Od mamine bolesti i smrti, nisam ništa napisao (jednostavno nisam imao snage ...) a juče je nenadano premiuno i moj dragi prijatelj, ljudina i legenda.
Neka ova priča, koju sam pre par godina pribeležio, bude epitaf i poslednji pomen mom drugaru.
Vječna ti Slava moj Žile, čast mi je da sam te poznavao i bio tvoj prijatelj ...
Neka ova priča, koju sam pre par godina pribeležio, bude epitaf i poslednji pomen mom drugaru.
Vječna ti Slava moj Žile, čast mi je da sam te poznavao i bio tvoj prijatelj ...
Legenda
o Žiki...
Zašto legenda?
Pa Žika nam je, fala
Bogu, živ i zdrav. Upravo zato. Da još dugo bude ovako dobar kao sada i da bude
deo našeg društva.
Prosto je to...
Jednostavno, zato što
postoje i žive legende a Žika je očigledno jedna takva ...Videćete uostalom, do kraja priče i sami.
Počelo je sinoć u
kafani. A kada stvari počinju u balkanskoj krčmi mogu otići samo u dva
pravca. Ili će bit nešto izuzetno lepo i dobro ili neviđeno sr...e.
Nastavite slobodno sa
čitanjem ovo je srećom varijanta br. 1.
Sinoć smo zaglavili
nenadano na našem starom mestu, u kafani ,,Vedrik,,. Tu skoro o'ma preko puta,
lepo uređeno, tiho mestašce, sa odličnom klopom i jeftinim pićem. Još da daju da
se peva ,,a' la kapela,, ono u pola glasa, u neke sitne sate, bilo bi savršeno. Ne
daju, pa se mi malo ljutili, malo krišom pevali i nije bilo frke, veće. I onako
pjevamo ko svrake.
Konobar Neša koga sam
prepado' da ću ga ocrniti u ovoj priči bio tako dobar pa nam donio pet, šest,
listova papira, koji su nam starinska, efikasna, preteča nekom budućem diktafonu,
pa ovako nastaje uvod mog takođe budućeg kapitalnog dela o našem dragom
prijatelju, Žiki. Shvatite ovo samo kao par sličica da bi ste u nekoj, nadam se,
bližoj budućnosti, pročitali i knjigu o jednom neverovatnom životu. O borbi sa sobom,
sirotinjom i teškim vremenima. O borbi sa sudbinom koja po ko zna koji put
napominje i upozorava da pobeđuju samo vredni, jaki i uporni. O uzoru kako treba
živeti, i o tome kako dostojanstveno stariti.
Nešo ne brini.
Šalio sam se.
O konobarima uvek i sve
najlepše. Još da onaj treći ,,lavić,, (moj jaran Coki me zeza kada naručuje pivo
,,Za Voju jedno glavića...,, tako se
nekako čuje...) daklem da ,,g.lavić,, nije bio vruć ja bih možda došao kući
trezan a familija bi jutros pričala sa mnom.
Ovako, prešao sam
poslije na više, preko nekoliko, Tuborga, oni bili 'ladni a danas eto imam ,,viška,,
vremena da prekucam ono što smo sinoć cijelo veče zapisivali.
Od početka. Opis
legende u traileru.
Najpre sam naziv
kafane.
Vedrik, proljetni,
blagi, sjeverni vjetić koji donosi vedrinu i lepo raspoloženje. Upravo je tako
ovih dana, sunčano i toplo, naznake lepog vremena i pravo vreme za ovu priču. I
pravi naziv za kafanu. Donela nam je, ako ništa drugo, blagu glavobolju u
potiljku, vedrinu u pogledu i ovu neponovljivu priču. Malo li je?
Najpre uvod. I par
generalija.
Odakle ovo Žika?
Naš prijatelj se zove
Simić Marinka Živorad. Rođen je sredinom tridesetih godina prošlog veka (razlika
u podacima oko tačnog datuma rođenja između crkvenih i državnih zapisa od
nekih par godina, sasvim uobičajeno za to doba...-prim. aut.) u malom selu
Grgure, na sredokraći pravca Blace, Kušumlija tj. na istočnim obroncima planine
Kopaonika (iako Žile kaže da se planina pravilno zove Kopanik, a da je novi
naziv samo modernističko tumačenje postojećeg...).
Rodio se kao
najstariji sin u porodici težaka. Siromašnih, vrednih i poštenih ljudi. Rano
ostaje bez oca a majka se sama stara o trojici dečaka.
