mi se i oko zatvorilo.
Sledeće čega se sećam je neki moj čudan položaj u niskoj ogradi i još čudniji zabrinuti pogledi mojih drugara iz voda čija lica se ocrtavaju na pozadini majskog mediteranskog neba.
Ne čujem ih baš najjasnije.Ali shvatim da ja ležim na leđima u živoj ogradi iza stroja a cimeri me posipaju vodom.Moje prvo i srećom do sada jedino u životu rokanje u nesvijest.Ko proštac.Poslije mi je cimer opisao sam događaj.Niko nije stigao da reaguje jer sam ja bez ikakvog upozorenja omastio živicu a komandir tek tada prestao sa smaranjem mase.Kasnije sam otišao u stacionar, izmerio temperaturu koja je bila oko 40, nakon par dana inekcija mi isekli desni i izvadili taj komadić korena, ostala mi tu za uspomenu jedina praznina u za sada korektnom rasporedu zuba.
Naknadno na pregledima u Beogradu nisam mogao uraditi neke testove za avione a kasnije zbog istog tog pregleda nisam otišao na MIG ove.Eto zbog jednog korena, jednog ćoravog zubara i spleta čudnih okolnosti ostadoh ja bez svog sna.Jednog od ...
Ali šta da se radi? Idemo dalje.No, to bila jedna od najžešćih temperatura koje sam izgurao u životu i kao što rekoh jedini let u živicu.Do sada.
Savet, čuvajte zube.
Pravo su i neponovljivo bogatstvo.Klincima mogu toleristati puno toga, ali da legnu neopranih zuba, e to ne može.Ćerka je već velika i ponosna na svoj osmeh i oduševljene komentare stomatologa upućene studentima na praksi na redovnim sistematskim ,,Eto vidite da se i na Balkanu mogu očuvati ovako lepi zubi...,, pa ne moram da je teram ništa, tu je moj posao završen, srećom uspješno.Ovaj mališa često pokušava da izvrda glumeći pospanost ili stvarno umoran zaspi u dnevnoj sobi.Ali zna i tako bunovan jednu prostu istinu, zubi se moraju prati.Svako veče, obavezno.Čak i pod metodama prisile.Biće mi zahvalan jednoga dana.Sad samo pospan slatko kaže ,,Ej, ćale, ajd' stavi mi pastu...,,
Moj kum Cibo takođe kaže ,,Samo budalu zub boli dva dana.Pametan čovek to rešava odmah, prvi dan.,, Srećom, zbog zuba posle tog leta ,,u rasad,, nisam imao temperaturu već više od četvrt veka.Nisu me ni zabolili do sada a kada uskoro počnu ispadati biće mi jako neobično ali dobro, neću pretrano žaliti.Dobro su me služili i dobro smo se družili.A i valjali su mi pravo.Vidiš koliku su momčinu od mene napravili...
No zapamtio sam tu groznicu pre pada kao jedan od najružnijih osećaja moje prošlosti a verujte iskusnom čoveku.Bar po pitanju patnje iskusio sam već svašta.
Veteran.

