Ipak
priču počinjem lepim stvarima, sitnicama koje gode... Da se malko hvalim, jel' .
Kad neće niko drugi.
Nedavno
sam od par prijatelja čuo da su čitajući moju novu knjigu imali osećaj kao da
sam tu i da im lično pričam. Nije to prvi puta. Bilo je toga poprilično i sa
prvom knjigom, no ćuto' sam, nisam se 'falio. Hajde rekoh, nema smisla da
pregonim :-)
Vrlo
lepo. To i jeste primarni cilj ove igre. Ne mogu se svega lepog i bitnog ni setiti
u trenu dok se o nečemu govori, ni biti pored svakoga da mu lično ispričam ali
lepo je imati barem opiljke sličnog dara. Da dalekim i bliskim ljudima preneseš
emocije i dešavanja nedavna i davna.
I
bez obzira što mnogi koji bi ti kao trebali biti bliski, pokušavaju da ti
pokažu i kako ne vrediš bog zna šta, jer eto ne zarađuješ dovoljno za razne besmislene
pomodarske nazovi potrebe, bude nekako lepo kada ovako nešto čuješ. Znači da
nisi bez razloga na ovome dunajluku i da u svemu, postoji skriveni smisao, ma kako
čudan bio jer imaš svoju zakrpu neba, busenčić zemlje i zalihu nepotrošenih
smejuljaka onih tebi važnih neznanaca...
Dobro
dosta sa lepim uvodima daj da vam opričam šta je sam naslov i zašto baš danas
ova priča?
Bezmalo
dvije hefte, drug pisac je sakupljao papire. Razno razne. Nikakva strmina
Kalvarije ne bi bila dovoljna da dočara kroz šta čovek u takvim situacijama može
da prođe. A može, eto, prošo' sam...
Najpre
insertčić (hehe, kakav deminutiv ...).
Ova
savremena sokoćala ipak imaju nekih prednosti, pa što da ih ne koristim. Indexovci
i Mićko Ljubičić su u svojoj čuvenoj predstavi Nacionalni park Srbija, odavno
napravili antologijski skeč koji ovo baš temeljito opisuje, pa bih molio da
najpre odslušate pa ćemo onda o detaljima ... Ajd' razvaljujte.
Eh,
pa moj junače.
Nije
smešno.
Da
je ostalo samo na Nadrealistima i Indexovcima, njihovim šalama sve bi bilo
podnošljivo. No sve njihove zeze ma kako neverovatne u startu bile, ili već
jesu ili će se uskoro obistiniti pa onda ti baš i ne bude do smejanja.
Nisam
ja sakupljao potpise za kandidovanje za predsednika i ako sam negde 2000 godine,
propustio antologijsku šansu da to učinim. Za par stotina potpisa kao nezavisni
kandidat strpam pomasnu budžetsku
inekciju u džep i šta me briga... Strah me bilo jedino da ne pobedim pa
šta onda? Kad je mogao onaj sa metlama i
četkama, Šećerovski, šta meni fali :-) ... ?
Nisam
sakupljao ni potpise za bilo kakvu peticiju. Doduše u prolazu sam potpisao
jednu za opstanak stare lokalne televizije jer moćnici su odlučili da joj
frekvencija više nije neophodna. No duboko sumnjam da će moj potpis i tu nešto
vrediti.
Prikupljao
sam, nećete verovati, samo papirologiju ćerki za studentski kredit. Koji vrlo
je izgedno da neće ni dobiti... No idemo redom.
Najpre
na faksu moraš kupiti formulare, koji uzgred budi rečeno nisdu preterano skupi,
no ako napraviš bilo kakvu štamparsku grešku u hrpi obrazaca, ništa, drug, kupuj ponovo. Pa zavisno od toga koliko si
pažljiv sa kockicama i brojkama, popunjavanjem istih, čak i to se može
zakomplikovati. Značajno...
Zatim
kreneš u akciju. Kao nek'danji akviziter Dostojevskog i Krleže zaprtiš torbikče
,,o desno rameee,, i kreneš u avanturu osvajanja birokratskih orkanskih
visova...
Pa
onda počinje dribling i triatlon između opštine, mesne zajednice, policije,
škole... Svuda najmanje po jedan papir, onda kopiranje istih, overa kopija za koju
kojekavim snalažljivim izgovorima i osmesima od milion dolara, nastojiš da bude
besplatna ( po zakonu jeste no hajde ga znaj, jel Mica već srknula svopju slađu
:-) ) zatim dođeš na šalter poreske uprave koja daje svoju konačnu reč. Da li
ti je čukundeda platio sve rate Kadiji za onu njivu niže šljivika i slično?
Staneš u beskončan red očajnika i sličnih paćenika, po Marfijemvom zakonu koji
je baš našao da se dokazuje po ko zna koji puta preko tvoje grbine, stojiš
naravno uvek u najsporijem, i stižeš na red minut nakon početka puze koja se
poštuje, vidi vraga, k'o red vožnje japanske železnice.
Stičeš
prijateljstva raznih profila. Nenadana.
Neće
te naravno nikada u predšalterskom mimiohodu, komšijski zapasti mirisna i
krupnooka, plavokosa studentkinja šeste godine medicine, no njena oznojena i
nadrndana tetka. Ljuta na sve, osim sadržaja svojih bakalučkih cegera, koje te
ljubazno zamoli, da joj uz čuvanje mesta u redu, pridržiš samo dok iščuri jednu
za vreme pauze, uz nešto nazovi umiljato u pokušaju ,,Vi sigurno ne pušite, a vidite kakvi su sada prema nama pušačima...,,
i slično. Ma daj ženo božija, samo idi više i ne smaraj. Cegeri će biti na
sigurnom.