Priče o ratnim
dešavanjima, teškom odrastanju, bugarskim zulumima, godinama nemaštine i
snalaženja bistrog momka koji je sedamnaest kilometara išao u osnovnu školu, u
jednom pravcu, neće stati u ovu priču. To ćemo jednom kasnije, nadam se uskoro.
Sada ćemo o
vazduhoplovnim elementima ove neobične, skoro herojske priče.
Žika dolazi na
školovanje u Mostar 1952. godine, u I klasu PPŠ (podoficirske pilotske
škole...- prim. aut.).
Po njegovoj priči u
Mostar je stigao u ,,kučinskoj,, (od kučine, tkanoj, pletenoj...) odeći,
gumenim opancima ,,Piroćancima,, i vunenim čarapama. Prvo odelo je obukao u
vojnoj školi i cipele prvi puta nazuo na noge.
Najlepše dane u
životu proveo u mostarskom naselju Mahala (podno Čekrka...) a samo kad ga
ponesu emocije kaže da su u tom gradu bili neverovatno i izuzetno lepo prihvaćeni
i ,,Ja nikada nisam imao problema sa
ljudima...,,. Ovo zvuči duboko i jasno. Ko razume, shvatiće.
Žika je ne samo moj
prijatelj, izuzetni i legendarni majstor koji nam svima besplatno i iz hobija
održava sve ove naše krševe, on takođe jako liči na moga đeda Milu koga sam ja
često opisivao kako u svojoj knjizi, tako i u mnogim pričama, pa me to nekako
još više vezuje za ovu časnu starinu.
Ne zamjerite. Emocije
su to.
Klasići u školi kojih
se Žile seća su mu bili Šutalo Ante i neki Bunjak, sada pokojni. A nastavnik mu
je bio izvesni Polovina, rođak ili predak onog pjevača Himze.
Najpre su godinu dana
proveli u kasarni tzv. ,,Zapadnog logora,, na teoretskom delu nastave a onda
prešli na a.Jasenica na letačku obuku.
Školovanje je završio
30.08.1955. godine u isto vreme kada i 7. klasa VVA. Dobio je čin vodnika i kao
Titov pitomac (najbolji u svojoj klasi...- prim. aut.) na poklon je dobio sat
Zenit (kako Žile veli dobio je ,,vazduhoplovnu štopericu,, koju je na žalost
pre mnogo godina negde izgubio...).
Raspoređen je na
dužnost nastavnika letenja u V.P. 9211 Mostar.
Leteli su, tih
godina, sa aerodroma Jasenica i Ortiješ ali sa vrlo čudnim i neobičnim načinom
izvedbe. Naime tada na Ortiješu osim betonske piste i dve, tri klupe od infrastrukture
nije postojalo više ništa.
Pa u letačkim danima
stvari izgledaju otprilike ovako.
Sa prvim pitomcem
toga dana polete sa Jasenice sa travnate piste. Ostale đake autobus ili kamion
odveze tih par kilometara na Ortiješ. Zatim sa ostalim đacima lete celi dan ,,sa
betonke,, a sa poslednjim đakom ponovo slete na travnatu pistu na Jasenici.
Ostale đake zemaljski
prevoz ponovo vrati, na kraju dana, nazad.
Leteli su na avionima
Aero-2, Aero-3, 213, 522 i JAK-9P.
U proleće 1956.
godine na metodskoj vežbi nastavnika u borbenoj obuci jedne subote naš Žile je imao
udes. Udesio se prilično. Naime, zadatak je bio da negde iznad Hodbine i Pijesaka
pronađu i na FKN ( foto kameri naoružanja – prim. aut.) donesu slike ,,neprijateljskog
štaba,,.
Napomena... Sa đacima se
letelo radnim danima a vikendi nisu bili slobodni, osim povremeno nedelje, već
rezervisani za lični nalet i borbenu trenažu i obuku nastavnika.
Uvede ti naš Simke
avion 213 ( za mlađu raju, to nije broj aviona, no vrsta školskog aviona toga
doba – prim.aut.) iz poluprevtanja sa oko 2300 metara u oštro poniranje za
nišanjenje. Al' frka...Negde na oko 1800 metara visine, posle kraće
nestabilnosti u radu, motor stane.
Odmah javi otkaz,
počne postupak za pokretanje motora, okrene ka aerodromu, visina neumitno curi
i kada ustanovi da ga neće uspešno pokrenuti u tom pravcu, prema aerodromu, a
preko rečice Bune, izabere priručni teren za prinudno spuštanje.