Tihi izviđač

Baš ono negde, one godine krajem devete decenije, prošlog vijeka, u one sunčane, mirisne i tople majske dane kad je Meho iskočio iz 684 (serijski broj aviona – prim. aut.) aerodrom Golubovce je posjetio nekakav okašnjeli virus.
Ušunjo se frajer preko najstarijih ili su ga more bit' donijeli inžinjeri i majstori iz ,,Sokola,, i ,,Mome,, (Moma Stanojlović – zavod za remont i opravku vazduhoplovne tehnike...) sa sobom kad su došli na ispitivanje uzroka kvara i pada našeg ,,klempe,,.
Prvo nekako ,,oborio,, deo komande a zatim i nastavničkog i tehničkog sastava a od nas pitomaca slabo je ko u početku ispoljavao neke simptome.
Majstori došli da pregledaju hidrauliku na svim avionima tipa G4, eskadrila prizemljena a aerodrom nekako ko grad duhova ili varošica planinskog rudnika u kome je davno prestala proizvodnja.
Joj, mi ko da imamo pamrave u guzici.Ne drži nas mesto.Dosadilo nam i da se muvamo po gradu.Mi bi za Mostar.Nemamo baš nekih para pa tražimo rezervne opcije.
Te jednog od tih dana stiže odlična vijest.Safa i Šule nekako prokljuvili da će sledećeg dana nastavnik Vlado ići službeno avionom za Mostar.
,,Ma daj,, rekoh ,,Pa šta nam to vrijedi.Ko će nas pustiti? A kako mislite, mudrice da se svi potrpamo u Jastreba...,,
,,Eh, vide brava...,, spusti mi Šule.
,,Govedo ostaje govedo.Ne ide Jastrebom tupsone, ide onom krntijom, Utvom 66 što stoji parkirana kod PARC-e (pokretna avio radionica – prim. aut.) sutra je četvrtak, no idi odmah pitaj tamo u komandu da nas puste vratićemo se do ponedeljka.Tebe neće istjerati šef.Vidiš da letenja i onako nema i još dugo ga izgleda biti neće.,,
Vidi stvarno, moglo bi se to i ostvariti.Trkom kod šefa i na opšte iznenađenje ništa jednostavnije.Straja nasmijan odobri sa ,,Hajde ždrepci, nema problema, ako imate već tako ,,kvalitetan,, prevoz.On se odmah vraća a vas da sam vidio da ste se nacrtali ovde u ponedeljak ujutro.,,
Ko ker, samo što ne mašem repom, pozdravim i izletim da javim dvojici ,,saboraca,, dobre vijesti.I oni srećni ko u azilu.Kučećem.
Nađemo nastavnika Vladu a on već obavešten reče da nema frke i da ga ujutro čekamo spremni pored aviona.
Naravno da 'oćemo.
Međutim već od tog prepodneva mene malko grebucka u grlu.Neobičan neki osećaj.Više me pomalo škaklji.Simptome krijem sam od sebe.Bistre vodnjikave oči poslije ručka pripisujem tome da bi trebao baciti popodnevnu dremku a diskretnu glavobolju proljetnim vrućinama koje su nedavno započele.
Neću sebi da priznam očigledno.A i kako da propustim prvu takvu vožnju u životu.
Noć je prošla nekako, sa iznenadnom pojavom temperature.Safa mi donio neki aspirin i tetrapak Fruktal ostao od doručka a ja oznojio atlet majicu u kojoj sam mislio putovat'.Jedinu čistu.
Ujutro se njih dvojica već ,,uparadili,, a mene čekaju da se izvučem iz kreveta.Nikada nisam bio velika spavalica i nije me bilo potrebno terati ujutro iz postelje pa i njima dvojici pravo neobično.
Safa mi pipne čelo, namršti se i lakonski dade dijagnozu ,,Još si prilično vruć.A da ostaneš ti ...?,,
Pa nisam lud.Izbauljam do umivaonika, plaknem se ladnom vodom, operem zube i tako osvježen obučem se nekako.
Zbog mene kasnimo.Nemoj da Vlado ode bez nas.,,Ajte vas dvojica zadržite ga malo...,, Koliko sam mogao, požurim za njima dvojicom preko kruga i stajanke.Čujem zvuk elise iza hangara.Dođem do aviona, ova dvojica ko Aleksander Ler i Fon Paulus se uvalili pozadi a meni ostavili kopilotsko mjesto.Keze se sa zadnjeg sjedišta a Safa koji sjedi iza mene, kad sam se vezao šapne mi ,,tiho,, ,,Možda završiš i preobuku do Bune...,,
Nisam se, do tada, nikada vozio avionom koji ima takav položaj stajnog trapa.Kod nas je uvijek bio tricikl, dakle, jedan točak napred a dva glavna iza.Ovde obrnuto.Napolju, osim elise, ne vidim ništa.
Da li to meni tutnji zbog virusa ili je naše šaljivo ime za Utvu 66 ,,tihi izviđač,, dato sa  dobrim razlogom? Izgleda, malo prvo a mnogo više ovo drugo.
Dan je lep i vedar pa će i ovih nekoliko skromnih instrumenata biti dovoljno da nađemo aerodrom Ortiješ.
Sreća, ne idemo visoko.Ja se već tresem ko Banja Luka.Tih sat vremena do Mostara je bilo oplemenjeno predivnim pogledom na surove krajeve Danilovgrada, Nikšića, Trebinja, Bileće i jezera, a i drugih gradova istočne Hercegovine.Čak mi je Vlado dao da izvesno vreme držim horizontalni let.
Horizontalno ko horizontalno.Visina taman za panoramski let.
Neobično veliki hod palice, prastari veštački horizont, malo noge zbog klizanja i dok se rutinski navikneš na vizuru, ali ostalo ništa posebno.
Posebno je jedino to što se ja sav tresem.Da li od Utve? Ne bih reko'.Trese i ona momački ali kontam da ovaj bol u grlu i glavi mora biti povezan sa groznicom koja me uveliko faća.
Okrenem se, ova dvojica uživaju.Uvalili se i merače.Klibere se kao da su u izviđanju operacije ,,Konjićev skok,,. Analiziraju jel' Tito već uteko' iz pećine?
Let je potrajao.
Bilo je to vrlo dugih sat vremena.Meni veoma dugih.Što bi Albert reko' to mu dođe neka relativa.Shvatio sam prostu, pradavnu činjenicu.Kad je čovjek zdrav i voda mu je slatka.Nisam mogao uživati u tako lepom danu zbog maleckog sranja, klupka aminokiselina i DNK.Pročitao sam na netu jednu lepu šaljivu analizu.Kaže ,,Atomi su male čestice, male, malecke ko prcvoljci...,, Mene par prcvoljaca skoro oborilo.Bukvalno...
Sjećam se još samo neobičnog prilaza za sjeverni start.Nekako polako, nisko i sa čudnim ravnanjem.Sletanjem na tri tačke.U stvari više nekako padanja ko na nosač aviona samo nema sajle da te zakači.Napolju ponovo ne vidiš ništa, osim elise.
Jedva sam izdržao.
Naravno da se nisam vratio u ponedeljak i da od provoda u Mostaru nije bilo ništa.Morao sam sedam dana odležati zajedno sa mirisom na sirće, domaće, vinsko i onim smežuranim tabanima sa početka priče.
Letenje još dugo nije počelo, Safa i Šule su otišli za vikend busom a ja stigao u Golubovce tek sredinom sledeće nedelje.Iscijeđen ko bajati agrum.
Bilo je to jedini put u životu da sam bolestan sjeo u avion.Dobro, nemojte odmah, jeste i to je avion.Mnogi aero kluibovi na tužnom Balkanu bi dali puno da ga sada ispravnog imaju.Nama mlaznjacima je uglavnom služio za sprdnju i zajebanciju.I taj naziv iz naslova ,,tihi izviđač,, je dat u pežorativnom značenju.
Nama je toga dana jako valjao, meni posebno.Nisam završio preobuku na njega ali sam shvatio da sa takvim simptomima ne treba nigde iz kreveta.
Hemingvej je često govorio ,,Ovaj dan je kao stvoren za hladno pivo i tople žene.Redosled i nije posebno bitan...,,
Na veliku žalost, dani o kojima sam pisao ne puštaju mašti na volju.
U krevetu si uglavnom sam ako ne računamo toplomjer kao društvo.Kao najboljeg druga.Ili najbolje drugarice.One žive, bakice...

