понедељак, 11. април 2011.

Vincere


Kad ono uzmeš daljinski u ruke, pa po kablovskoj šemi šetaš kanale skroz je teško zastati na nečemu pozitivnom i interesantnom.Skoro uvijek se zadržiš na praznom šarenilu i žutilu estrade ili bajatoj utakmici jezivo interesantne treće finske lige.Ali nekada spletom srećnih okolnosti dospiješ i do nečega što bi i vrijedilo pogledati a da je poučno i nije nemoralno.I da nema onu oznaku u ćošku, najmanje 16.
Tako ja, pre par dana, pogledah  i naletih, sasvim slučajno i to na kanalu koji baš ono ,,često,, gledam (memorisan preko broja triest'...), na emisiju o opasnostima interneta i sagledavanju svih rizika koje ovo čudilo sa sobom nosi.Odlična forma, dobro plasirana i sadržajna priča.Te kao light motiv meni ostala primedba autora da pre postavljanja bilo kakvog sadržaja na internet treba pažljivo analizirati koje su to informacije koje želite podijeliti sa ostalima.Dobronamjernim i onim manje.
Ovde nema sikiracije.Naredne informacije definitivno želim od sveg srca podijeliti sa svima vama.
Prethodni dani su bili toliko lepi, sadržajni i opelemenili su takvom snagom moje bitisanje da jašta nego ću ih podijeliti.Uzmite koliko vam treba a ako pomognu da i vi jednom doživite nešto slično, eto meni uspjeha i sreće.
Nedavno je profesor Momo, moj dragi prijatelj iz zavičaja, osoba koju baš ono jako i neobično cenim, nebrušeni dijamant male sredine u kojoj živi i skromni stručnjak za ponos narednim generacijama a i jedan od ,,krivaca,, za nekakve moje književne, uslovno rečeno, početke u svom uobičajenom a izuzetnom stilu na promocije nove knjige rekao (parafraziraću...) ,,Čovek je kompletan i ispunjen kada u svom životu uradi tri stvari.Kada posadi drvo, kada ostavi potomstvo i kada napiše knjigu...,,
Vidi, meni tek četrdeset i nešto a već završio sve što je trebalo.Mogu kveknut sad komotno al' neka me još malo.Iz dišpeta, zlobnima...
Sada moćni i razgranati jasen sa urezanim EV već trinaest godina stoji kao moj ponos i dika ispred ove tužne sive, zgrade u kojoj je svakome draže baciti kesu sa smećem pokušavajući pogoditi ,,tricu,, u otvorenom kontejneru nego posaditi barem jedan cvet.Posebno sam ponosan što sam ga posadino dok sam hodao sa i na štakama a sada i on i ja ponosni, zdravi i uspravni nastavljamo dalje.Jer Balašević lepo kaže ,,Ko nije drvo razumeo prvo pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio...,,
Što se moje dece tiče tu bih tek mogao nadugačko.
Jednom hoću sigurno.Kao ponosni roditelj, dok ne porastu, u prtljag života nakupe probleme i razočarenja, ja ću još niz godina uživati u njihovom društvu, biti tu da budem njihov servis i zaštitnik od ljudske zlobe, gluposti i drugih nedaća.Jer na svetu nema časnije i bolje zadaće.Njom se ponosim i svakoga dana joj se iznova radujem.Postaju dobri i časni ljudi a ja srećan svojom ulogom u tome.Neka su nam samo zdravi i veseli, ostalo ćemo polako.
A knjiga?
Šta da tu pričam a da već nije ispričano? Drugi su me jako hvalili i ja sebe povremeno, u nastupima bezrazložnih ambicioznosti i neizbežne ljudske sujete, podtipa cunami.
Sada ima svoj život.Putuje po svetu i donosi mi dividendu prošlog bitisanja.U raznim oblicima, osim onog najmanje bitnog.Finansijskog.Barem ne direktno.Ali to je ipak totalno irelevantno.
Bogami profesore, i ovaj puta si kao i obično u pravu.Ja jesam već definitvno  ispunjen čovjek, a u narednih četrdesetak ću pokušati još napraviti brvnaru kraj Vrbanje, negde kod Kolovrata, o kojoj odavno sanjam, gledati svoje unuke kako zdravi, srećni rastu, posaditi još neki hrast, lipu, brezu, magnoliju i jorgovan i pokušati provesti starost u stilu Hemingveja, naravno bez one puščetine na kraju.