No ono kad đavo
'oće. Na pravcu njegovog poniranja, a tu uz reku, nalazi se odavno jedan poveliki
drvored. ,,Cedeći,, finesu Žile pokušava da se dočepa terena za sletanje koji mu
izgleda sa ove visine prilično kratak i tako u pokušaju da sačuva ugao i brzinu
a posebno dolet, neposredno pred drvored dovodi avion na tri tačke ali repom
kači vrhove drveća.
Prašina, lom, a onda,
neposredno zatim i mrak. Svuda oko njega.
Pritrčali neki
meštani, polili ga vodom i u toku izvlačenja iz aviona probudio se iz
nesvesti. Dobro je prošao. Relativno. Avion nije eksplodirao a on se probudio
mokar, krvav i sa okusom krvi u ustima.
Vojnim sanitetom ga
odvoze u civilnu bolnicu (tada nisu postojale vojne zdravstvne ustanove, a Žile se
sa setom seća doktora Lazbahera koji je tih godina radio na a. Jasenica kao
letački doktor, a za koga Žika sa smeškom u uglu usana i najlepšim sećanjim
kaže ,,E, on nam je bio sve...,,
Uglavnom, finalni zdravstveni
rezultat je napukla desna noga i polomljen nos u korenu, od udarca u nišan, a
kao uspomenu na taj dan Žile i danas nosi ožiljak i čudnu krivinu tog organa za
disanje.
Nakon dva meseca i
završene VLK ( vojno lekarske komisije...- prim.aut.) gazda Žile se vratio na
letenje sa pitomcima.
Njegov nemirni duh i
stalna potraga za znanjem i usavršavanjem dovela je do toga da je Žile 1955.
godine upisao Mašinski fakultet u Sarajevu.
I to krišom.
To tada nije bilo
dozvoljeno i strogo se kažnjavalo. Recimo, u nešto blažem obliku, kao učenje
engleskog jezika sedamdesetih i osamdesetih. Smatralo se da čoveka koji mnogo
zna teško je i zadržati u vojsci. I bezbednjaci moraju zaraditi za lebac.
Samo on zna sa koliko
nedaća i problema se suočavao dok je studirao. Koliko je morao da se krije i u
kakvim uslovima da uči? Ali išlo je to dobro uz svakodnevni vredan rad, rešavao
Žile i faks. I to ozbiljan, tehnički, a ne neki menadžment.
Usput, pomagao majci
i mlađoj braći u njihovom odrastanju koliko god je mogao. Ali bio jako daleko od
njih i već odlučan u nameri da traži prekomandu. Koliko zbog blizine ka porodici,
toliko i zbog veoma teških uslova rada svakodnevnog nastavničkog posla u paklu
mostarske ,,rerne,,...
Dok je još bio na
štakama, jednoga dana je idući u menzu na krugu sreo majora Milenković
Predraga, načelnika PPŠ, ( inače dede čuvenog violiniste Stefana
Milenkovića...). Stali su da malo da popričaju a dobri čovek Predrag ga je
upitao nekoliko jednostavnih ljudskih pitanja, tipa :
,,Kako si Simiću?
Odakle si ti ono? Da li bi hteo da ideš bliže kući? Možeš li da se popneš sa
tim štakama do mene na sprat sutra? I napisaćeš zahtev za prekomandu u Niš,
Kraljevo ili Batajnicu. Tim redom. ( kancelarija načelnika je bila iznad
menze...- prim.aut.) ,,
Žile je video da je
načelnik hteo da mu ljudski pomogne jer sve ove podatke je već mogao da vidi i
iz njegovog dosijea.
Sutradan je došao kod
majora, doneo mu papire i zahtev za prekomandu ali ga zamolio da sačuva još
jednu veliku tajnu, njegovu tajnu oko fakulteta i da mu pomogne koliko može.
Major Milenković je
rekao da nema problema, da on baš sutra ide u Sarajevo službeno i da mu da
index, nikome ništa o tome ne govori i da će mu zaključiti drugi semestar u
Sarajevu. I upita ga ,,Jesli li ti čuo za selo Statovac?,, ,,Jesam druže majore,
pa to je kod Prokuplja.,, ,,E Simiću ja sam ti odatle... Zemljaci smo,,.
Eto kakav treba da
bude pravi načelnik. Dobar ko lebac. I da razume svoje ljude.
I tako.
Tako naš Žile toga
ljeta stiže u zavičaj.
Na aerodrom Niš, na
kome se nalazila komanda Vazduhopolovne zone i bazirani avioni 522. i
Tanderbolti.