Ni
MP4 plejer sa najdržaim play listama u džepu ne pomaže previše. Ibrica Jusić,
Dino Merlin čak ni Đole, pojačani do izdržljivost baterije, ne mogu
amortizovati žamor sve ljućih očajnika, jer Mica kasni dva minuta sa pauze.
Normalno, čim stigneš finalno na red pojavi se naslov.
A
naslov je iz skeča. Fali ti jedan papir.
Kako
god se spremio i koliko god temeljit bio, kakvu god smornu ,,obuku,, slične
vrste u sredini prebogatoj i prebujaloj papirologijom kao što je recimo vojska
dobio decenijama, za ovako nešto garant nisi spreman.
Konačno
si prvi na redu, zadovoljan i sa poluzlim, moćnim osmehom upućenim preko ramena
paćenicima koji tek pristižu i onima koji su neposredno iza tebe.
Ali
te onda Micika, toreadorski prizemlji recimo rečenicom tipa ,,Eeee, pa, ovo vam je lična karta sa čipom, znate ona
ne treba da bude kopirana, nego treba da uradite ispis ... Nije to ništa, imate
kopirnicu preko puta. A to što piše na šalteru,
aaa to, pa to se odnosi na stare obrasce... Hajde, nemojte zadržavati
red no dođite kasnije ...,, Mica, jedna od mnogih, jer sve stolice povelike
sale sa druge strane šaltera su predizborno popunjene, te gleda trijumfalno likujući
sa državnog pijedestala. Štiteći tako sigurnost imperije od subvezivnih
elemenata poput tebe.
Sada
sa istom, neskrivenom mržnjom i svi ostali iz reda dugačkog kao Amazon zveraju
kao Anakonda u okrivljenog ...
Pogneš
glavudžu, zaprtiš torbetinu i 'ajmo, Jovo nanovo...
I
nakon, srećnog, tek drugog prolaska kroz red koga se ni Goljak postidio ne bi
dobijem papirić o proseku primanja. Pa kao da ja ne znam podijeliti sve sa
četiri?
Dobiješ
dokaz da si proleter i da nemaš nigde ništa. A ako nešto i imaš onda si to
vešto skrio od presvjetle carevine i još te izgleda nisu gepili.
Pa
tako svi koji imaju privatne firme iznenada imaju prosek primanja ravan
apsolutnoj nulici i onda tvoje dete kao izvrstan sudent na budžetu, sa oko sto
evrića mesečno po članu, u tako,, oštroj,, konkurenciji nema nikakve šanse za stipendiju ili kredit.
Uzgred
taj kredit iznosi neznatno preko 50 evrića mesečno, na godišnjem je nivou
(sledeće godine sve ponovo ...), dakle sudent primi nekih desetak rata koje bi
kao po zakonu trebao da vraća kada se zaposli. Eto takva je situacija, kad se
ljudi toliko muče da dođu čak i do takvog stimulansa za svoju decu onda sve
postaje očigledno. Koliko država vodi računa o visokom školstvu i svojim
budućim intelektualcima toliko će joj se i vratiti. Nije važno izgleda učiti i
raditi. Na privatnom faksu kažu u šali, naveče prelistaš ujutro zablistaš...
Ipak
ja u sebi nosim specifično olakšanje koje ne mogu ni opisati kada na faksu
konačno prihvate taj galimatijas od papirologije i celi džumbus krene u
proceduru.
Već
su nas upozorili (jedna ili jedina, dobra osoba u lancu šalterske ishrane...) da
bi obavezno trebali da se žalimo, jer tek u drugostepenom postupku neko barem stvarno
čita predate dokumente. Nadam se da za tim neće biti potrebe i da će sve proći
kako treba, da moj dvonedeljni trud neće biti uzaludan, te da će naš student za
svoj rad dobiti barem takvu vrstu džeparca.
A
ako i ne bude, pa žalićemo se naravno.
A
ako i tada ne bude ništa, sledeće godine u ovakvoj zemlji naravno redovi će
biti sve duži, tetke sve oznojenije a Mice još oštrije...
Moj
Dante nisi ti sve video... Nisi ti išao u bio kakvu školu u Nacionalnom parkiću
ovog tipa...
Odoh
za vikend kod jarana zaće u selo.
Treba
da iznosimo đubrivo na njivu. Pravo je vreme.
Novembarske
hladnoće još nisu ovladale. Ima da uživam. Obujem gumenjake, vile u šake, i
uletim rapućinovski u isparenja oblake ... Ne mogu se nikako usmrditi k'o u
ovim redovima.
Ponijeću
i štap za pecanje pa ćemo valjda onako zagovnani stići jedno popodne i do
jezera Ćelije da pustimo koju varalicu za smuđa.
Ma
zezam se ovo za osoku i miris.
Zaća
ima posebnu prostoriju za kazan pa kad založiš bato i ugriješ 120 litara vode,
a crevo sa ladnom na dohvat ruke, napraviš sebi zadovoljavajuću ,,mješavinu,,
... Betoniran prostor svuda ispod i eto valjda tih bezmalo dvije stoje litara
je dovoljno da se plakneš. Nema doduše
medicinarke iz reda, da ti opere leđa ( a sa zaćom ipak srećom nisam još tolko'
blizak... ) no bude sjajno, eto... Kakav đakuzi ...
Tako
opereš i sav ovaj umor, ljutnju i besmisao koje si nakupio čekajući u prethodnim
redovima. Vidite, valjda sam adekvatno opričao kao da ste i vi bili u nekom
redu ovih dana. Nadam se samo u ovoj priči :-)
Ipak
je ono đubrivo na njivi mnogo korisnije, a i mirisnije od bilo koje FT1P
opcije...
Zdravi
bili,
Cvele, đubre jedno, redno :-)
Нема коментара:
Постави коментар