I da ne odem opet predaleko i preširoko ova priča tj. opis dogodovština prethodnih dana će pričati o najlepšem delu vezanom za moju knjigu.Tačnije najvećoj dobiti koju jedna takva forma u životu može doneti.
Upoznavanju pravih, iskrenih prijatelja za celi život.Ovde ću govoriti o jednom od mnogih.O mom prijatelju Vinku i njegovom nedavnom boravku u ovim krajevima.Zbog one zaštite privatnosti sa početka priče prezime naravno saznati nećete, bar ne od mene.Dovoljno je i moje.Ali zato hoćete mnogo drugih stvari.Lepih stvari.
Najpre naslov.
Izvedenica i analogija od latinskog pobednik, pobeda, pobediti.Stoji mu brate.Naš Vincere i jeste pobednik.Videćete.
Dok sam o ,,guglao,, tražeći adekvatan prevod naslova naišao sam na trailere filma sličnog naziva koji govori o jednom Italijanu mračne prošlosti.Naslov ove priče nema nikakve veze sa tim filmom i sličnom tematikom.Ovde je sasvim, sasvim suprotno.
Vinko je prešao 2500 kilometara, u jednom pravcu, da bi upoznao mene.I da prethodnih dana nije bilo ničega drugog za pamćenje i da smo se zavadili odmah pri prvom susretu ( a nismo, gluho bilo...) i sam taj put bi bio jedan od najvećih komplimenata koje sam ikada dobio.
Moj drugar je knjigu kupio na letnjem, uličnom štandu u jednom dalekom, zajednički dragom gradu a onda preko neta uspostavio kontakt o kom sam vam već pričao u jednoj, prethodnoj priči i poslije nekoliko meseci razmene mailo – ova došlo je vreme da se sretnemo.
Zamolio sam druga da ponese knjigu koja nas je povezala da mu napišem posvetu, naravno za njegovu porodicu poklonio još jednu sa takođe dirljivom tekstom a sad sam u totalnoj dilemi.O čemu prvo da pišem iz tih nekoliko neverovatnih dana?
O prvom susretu u živo u dvorištu kuće njegovih izuzetnih kumova.Kafi i upoznavanju tj. pretvaranju u stvarnost onih brojnih momenata sedenja za kompjuterom i pisanja poruka.
O zajedničkom pecanju na Moravi kada sam druga učio da baca varalicu za soma, po vetrovitom i skroz nepovoljnom danu.
O dolasku kod mene kući i otvaranju brojnih poklona kojima su me on i moj drugar Cole bukvalno zatrpali.Ne samo mene, nego i sve članove moje porodice.
O humanitrarnoj izložbi slika u Domu vojske gde su veterani organizovali prodaju slika za bolesnog dečaka, mi došli da damo svoj doprinos, a prisutne TV ekipe sa posebnim interesovanjem analizirale Vinkov dolazak u grad davnog služenja vojnog roka i odmah ga ulovili za intervju.
O Vinkovom odlasku posle ravno četrdeset, da dobro ste pročitali, četrdeset godina u posetu drugarima iz 63. pbr. gde je nekada služio vojsku.O tome kako nam je moj prijatelj, ljudina Srle, omogućio najviši, VIP tretman, u elitnoj jedinici, posetu Spomen sobi brigade, komandi iste i dirljive razgovore sa sadašnjim članovima, mladim padobrancima.
O poseti mojim drugarima, pilotima moje bivše eskadrile sa kojima smo uz puno smeha i šala otišli i na letački ručak.Odvojili jarani od svojih blokova za hranu da goste dočekaju kako dolikuje.
O tome kako su toga dana leteli i Mi 8 i Gazela a ja dragog gosta zezao da je to program u njegovu čast.
O kasnijem, večernjem odlasku na godišnju skupštinu penzionisanih letača i padobranaca gde je naš dragi prijatelj sreo svoje starešine, časne starine, o uzajamnom prepoznavanju, suzama i fotografisanju ...Jer oči čoveka se ipak nikada ne menjaju, a u ovim očima se videla neobična, neskrivena radost, izazvana neočekivanim susretom nakon toliko decenija.I to kakvih.
I naravno o šlagu na torti.
Večeri, finalnoj pred rastanak, u našoj ,,Staroj vodenici,, gde smo u izuzetnom društvu, uz neverovatan roštilj, diskretnu muziku bećaraca, sevdaha i meraka kao i neponovljivu atmosferu prosuli još bezbroj anegdota i analiza prethodnih, neverovatnih, sadržajnih događanja.Samo je blagi umor u uglu očnih kapaka potsećao koliko smo malo spavali a koliko se puno smejali tih dana.Ono što se kaže u mom kraju, našli se...