Uz posao odmah
nastavi sa fakultetom u Nišu i 1962. godine uspešno završava Mašinski fakultet
i postaje inžinjer mašinstva. Zatim upisuje, takođe krišom i elektro fakultet,
smer niske struje, i pošto su mu priznali oko 70 % ispita sa prethodnog faksa već
1963. godine završava i Elektro faklutet pa tako postaje i inžinjer elektro
struke.
Sve to uz rad i pomoć
porodici.
Kažem ja, kakav
izuzetan čovek.
Svoju neizmernu
ljubav prema automobilima kruniše 1965. godine kada je uredu za patente SFRJ
prijavio i prodao 5 patenata. Ne verujem da znate ali prvi auto alarm na svetu
je konstruisao i napravio baš naš Žika. Kombinacija nekakvog mehaničkog i
elektro uređaja.
Te godine je podneo i
zahtev za unapređenje u oficirski čin, čin poručnika. Zapamtite ovaj detalj, važno
je za dalju priču. Nije dobio odgovor.
Od prodatih patenata
dobio je popriličan novac koji mu je pomogao da te iste godine, kupi prvi
Mercedes u ovim krajevima. Nov, novcat.
I dok je komandanta
Vazduhoplovne zone (komanda se nalazila na a.Niš, a nadležnost zone je obuhvatala
Skoplje, Prištinu, Niš, Kraljevo i Batajnicu, dakle celi istok zemlje... - prim.aut.)
generala, ljudinu, Envera Ćemalovića na posao vozio službeni Fiat
,,Miletrećento,, Žile je na posao dolazio belim ,,Mecom 123 200 D,, autom sa najboljim vešanjem i karoserijom
na svetu ( kako Žile voli reći...). Patente je naravno ponudio najpre vojsci ali
je od njih dobio obaveštenje iz SSNO - a da predmet njegovog istraživanja nije
od interesa za JNA (ma šta to značilo...).
Žile dalje priča...
,,Jednoga dana
komandant 107. vazduhoplovnog puka, pukovnik Ivanović Branko, pilot još
Kraljevine Jugoslavije, divan čovek, koga smo samo u stroju oslovljavali
službeno. inače je bilo, on obično nama ,,sinovci,, a mi njemu ,,čika Branko,,
mi je naredio da se pripremim za sastanak kod generala Ćemalovića.,,
Doterao se Žile i sa
,,čika Banetom,, na sastanak, a tamo i svi niži komandanti. Njih šestorica.
,,Enver ustane,
čestita mi i kaže: ,,Kada bi imali ovakvih petnaestak stručnjaka naše
vazduhoplovstvo bi cvjetalo... Odi ti sinovac da te čika Enver izljubi...,, Čestitaše
mi nakon njega redom i svi ostali...,,
Interesantno, nakon
prijave patenata, po logici stvari i bezbednjaci su saznali da je drug stariji
vodnik završio dva fakulteta ali mu nisu pravili probleme. Nisu ga čak zvali ni
na razgovor. Verovatno su pratili situaciju iz prikrajka ili poslije ovakvog
Enverovog nastupa, nisu ni smjeli.
Pored ponude patenata
vojsci i zahteva za unapređenje u oficirski čin Žile je podnio i molbu za
privatni rad na auto tehnici. Prva dva puta nije dobio odgovor tj. SSNO mu je
takođe saopštio da to nije od interesa za JNA, i treći put mu je odgovoreno isto
ali sa pravnom poukom, da kopije svih patenata ukoliko ih poseduje, pošalje
V.P. 8115/5 Zemun i nakon sedam dana mu je stigao odgovor sledeće sadržine:
,,Odobrava se Simić
Marinka Živoradu rad na automobilskoj tehnici – motor, elektrika ,,u slobodnom,
vanradnom vremenu,, (podvučeno crvenom...).
Fotokopirao je
dokumenta, patente i diplome, to odobrenje i otišao u opštinu Niš gde je dobio
rešenje kojim mu se odobrava rad kao mehaničar paušalac (paušalno je plaćao
porez – prim. aut.). Tako je započela karijera našeg drugara kao mehaničara na
auto putu od Horgoša do Đevđelije.
To nam je Žika ostao
do 1995. godine. Punih trideset godina praznike, godišnje odmore i slobodne dane
je provodio na auto putu. Ima preko 400 vizit kartica samo od zahvalnih
stranaca... Govori engleski i nemački. Aktivno.
To ćemo takođe u
nekoj kasnijoj priči.
Nakon pauze da se
meni malo odmori ruka od pisanja, konobar donese novi list a mi nazdravimo, ja ,,Lavićem,,
a Žile, Coki i Srećko, svedoci i slušaoci ove priče, ko zna kojim po redu bambusom...