Eto tako drugari to je priča o febrilinim stanjima.Nekima koje sam upamtio.
Imam puno posla u narednoj priči da opišem prethodne divne dane pa ću za kraj samo jednu lepu šalu koja nema baš mnogo veze sa temom.
Ali ne mogu odoliti dok nisam zaboravio...

Recimo rečenice...
Na našim jezicima glase...

Tri veštice gledaju tri Swatch sata.
Koja veštica gleda koji Swatch sat?

A sada ovaj moderni, globalni bez koga niđe nisi prispio.Iste rečenice glase...

Three witches watch three Swatch watches.

Which witch watch which Swatch watch...?

Nisam ja ovo sam izmislio, ja sam ovo bolan prepiso'.Učinilo mi se smješno.A komentar ispod je bio.
,,E hebo ih njihov svjetski jezik.Kakav jezik takav i svijet...,,

Kake veze ovo ima sa vivozama i vivusima?
Pa ja nešto kontam da će čovječanstvo urnisati ili glupost tipa nuklearne zimčuge ili neki prcvoljak uteko' iz labaratorije.
A vala kaki smo bolje nismo ni zaslužili.
Žao mi ove naše djece a što se mene lično tiče samo da ne bude ova zima.A od vivusa se i nako odbraniti ne mogu.Jedva sam i ovaj zadnji izborto...Ipak ću se držati Hemingveja dok mogu.
Do neke sledeće vivoze Vaš

,,živi,,  Cvele 

Нема коментара:

Постави коментар