Eto, vidiš, potraja dok sam samo nabrojao.Za analizu ću tek nekoliko detalja.Jer bi stvarno mogao celu knjigu samo o ova tri dana.
Najpre susret.
Neobična situacija da čovek koga smatraš bliskim poput dragog člana porodice konačno sedi pored tebe.Nikada nisam imao problema sa opterećujućim pauzama u priči a ovde ih i nije bilo.Sve je teklo spontano i veselo.Prepričali ukratko crtice naših života, sumu pobeda i poraza i već za tren je bilo ko da se godinama znamo a to bi bio moj kriterijum za prijateljstvo.Za ono vječno, koje ne gubi na boji i snazi.Godine, buduće, izuzetnih susreta na različitim mestima i okolnostima, geografskim širinama i dužinama, su pred nama a ja im se već sada radujem.Jako.
Zatim boravak.
Svi moji prijatelji su dali doprinos da u okviru svojih mogućnosti dočekaju   našeg novog druga.Sve što smo imali drugarski smo podelili.A to se odmah oseti.Bez greške.Jer srdačno gostoprimstvo i prihvatanje nekoga ne može odglumiti ni najbolji glumac.Vinko je ovih dana bio jedan od nas.Ravnopravni i diskretno privilegovani član otkačene skupine ribolovaca, pilota i padobranaca.I uklopio se savršeno.Ni jedne teške teme ni izveštačenosti.Pravo društvo za pravog gosta.Velika skupina dobrih ljudi.
Treće, pokloni.
Rijetko su mi stizali poslednjih godina.Devedesete su opet bile bogate nekima kojima se nisam radovao.A ovako nešto sasvim sigurno nisam očekivao.Osim činjenice da se Vinkov kum Momo zbog svojih diskusa jedva popeo na naš četvrti sprat i da zbog mog lošeg planiranja nisam imao primerak knjige za njega u ovoj podeli (ali Momo je tu blizu sredićemo to već pri narednom susretu...) bilo je to savršenstvo koje je potrajalo.Dugo.
Toliko predivnih sitnica o kojima sam do sada samo maštao.Dobio sam od mog  druga Coleta Sony diktafon, pa sada dogodovštine mogu i snimati (sad ste tek nahebali...), i puno nekih sitnica iz Toyote, koverat sa zahvalnicom za knjigu u kome je bilo skoro pola moje penzije u konvertibili.Cole se ljuti što ga hvalim ali neka ja ću to i dalje činiti.Hvala ti legendo.
Od Vinka i njegove porodice, moja porodica i ja smo dobili stvarno predivne poklone.Svako po nešto.Puno nekih flash memorija koje će nam svima jako koristiti i još puno nekih, predivnih, pažljivo biranih i dugo traženih poklona za decu i gospoju, i vrh za mene.
Čak iz Beograda u Norvešku otišle dve makete a onda tamo sastavljene, ofarbane u originalne boje i sa teško nađenim oznakama moj lepi Gašo i G4 stigli do mene ponovo upakovani tako pažljivo i sa ljubavlju da bi i na Tibet mogli stići čitavi sa bilo kakvim tumbanjem.Evo ih u vitirini a ovih dana ću da im pravim posebne kutijice za čuvanje.Joj kako su lepi sa ovim petokrakama, ne mogu oči od njih odvojiti.
Vinko jarane, moraćeš za neki naredni susret još An 26 i onda sam kompletirao flotu na kojoj sam letio.Ja vako brljiv to sam nikada neću moći a ja ću uzvratiti nekom narednom knjigom.I druženjem, prvom prilikom.
Ovaj puta na toliko poklona sam mogao uzvratiti samo sa po jednom flašom, pažljivo birane domaće ljute koju smo zaća i ja pekli prošle godine i po jednim znakom sa moje letačke jakne i kombinezona.Za Coleta i Vinka.Da ih zdravi i veseli nose u što više narednih druženja i letačkih sati.
Srle je našem dragom gostu još pronašao i poklonio znakove 63. pbr. a to je nešto što je u slobodnoj prodaji vrlo teško naći.
Zaboravili smo se ovih decenija i radovati poklonima.U Bosni lepo kažu ,,Ko ne vidi u orahu, ne vidi ni u tovaru...,,.Momci hvala što ste nam vratili osmehe na lica i nekako nas ovako podsetili kako se lako i lepo radovati sitnicama.Koje uzgred, ovaj puta i nisu bile sitnice.
Samo se nadam da ćemo u narednim godinama biti u prilici da vam uzvratimo barem dirljivim susretima.