Žile se kao jedinog ili barem retkog tužnog događaja iz tog perioda seti
nesreće u kojoj je njegov klasić Rašeta Stevo izgoreo u Skoplju, na Tanderdžetu
ili ono bi možda u RT33. Nazdravismo tako u ,,Vedriku,, i za Stevinu dušu. Ko zna
od kada i nije niko?
Drugi deo priče će
govoriti o jednom neverovatnom događaju i slučajnoj popravci ali ne
mehaničarskog tipa. Više ljudskog.
Govoriće o tome kako
je ispravljena višedecenijska nepravda.
Barem delimično.
Žile je radio na
aerodromu Niš, bio čak i šef kontrole letenja a zatim karijeru dovršio u našoj
eskadrili i u penziju otišao neposredno pre mog dolaska u jedinicu, početkom
1991. godine. Dakle, ja ga upoznao sasvim slučajno pre desetak godina, kada sam
po savetu mog divnog drugara Race, potražio najboljeg majstora na Balkanu, a i šire,
za popravku mog Opelčeta, mezimčeta. I tako to drugarstvo, uz uzajamno
poštovanje, evo traje skoro celu deceniju.
A Žile je nakon
odlaska u penziju još par godina radio oko automobila aktivno a onda zbog dva
infarkta i visokog šećera zatvorio radnju i veći deo godine, barem proleća i
leta, provodio u predivnoj prirodi sela Grgure.
I jednog proleća
1994. godine dešava se sledeća storija.
,,Kod Krste u
avliji...,, tako Žile veli ,, ostao je neki Audi 100. Valjda prelazio reku pa
pokvasio elektriku. U ponedeljak, ujutro, pre velike vrućine, plevim ja neki
luk, kad dolaze dva čoveka u moju avliju. Jednoga pozuajem a drugog ne...,,.
Prišli su do Žileta i
ovaj nepoznati mu reče
,,Ovo je baš domaćinski, pleviš luk tako rano...,,.
,,Tu se pozdravimo,
izljubimo, on mene poznaje. Predstavi se i on meni i ja saznah da je on pukovnik
Petrović Zdravko, da radi u KRV (komandi Ratnog Vazduhoplovstva – prim. aut.) i
da je krenuo u tazbinu tu u susedno selo, a preko prelaska grgurske reke auto
mu se ugasio. Oprao sam ruke na terasi i sjeli da uz onu moju ljutu malo
poričamo...
Ja popio jednu, Pera
već dve-tri,
Pitam ja Peru, odakle
ti toliko znaš o meni? On mi odgovori da li ti poznaješ, tog i tog, tog i tog i
nabroja nekoliko poznatih ljudi iz vazduhoplovstva, i reče mi da su svi sa
kojima je pričao rekli sve najbolje o meni. Ja pomislio opet neki bezbednjak ali
ispade da nije.
U to u moju avliju
dođe Mića Simić sa traktorom. Curi mu ulje, pa da mu tu nešto pogledam. Dotegnem
mu šrafove na dihtungu i kažem da ode do Krstine avlije i došlepa čoveku auto
kod mene.
Reče mi Pera a dok
čekamo Miću ,,Sad ću ti Žile reći nešto što ćeš sada znati, ali ne znaš...I
nisi čuo od mene...,,
Uto dođe Mića sa
traktorom i Audijem.
Prvi puta sam tada
video da ,,crkne,, elektronska bobina kod Audija. Srećom ja imam rezervnu. Stavim
je a Audi odmah kresnu ko mina. Onu staru bobinu zavrljačim preko ograde ka onom
mom otpadu i sednem ponovo na terasu sa Perom. Kažem mu ,,Pero evo još jedna
rakija, nemoj da ti brojim ali ovo je črtvrta, za tebe više rakije nema. Nasuću
ti litar da poneseš, red je i običaj, ali ja znam gde ti sve trebaš proći autom
po onoj nesreći od puta do tvoje tazbine, preko planine, pa pića više nema. Sad
mi reci šta je to što bi ja trebao da znam?,,
Najpre zapevamo
,,Pred Senkinom kućom nane vodenica...,, I sinoć u Vedriku pevala se ta pesma
pa asocirala legendu...,,
,,I Pera poče. ,,Žiko u prošli
ponedeljak sam bio na satanku kolegijuma komande RV – a.. Razgovarali smo o
nekim problemima na DBA (dozvučna borbena avijacija – prim. aut.). Da li ti
poznaješ puk. Pešića?,, a na moje ,,Ne poznajem...,, pojasni...
,,On je moj klasić i
glavni personalac u KRV. Svi su izlagali po svojim resorima, došao je red i na
njega. A on je rekao sledeće...
,,Gospodine generale
.. (misli se na tadašnjeg komandanta vazduhoplovstva generala Božidara
Stevanovića, među nama rajom iz RV poznatijeg pod nadimkom Mika Šprajc – prim.
aut.) imam jedan slučaj za anale. Neverovatan.
Otišao sam u arhivu
da potražim neki predmet, međutim ispred mene se nekim čudom pojavio jedan
drugi premet od koga nisam mogao da se odvojim. Uzeo sam ga, kao i taj po koji
sam došao i odneo u svoju kancelariju da ga analiziram, te video da je to jedan
davni zahtev za unapređenje koji nikada nije rešen a trebao je biti...,,
Mika ga je pitao
,,Kao se zove taj čovek i da li je još živ?,,
,,Druže generale,
zove se Simić Marinka Živorad...,,
,,Pešiću, da to nije
naš Simić Žika iz 677. trae?,,
,,Jeste, gospodine
generale, u penziju je otišao kao zastavnik I klase iz 677. ae i još je živ... Gospodine
generale imenovani je završio dva fakulteta i imao je 5 patenata još tada. Kako
je moguće da jedan takav predmet zaluta i završi tako u arhivi a da sve ove
godine ne bude rešen?
Tu je neko debelo
pogrešio i o čoveka se ogrešio...,,
,,Pešiću,, kaže Mika
,,sad ću ja da okrenem Nešu, našeg, policajca ,, (Žikin mlađi brat Nebojša je
policijski pukovnik u penziji, sada vrhunski advokat a tada saobraćajac,
načelnik saobraćajne policije grada Beograda, takođe legenda od čoveka o kome
bih mogao skoro isto ovoliko, valjda tim Simićima takvi geni, a naš drugar koji
je ljudima u RV i PVO spasio nebrojeno mnogo vozačkih dozvola poslije čuvenih letačkih
pijanki i omogućio da se mnoge druge bezazlene stvari završavaju bez
komplikacija, a i dan danas je pravi čovek kome možeš da se obratiš uvek kada
ti je teško – oprostite na maloj digresiji, samo da u najkraćem pojasnim ko je
naš Neša – prim. aut.). da proverim...,,
Okrenuo general
Nebojšin broj pred nama i pitao ,,Nešo, koliko Vas ima braće?,, Čujemo Nebojšu
kako odgovara ,,Trojica,, ..Interfon uključen.
,,Dobro daj mi
podatke o Žiki. Nešo, da li ti znaš da je tvoj brat Žika završio dva fakulteta i
podneo još pre bezmalo trideset godina molbu za unapređenje u oficirski čin?,,
Neša odgovrio da zna
za taj slučaj ali ne zna detalje i ništa više o tome.
Mika odgovorio ,,Nešo,
sada nas osmorica iz kolegijuma, dolazimo kod tebe na posao. Spremi kafu, mezu i piće...,,
Mi u kafanče pravimo
sve duže pauze u pisanju.
I književnik se
umorio, a stra' me da nešto ne propustim. Malo odmorim ruku i cugnem, sada već
Tuborg, ko što rekoh, nestalo 'ladnog Lavića, a Žile insistira da naručimo još
jednu turu. Vidim ja zakuvaće se pa daj da pišem što brže. Požurujem raju, a i
Coki mora ujutro rano na posao. Doduše i konobar Neša je već pri kraju radnog
vremena ali nema sada kući, baš kada je najinteresantnije.
Ajd' Nenade ne brini
nadoknadićemo to bakšišom. Osim priče o politiki i tuče u kafani, sve ostalo
bakšiš lako opere... Srećko je prvi puta sa nama u kafanče, pa nas malo čudno
gleda ali vidi sa kakvim legendarnim čovekom sedimo pa i on netremice
sluša. Neke od ovih priča Coki i ja smo već čuli, ali Srećko nije a i gosti za
ostalim stolovima odvajaju uvce...
Žile posle nove ,,Drine bez
filtera,, nastavlja:
,,Pera priča dalje...