I sada, jel' svih ovih dana bilo kakvih neprijatnih situacija?
Jedna al' samo meni.
Sada dolazimo do onog dela o podeli informacija.Mogao sam ovo i prećutati ali svejedno ćete saznati pa ćete me manje zahebavati ako sam priznam.Ko priznaje pola mu se doda.Ovako je bilo.Otprilike.
Vjetrovitog i kišovitog  prošlog utorka organizovali smo rani početak sezone varaličarenja soma na Moravi.Potrudili smo se i oko logistike.Roštilj i kobasice su doduše morali biti spemljeni u vikendici (ako se naša trafika može tako nazvati ...) u tavi, zbog kiše i ja sam poneo premalo rakije po opštem mišljenju, ali atmosfera je bila neponovljiva.Som nije hteo, valjda mu još prerano ali mi se proveli bogovski.Skoro do samog kraja.
Već sam pakovao štapove i krenuo ka dvorištu kada me nešto preseklo u donjem delu stomaka.Da li od roštiljske dimljene ili nedavno preležanog virusa vidim ja frka je velika.Ako se dočepam prvog grmlja bez težih posljedica biće odlično.Kako ono vele u mom zavičaju ,,Niko se nije uneredio što mu je wc daleko, no što je kasno kreno'...,,
Dok sam skinuo prsluk i jaknu, bacio štap kraj ograde, frka je ušla u završnu fazu.Stigao jedva do vrbaka, joj ko izmisli ove kombinezone, opštim mu s majkom.Što nije ko na onim kaubojksim untercigerima ostavio poklopac na pozadini, no 'vako dok se raskopčaš, puče bruka.
Jedva nekako, joj olakšanja.Pogled mi se srećni, gubi u daljini i dok pazim da mi rukav ne upadne u ,,minuli rad,, stanem desnom nogom u mulj i ja upadnem cijeli u Moravu.U muljavo i tinjavo naplavljeno priobalje.Preko pojasa, ono blato već smrdi pa mi svejedno.Bolje da nisam ni žurio, manje bih se uneredio.
Šta sada da radim?
Kao što Lane Gurović priča u jednoj monodrami kako je išao na probu preko Novog Beograda.Recimo ovako otprilike ,,Poslije neke pijanke ja ujutro ustao, moram na probu.Otvorim frižider a unutra samo tri ladna jogurta.Popijem jedan, pasuje odlično.Popijem drugi, hajd' i treći ću...Obučem se i u bus.Gužva.Već poslije druge stanice stomak počne da tuli i da se buni.Vidim ja gotov sam.Ama skroz gotov.Viknem majstoru da stane.Izletim na livadu, nigde grma.Šta ću skinem se hitno, završim pos'o, nađem i neku maramicu eee, ja se okrenem a ono pun autobus mene čeeeeka...,,
I ovi moji mene čekaju i nemilice zahebavaju.Nije im dosta ni što imamo gosta iz inozemstva.Razvališe me.Znaju moju lošu i mračnu prošlost.Možda u bivšoj SFRJ nisam baš u svakoj reci na kojoj sam pecao (a bilo ih je mnogo...) upecao ribu ali sigurno nema ni jedne u koju nisam upadao.U raznim prilikama i raznim godišnjim dobima.U Moravu više puta, naravno, domicilna mi je voda ali u ovakvim okolnostima nikada.
Šta ću kad sam već upao, malo se plaknem, jarani mi nađu neku presvlaku i preobuku (u svojim kolima uvijek imam rezervnu garderobu, ali nismo došli mojim autom taj dan...) i uz dalju nesmanjenju zahebanciju krenemo kući...
Jedino me Vinko nije zahebavo, valjda mu bilo žao.I hvala mu puno i na tome.A ovim mojim papcima, pa sve ću im to vratiti sa kamatom.
Znaju mene i kakvo sam zlopamtilo.Čekaću samo da negde nehotično zaplivaju.Znam ih, neću morati dugo čekati.Dobro pamtim dugo ali sve uvijek vraćam sa kamatom.Jedino su se povadili što su mi posudili stvari da dođem suv kući.Po pantole su čak išli u komšiluk.Možda im i oprostim ovaj puta.
Šta vi mislite?
Sjetio sam se u tom trenu i najčudnijeg atentata u istoriji Srbije.Kada su knjazu u Smederevu pretesterisali daske u klonji nad rekom.Otišao na dampovanje i buć u Dunav.Spasio ga ađutant.
Nemam ađutanta, mene zeznuo rukav a spasio sam se nekako sam.Osim od zahebancije.Od toga spasa i 'nako nema.Što se više otimaš dublje ti ulazi.Eto ako je to bila najveća frka tih dana onda vidite kako nam je lepo bilo...
Hvala drugari, čak i na zezi.A tebi Vinko na svemu...I tebi moj Cole, puno.Ni sam nisi svestan koliko si mi pomogao.Ali pošto se ljutiš o tome ćemo kada se uskoro vidimo.
Vinko se javio popodne, telefonom.Stigao je kući, razgleda slike i sumira utiske.
Nama nekako pusta kuća bez njega.Znaš ono kad ode neko drag a tebi se čini ko da će se svakog trena pojaviti iza svakog ugla.Znam onu staru da je svaki rastanak glavni preduslov za novi susret ali ja odavno, još iz svoje rane mladosti jako mrzim rastanke.Šta ću, takav sam.
Ujutro moram kod druga u selo pa ne mogu nastaviti sa više detalja a imao bi ih još puno.Jer kao što rekoh ako u toliko malo dana stane toliko puno lepih događaja onda ja ne znam kako bih to drugačije nazvao osim kao sreću.I pravo drugarstvo, možda.