,,Sedeli smo kod
Nebojše, pričali i pili. Mika u neko doba pred kraj radnog vremena, kaže ,,Vi
sedite sada u kombi i idite u KRV a Pešić i ja ćemo ostati ovde, pa će nam Neša
kasnije dati službeni auto da nas razveze kućama. Ništa o tebi više nije pred
nama rekao...,,
,,Pera više ne zna
ništa direktno a sledećeg dana na pitanje klasiću Pešiću dobio je odgovor
,,Zvaće ga Mika direktno ovih dana. Ne smem više ništa da ti kažem klaso...,,
,,Pera upali Audija,
izljubimo se tu, ja mu se zahvalim, odbijem naravno ponudu da mi išta plati, spakujem mu po dogovoru litar one šljivke i
ode. Bezbedno je stigao u svoje selo. Čuo sam popodne.,,
Mi slušamo. Pola
kafane ne diše... Konobar Neša donosi još jedan, on se siroma' nada poslednji,
list iz fiskalnog šampača.
I priča ide dalje...
,,Mika me zvao u
sledeći četvrtak. Po govoru sam o'ma prepoznao mog starog drugara. A za razliku
od njega, ja znam da će me on zvati, ali ćutim...,,
,,Burazeru, kako
si?,,
,,Eto Miko, dobro
sam. Penzionišem u selu...,,
,,Da li bi mogao da
dođeš danas kod mene ovde u Zemun u KRV?,,
,,Miko, ne mogu stići
danas. Može li sutra? U petak imam autobus iz Grgura za Beograd koji polazi oko
9 i 20 tamo bih trebalo da sam negde malo posle podneva.,,
,,Dobro. Poslaću ti
vozača da te sačeka. Kad izađeš iz autobusa idi u vojni hotel ,,Bristol,, tamo
ćeš videti vojnika, plavca. Javi se njemu i on će te dovesti do mene. Jel' to u
redu? Ajde, molim te obavezno dođi, važno je...,,
Ej, konobar, daj još
jednu turu, nemoj da pisac bude jedini smrad koji nije noćas ništa naručio. Ali
ova da nam bude za večeras finalna. Ja ne mogu više. Čim ustanem poslije piva
treći puta u ćanifu, znam ja koliko je sati...
Kaže konobar, sa
osmehom ,,Tura može, dok nisam zaključio kasu, a listovi više ne mogu. Neću do ujutro
otići kući...,,
Kako se zovu one fine,
laloške flaše što sa njima na glavama igraju? Meni dođe Tuborg a njima još po
jedna takva, a priča u finalu teče ovako...
,,Došao u KRV, a tamo
u kabinetu komandanta sede moj brat Nebojša, Mika i pukovnik Pešić, personalac
koga ja tada još ne poznajem. Posle srdačnog pozdrava sa svima pita me Mika
,,Žiko, da li si ti tada i tada završio dva fakulteta u Nišu?,, Potvrdim.
,,Da li si tada podneo
molbu za unapređenje po zakonu?,,
,,Jesam.,,
,,Pa dobro čoveče,
zašto nisi reagovao na očiglednu nepravdu tolike godine?,,
,,Miko, ja sam tih
godina imao toliko posla po auto tehnici da tada nisam ni razmišljao o
tome. Posle prošle godine i tako ostalo, eto...,,
Mika se obraća tada
Pešiću...
,,Pešiću, šta bi Žika
sada mogao da bude sa redovnim napredovanjem?,,
,,Gospodine generale,
u redovnom postupku sa ovakvim službenim ocenama i kasnijim školovanjem,
najmanje, general major.,,
Izgleda svi znaju razvoj
događaja, samo mene iznenadiše...,,
Ja ustanem i kažem
,,Druže generale (nikome
se ne obraća sa ,,gospodine,, jer Žile tvrdi da je samo Bog pravi gospodin a
Bogorodica gospođa...), druže pukovniče i Nebojša, ja se Bogu i Vama
zahvaljujem što je pravda za moga života došla na red. Spora je, ali izgleda
ipak dostižna.
Molim Vas da o činu
generala ne govorite preda mnom. Meni ništa ne treba. Zahvalan sam Bogu ( Žika je
veliki vernik, čak i na haubi Mečke koju i danas vozi, ne onu prvu, kupio posle
Žika još puno, puno auta, umesto znaka Mercedesa drži krst napravljen od
tisovine i po tome je jedinstven u ovim krajevima i ima pun auto ikona – prim.
aut.) i pukovniku Pešiću što je to došlo Vama u ruke...,,
Na to počinje žučna
rasprava koju ja prekidam sa :
,,Pešiću, recite Vi
meni šta bih ja najmanje mogao dobiti u najgoroj varijanti tj. u najredovnijem
postupku?,,
,,Morali bi ste biti
najmanje potpukovnik.,,
,,Odlično, druže
generale, rešili smo, zovite finansistu...,,
,,U redu Simiću,, kaže Pešić ,,ali potpisaćeš mi ovde jer ćeš
sutra možda odlučiti da nas tužiš, a mi samo ispravljamo nepravdu koju su drugi
još odavno napravili...,,
Potpišem odmah i bez
dvoumljenja, dođe i finansista i izračuna mi časkom razliku u novcu između
penzije ZIK-a i Ppuk-a od devedest' prve do devedeset' četvrte. Sa svim
prinadležnostima.