Hvala ti druge Šljise (Vinkov nadimak iz ranih padobranskih dana – prim. aut.) ...
Do sledećeg skorog susreta, na mestu voljno...Dobar ovaj latinski.Šteta što je umro, ima neke odlične termine.Posebno za pobednike...A moj drug to definitivno jeste.

P.S. Eto, šta sve more učiniti jedna malecka i slabašna knjižica.Samo ako je pisana srcem...

Pozdrav Vaš
Cvele, moravski gnjurac, pripravnik...

P.S. 2  Kad se vratim sredinom hefte, natenane ću vježbati turanje slika na blog.Onda ćete viđeti o čemu sam pričao.Sad je prošla ponoć a moro bih malko i prileći.
U zdravlje jarani.


2 коментара:

  1. Fala drugar na raportu, baš se načitah... i nasmijah (ono kupanje bijaše revijalno :))
    Iako si, kako kažeš, odradio sve životne zadatke nadam se da ćeš ostati još neko vrijeme s nama :)

    ОдговориИзбриши
  2. Ah eto, mislio sam.
    Bar još koju godinicu :-)I ako znaš kako je ono bilo dok smo bili klinci, kad vidiš smrtovnicu (osmrtnicu...) sa godinama koliko mi približno sada imamo bilo je ono ,,Ko ga hebe, šta bi hteo? Pa dosta mu je četrdeset i kusur...,, Sad se ,,vizura,, nekako neznatno izmenila.Hajd' bar dok vas upoznam i odradim tu ,,preobuku,, na Vivata pa ćemo onda viđeti za dalje, he, he...
    Kako vam je svima interesantno kad ja upadnem u go..a (ovde skoro bukvalno).Onaj Cole se ubio od smeha, čak mi ponudio i ,,tehničku podršku...,, ubuduće.
    Šala drug, kad ti stigneš ođe pripremićemo slična dešavanja.Nadam se samo bez upadanja u vodu...
    Pozdrav za tebe i tebi drage.

    Čujemo se.

    ОдговориИзбриши