Ja onda ustanem i
kažem na kraju...
,,Druže generale ja
Vas molim sledeće...
Taj iznos podelite na
tri dela. Po jedan deo će biti uplaćen na tekuće račune dveju mojih kćeri, a
treći deo ćemo potrošiti ovako :
Sutra je subota, ide
vikend. Pozovite moje preostale drugare, evo spiska, i sve Vaše ljude za koje
smatrate da su to zaslužili. Ovu preostalu trećinu jedemo i pijemo u restoranu
koji Vi izaberete. Ja kući ne nosim ništa...,,
Tako i bi.
Tako nam Žile postade
jedini čovek u istoriji koji je u penziji toliko i tako unapređen. A nepravda bi
ispravljena na jedan dobar i pošten način.
I mi se iz kafane
izvukosmo u neke sitne sate bez većih brljotina.
Na radost,
neskrivenu, konobara Neše...
A sada bih mogao još
ovoliko ili mnogo više, o Žiletovom životu i bogatoj karijeri. Ali ako želite da
saznate još par sitnica, recimo :
Kako je naša legenda
dobio jednom za uspomenu zlatan sat od libanskog ambasadora u Švicarskoj, i to
ne bilo kakav, nego sat od dvadeset - četverokaratnog zlata, original, Swiss
made..., kako je davno jednom finansirao povratak u Nemačku, Deutsche magnatu i
industrijalcu i njegovoj gospođi, pa posle od njega godinama dobijao lepe
pakete za Božić, kako je upoznao i pio kafu sa princem Đorđem Karađorđevićem,
verovatno najboljim i napoštenijim čovekom čitave te loze, kako je Žile vozio
prvog Ševroleta Impalu u ovom delu sveta i još puno, puno toga...moraćete malo
da se strpite dok kupimo taj diktafon i onda redom, a ne ovako zbrda, zdola,
napišemo knjigu o mom Mili (ovaj Žiki...).
Na neki ljudski način
dugujem to i svom đedu.
A kako Žika reče,
tada ćemo krenuti ,,od deteta...,, i knjiga će nam služiti samo da se sve ovo
još dugo, dugo ne zaboravi. Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i
roditi...
U književnosti love i
'nako nikada nema, a kada čovek poznaje ovakvu legendu dovoljno je samim tim, već
bogat.
Živ mi bio, legendo.
I još dugo sa nama
zdrav i veseo obilazio niške mehane.
Kako Žika u šali veli
kada se predstavlja onima retkima koji ga još ne poznaju, ,,Ja sam bata Žika, nekad bio lepši od Ben
Kvika (to je valjda neki glumac iz njegovih vremena...),, a mi zapevamo onu
našu ... Prerađenu, lečke...
,,Aj, berem grožđe,
biram Tamjaniku... Rešila sam da ostavim Žiku... ,, eto to je sasvim dovoljno za
ovakva sećanja...
Jer istorija sveta ne
počinje i ne završava sa nama. Biće lepo ako neko o nama jednom napiše nešto
ovako. Treba samo da ponovimo poslednju rečenicu kapetana Milera (Toma Henksa)
upućenu redovu Rajanu ,,Deserve it...,, Valjda hoćemo...
A do tada...
Pozdrav druže potpukovniče, tj. zastavniče,
tj. legendo, tj. naš nerazdvojni druže, tj. oče Žićo...
Vojo,
tvoj drugar, radni
kolega i svedok vremena koje si oplemenio svojim bitisanjem.
Cokiju i Srećku,
posebna zahvalnost što su nas trpili celu noć. A tebi Nešo takođe hvala, ali za
listove, jer bi ja ovo sve opet, po običaju, zaboravio...
P.S. Ponovo nisam stigao.
Moj Žika je juče preminuo, knjiga je ostala nenapisana i kao želja za neka druga vremena i neke bolje okolnosti ... Na žalost, ni ova priča se nije našla u mojoj poslednjoj knjizi samo iz razloga jer Žika zbog bolesti nije mogao da da svoju ličnu, finalnu recenziju iste ...
Slava ti legendo, piloti nikada ne umiru, oni samo odu i više se ne vrate ...
Mirno nebo, PRIJATELJU...
Sta ti je sudbina :-)
ОдговориИзбриши